Kad je jednom davno Srećko M. Džaja, pišući o historiji Bošnjaka Mustafe Imamovića, ustvrdio kako autor mitologizira historiju, ovaj je, posve iznenađujuće, iskazao zadovoljstvo što uopće može graditi mitove.

 

 

Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

 

 

Čudno, najblaže rečeno, kad se uzme u obzir da se autor stvarno i ambiciozno poduzeo pisanja povijesti svoga naroda. Knjiženost i umjetnost su za takvo što ”zaduženi”, a historiografiji bi primarno trebalo biti nešto drugo.

 

 

No kad te historije nemaš u količini i kakvoći u kojoj bi ti bila poželjna, kojom bi se zadovoljio, najbolje je posegnuti za izmišljanjem, proizvođenjem ”bolje prošlosti”. Oproban koncept, isproban recept, djeluje…

 

 

No, u neka davna vremena, u vrijeme romantizma…

 

 

Ali, u ovim vremenima to raditi stvar čini smiješnom, tužnom, najposlije – jadnom… A toga nema, pokazuje se to, bez krivotvorenja i plagiranja, a plagiranje, treba li podsjećati, znači krađu, bestidno prisvajanje tuđega!

 

 

I baš čovjek pomisli kako može proći barem koji dan, tjedan, mjesec bez jeftine mitomanije, ako ni zbog čega drugog, ono barem zbog pandemije korona virusa, kad već ne može bez kriminala kleptokracijske bh. vlasti, a ono se pojavi časopis ”za novu misao Illuminatio/Svjetionik/Almanar” (nastranu što Illuminatio nije ekvivalent drugim dvjema riječima/značenjima u naslovu!), glavnog urednika Mustafe Cerića i umjetničkog direktora Mehmeda Akšamije s nevjerojatnom količinom falsifikata i plagijata. Dakle, laži u službi mitomanije!

 

 

Dobro oni znaju koja je to i kolika laž, ali jednako tako znaju, oprobali su već bezbroj puta, onu Nietzscheovu: ”Nema tog argumenta koji može razuvjeriti narod u ono u što on bez razloga vjeruje”. Prije toga ga je samo malo potrebno vjerskim ili praznovjernim ”autoritetom pogurati”.

 

 

Srećom, jer nije baš čest slučaj, ugledni znanstvenik, stručnjak za heraldiku i ikonografiju srednjega vijeka, Amer Sulejmanagić (www.nomad.ba) odmah je taj čin dvojca Cerić – Akšamija ogolio do gole kože pokazujući kako carevo novo ruho nije ništa drugo doli besramna krađa i laž.

 

 

A koji je to ambijent u kojemu mi živimo i u kojemu je takvo što moguće?

 

 

Evo, primjerice, skokovi s mostarskog Starog mosta, instalirani kao organizirana sportska manifestacija u SFRJ, najednom u bošnjačkim mitomanskim glavama postaju ”tradicionalni 454. Skokovi”!?

 

 

Zamislite, čim je most podignut, Carigrad ili neka vlast na nižoj (ministar sporta, kulture ili turizma Bosanskog pašaluka) razini ustanovljuje skokove… A samo je jednom prigodom osmanski putopisac (Evlija Čelebija, rođen 1611.) posvjedočio da su s mosta za koju ”banku” pokoji mještanin, mlađarija ili cigančad, spremni skočiti s mosta. I odmah eto imamo najstariju sportsku manifestaciju na svijetu, koja neprekidno traje svim nevremenima i povijesnim mijenama unatoč. Pa još to, gle, netko i precizno zapisuje?! Pismen neki i samosvjestan svijet!

 

 

Ima popis skokova i prije Čelebije, a poslije njega se to svakako podrazumijeva!

 

 

Srami se, barune, Pierre de Coubertine!

 

 

Budući da je Turska naša majka, što utvrdi bivši reis Cerić, bit će da sve s njom počinje, pa i skokovi s mosta. Kao što je i Ahdnama prva povelja ljudskih prava i sloboda svjetskoj povijesti.

 

 

O tome svjedoče stotine tisuća robova pokupljenih po Bosni i Hrvatskoj i odvedenih u Osmansku Tursku, osobito nakon pada Bosne i bitke na Krbavskom polju…

 

 

No, kako tog Cerića nema više, a on teško podnosi da negdje nije, izmislio je časopis, odlučio svoje falsifikate produljiti i duboko u povijest, u onu povijest iz koje nam dolazi povelja bana Kulina koja počinje s počinje s kršćanskim zazivom ”U ime oca…”, skupo ga platio tiskari u Grudama (Hercegovci nemaju ništa protiv!) i odlučio pokazati kako i prije Majke, ima i Bosne i njezine povijesti.

