Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ
Čujte ovu blaženu formulaciju. Čuj nema, ne postoji?! Kao da nema kiše ili eto u siječnju nema snijega… Kao da je to božje davanje, kako bi rekao naš obični čovjek.
A kad si pokvaren, baš pokvaren, do srži pokvaren, onda se za to uzme strana riječ, to se kvalificira stranom riječju – korupcija. I, gle, to zvuči, kao neka još neiskorijenjena bolest. Kao neka bakterija, neki virus, HIV. I samo što za njega nije pronađen lijek, ili čak – vakcina.
Čujte samo kako zvuči međunarodno, čak nekako intelektualno!? Kao nešto što nije baš tako vulgarno, ogoljeno poput – pokvarenosti, pokvarenosti do srži. Latinski rječnik za corrumpo kao prvo značenje navodi baš riječ – pokvariti.
A onda u potrazi za vedrijom stranom života naletim ovih dana na duhovitu dosjetku – Druga smo zemlja u Europi po korupciji. Bili bismo prva da nas nisu podmitili da izgubimo. Hajde neka smo barem negdje u utrci za prvo mjesto, mislim se, kad eto novog vica. On kaže kako je Chuck Norris izgubio samo dva puta u životu… I to oba puta u BiH. Vidi ti nas, mislim se, čak i velikog Chucka smo… Da, provjerim, kad ono… Jednom je to bilo na nekom tenderu u Laktašima, a drugi put na konkursu za direktora sarajevskog kliničkog centra.
Pa, nije ni to loše, zar ne? Bosanski se čovjek ruga svojim političarima dobrom zajebancijom. I na tome bi završilo, da, primjerice, sarajevski ili tuzlanski zrak (magla i smog) ne smještaju ove gradove među najzagađenije u svijetu (Sarajevo je, doduše samo zakratko, bilo prvo i opet se dalo podmititi za neko bijedno drugo ili treće mjesto!), i da nije smišljena nova dosjetka.
Hoćemo li konačno shvatiti da nam je evo isporučena sva ta silna magla koju su nam naši političari godinama prodavali?
I sve bi to, smješkam se, zvučalo gotovo pa veselo, da jedan član novog državnog Doma naroda mrtav ozbiljan nije izjavio da je čak 5 od 15 delegata tog doma nekoć kriminalistički obrađivao. Dakle, u Domu je trećina, službeno tretiranih kriminalaca?!
A domalo zatim ide vijest da glas u sarajevskoj kantonalnoj skupštini košta stotinu tisuća maraka, a jedan od zastupnika tvrdi čak, da ključni, dakle osamnaesti glas košta cijelih 1,5 milijun maraka. I nitko ni da prstom mrdne.
A tužilaštvo, pitate?
Ili za laž i klevetu ili za javno priznanje postojanja tržišta kupoprodaje (reklo bi se političke korupcije!) zastupničkih glasova? Pa i kako bi kad je odavno ozvaničeno nekažnjivo ”kupovanje papaka”. I ako se čovjek onako nevješto zapita kako se i zašto nekome isplati platiti jednu, doduše odlučujuću ruku, 1,5 milijun maraka (znam da mi se sad smiju kako sam naivan), onda nema drugog zaključka nego da se kroz bivanje na vlasti stvar stostruko naplati. Korupcijom, tenderima, nedostatkom ili postojanjem političke volje…?! Onim gdje čak i Chuck Norris gubi.
Ne ostaje nam drugo nego zaključiti kako mi, kako to reče jedan politolog, nemamo ni politiku ni političke stranke nego skupine i pokrete različitih (kleptokratskih) interesa koje na okupu drže opća korupcija i mafijaški zavjet šutnje.
A onda nam na muku pristaju svi tobožnji vanjski zaštitnici (blago)stanja u nas, pa nas putem Glasa Amerike bombardiraju očito skupo plaćenom reklamom: ”Postoji li korupcija u Washingtonu? Naravno da postoji, ali postoji i pravosuđe koje procesuira čak i najveće saveznike predsjednika Trumpa u Kongresu… Za razliku od bosanskohercegovačkog pravosuđa koje štiti korumpirane političare, u USA i najbliži Trumpovi saveznici, članovi Kongresa moraju na sud i prijete im višegodišnje kazne zatvora.”
Ne znam je li ovo ili koliko je ovo istina, ali znam da bi se Donald Trump, u općoj poplavi problema koje ima ili ih barem takvima prikazuju naši mediji, morao silno nasekirati za nepopravljivo narušen ugled Chucka Norrisa, kad već zbog toga visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, izvjesni Valentin Inzko, inače Austrijanac, nije stigao reći ni riječ zabrinutosti.
Da je malo više čitao svoga zemljaka Thomasa Bernharda umjesto Petera Handkea, ne bi se Inzko samo brinuo, nego bi se glasno na Čaršiji zgražao nad ne samo sličnom nego daleko gorom situacijom u BiH od one koju u njegovoj poratnoj Austriji prepoznaje jedan Bernhardov junak govoreći kako je njegova ”država kretenska, a narod kukavan”.
Ili, čitamo napreskok dalje, ”naša država je smiješna”, ”narod se oglupljuje”, ”nalazimo se u stadiju apsolutne zapuštenosti”, država je ”bordel Europe” i sve tako i tomu slično.
I ne bi taj vječni i za nerad dobro plaćeni Inzko, i njemu slični dakako, govorio eufemistički i političkim leksikom izmišljenim da se sakrije sva velika politička laž, pa i to kako je korupcija obična pokvarenost, kako je nedostatak političke volje goli interesni inat i laž, a tobožnji nacionalni i vjerski interesi jeftina maska za opću pljačku svih društvenih resursa itd., itd.
I da, dakle, najodgovorniji ljudi u zemlji nisu ni odgovorni, a kamoli najodgovorniji (čuj im superlativa!?), te da političke elite nisu nikakve elite. Budibogsnama!
Ovaj put, umjesto u latinski, zavirio sam malo u rječnik francuskog jezika. Svašta vam ima po tim rječnicima.
(Prenosimo s portala Autograf)