 

 

No, nešto mu se siromašnom pokazala ta Bosna (naime, Osmanlije su toliko toga uništile, srušile i popalile!), pa je angažirao dizajnera da pokupi sve što se po Europi dade pokupiti i ”prekuca” (tako bi rekla današnja mlađarija) u bosansko.

 

 

Svaki anžuvinski ljiljan je naravno bosanski (a već su nam neki od mitomana davno rekli da su Anžuvinci naš ljiljan ukrali!), svaki dvorski pisar je pisar Kulina bana ili kralja Tvrtka… A povelja Kulinova sa svojom invokacijom opasno je mjesto, pa je invokaciju najbolje zaboraviti.

 

 

Da bi sve to bilo moguće, Sulejmanagić to stručno razlaže i posvjedočuje, a mnogo toga vidi i svaki iole načitaniji bh. intelektualac.

 

 

Dizajner se u ime rodoljublja poduzima ”plagiranja, montiranja, prepravljanja i falsificiranja radi kreiranja lažnih vizuelnih izvora za stvaranje poželjnoga nacionalnog identiteta (što uključuje i bezobrazne krađe iz tuđih kulturnih baština)”, jednom riječju – krade da bi konstruirao novi (svoj) nacionalni mit.

 

 

Nevjerojatna količina laži koja bi trebala kod konzumenata, a oni su gotovo uvijek predmet manipulacije (rijetki su ljudi struke kao Sulejmanagić), dograđivati već postojeće bošnjačke mitove počev od onog o bogumilima… Majka Turska i njezina merhametli politika nam je već poznata…

 

 

No, pokrasti francusku, njemačku, englesku historiografiju ili ugledne svjetske dizajnere, plagirati tuđu povijest kako bi sebe pokazao u najboljem svjetlu, kako bi pravio svoju ”bolju prošlost”, nečuveno je. Ravno djelu Jovana Deretića i sličnih.

 

 

No, što očekivati od onoga koji je već toliko toga izmislio??? O sebi dobroga, a o drugima lošega…

 

 

Čudo je to s rodoljubljem, patriotizmom… Evo, neki dan umro od korona virusa jedan bh. ministar i dva glavna čovjeka njegove stranke od svega što su imali za njega reći, sažeše u: ”Bio je patriot u ratu i patriot u miru!” Tužno. Ništa tužnije nisam čuo. Bilo me je stid to slušati. Zar se o čovjeku ništa drugo, ništa bolje ne može reći nego da je patriot? A bio je, koliko sam shvatio i borac, i sveučilišni profesor i…

 

 

Ne, neću ovdje tim povodom reći toliko puta ponovljenu misao kako je patriotizam zadnje utočište hulja, jer tog čovjeka cijenim ipak malo više od njegovih najboljih stranačkih kolega, ali moram ponovo upozoriti na beskrajnu banalnost politike.

 

 

 

No, vratimo se časopisu i pogledajmo tko je ustvari Mustafa Cerić, glavni urednik troimenog časopisa (dizajnerov je rad Sulejmanagić detaljno elaborirao) prije nego je postao vjerski, politički i financijski moćnik u Bošnjaka.

 

 

 

 

Kao prvi čovjek Islamske zajednice u Zagrebu te glavni i odgovorni urednik biblioteke Muslimanski život 1989. objavio je knjigu Envera Čolakovića Legenda o Ali-paši, a na stranici 416 u rječniku manje poznatih riječi i pojmova nam je objanio što to znači Bošnjak.

 

 

Citiram: ”Bošnjâk – böš! (tur.) = turska rugalica za Bosance: Bošnjak – ništa!”

 

 

Komentar ostavljam glavnom i odgovornom uredniku rečene knjige!

 

 

A o bogumilima, stećcima, ahdnami, skokovima, bosanskim ljiljanima i ostalome, struka je već odavno rekla svoje!

 

 

Žao mi je jedino ako ovo Grafotisku iz Gruda oduzme jedan unosan posao!

 

 

(Prenosimo s portala  Autograf)

ŽELJKO IVANKOVIĆ RAZOTKRIVA BIVŠEG REISA: “Tko je, ustvari, bio Mustafa Cerić prije nego što je postao vjerski, politički i financijski moćnik u Bošnjaka…”