Za razliku od mnogih žena, ona je imala petlju, pa je umjesto nesretne zajednice izabrala slobodu. Stranice knjige života ispisivala je sama, polako, korak po korak, išla je iz emisije u emisiju, pisala knjigu po knjigu, da bi danas, jedanaest godina poslije, predstavila novi roman „Nikad nisam“
– Majke su često na Balkanu sluškinje sinovima koji izrastu u mladiće koji i od djevojke očekuju da im bude sluškinja. U Srbiji je u posljednje vrijeme bilo nekoliko slučajeva gdje su sinovi ubili majke. Onog trenutka kada majke sinove počnu da vaspitavaju kao kćerke, crne hronike će biti lakše za čitanje – kaže atraktivna srpska voditeljica u intervjuu za magazin Azra.
Prošlo je 17 godina od kada je Vesna Dedić (51) prvi put gledaoce pozdravila u svojoj emisiji „Balkanskom ulicom“. Kvalitetan rad joj je donio televizijsku popularnost, ali Vesna je također dobro i pisala, pa su joj njene knjige donijele slavu i među onima koji i danas radije uživaju u mirisu papira nego u klikovima.
I dok su drugi gledajući je sređenu i nasmijanu možda priželjkivali dan njenog života, u jednom periodu svog života, Vesna se, poput mnogih drugih žena suočavala s bračnim krahom. Međutim, za razliku od mnogih, ona je imala petlju, pa je umjesto nesretne zajednice izabrala slobodu. Stranice knjige života ispisivala je sama, polako, korak po korak, išla je iz emisije u emisiju, pisala knjigu po knjigu, da bi danas, jedanaest godina poslije, predstavila novi roman „Nikad nisam“.
– Sa svakim romanom moja strepnja nad ljubavlju koju mi daju čitateljke iz cijelog regiona sve više strepim, bojim se da li sam im dosadila, da li ću uspjeti da zaslužim još nekoliko desetaka hiljada poruka i djevojaka i žena s riječju „bravo“. I kada strepnja nestane, uživam nekoliko mjeseci, kao na novom medenom mjesecu i potom od novembra kada počnem da pišem novi, počinju opet strahovi koje ima svaka voljena žena pri pomisli: „A šta ako postanem dosadna?“ – kaže Vesna na početku razgovora za magazin Azra.
Po čemu se stranice ovog romana razlikuju od prethodnih i koja je njegova najvažnija poruka?
– Najvažnija poruka je da bi trebalo da se otrgnemo od balkanske nostalgije i da živimo s osjećajem da će nam budućnost biti ljepši dio života, ma koliko da imamo godina i ma kakva nam sadašnjost bila. Važna poruka je i da možemo biti sretne i kada nema ko da nas ugrije u krevetu i naravno da je sloboda uslov sreće svake žene.
Naslov „Nikada nisam“, pomalo je neuobičajen i intrigantan, za razliku od naslova koje možemo pronaći u knjižarama. Kakvu simboliku za vas predstavljaju riječi nikada nisam? Ima li nešto što nikada niste, a zbog čega ste požalili?
– Nikada nisam je naziv igre koja je popularna među studentima, a već kada se udaju i rode djecu žene često zaborave na svoje želje. Ja mnogo toga nisam, ali je najbitnije da sam u periodima života kada mi je tuđa sreća bila važnija od sopstvene uspijevala samu sebe da podsjetim na te želje i snove i imala hrabrosti da ih ispunjavam. Jedino za čim žalim, a sada je kasno da tu želju ostvarim, jeste što nisam rodila još dvije, tri, kćerke i jednog sina, a sve ostalo mislim da ću uspjeti. Ako i ne uspijem, dovoljno sam velika da neću plakati kao razmažena devojčica.
Kojim do sada realiziranim projektom ste najviše zadovoljni?
– Nisam vam ja dobar sagovornik za to pitanje, jer sam uvijek zadovoljna, i u poslu i u privatnom životu i kada nešto ne valja, kažem: „Pa dobro, bit će bolje“. Nakon 30 godina karijere u javnom životu, što znači da zavisim od ljubavi i poštovanja onih za koje snimam i pišem, taj osećaj zadovoljstva je jači od svih mojih nezadovoljstava. S druge strane poslovne uspjehe sam uvijek doživljavala kao nešto što je adekvatno količini rada i znanja koje sam potrošila slijedeći, ne samo svoju potrebu da stvaram, već i namirujući svoje egzistencijalne potrebe u zemlji u kojoj se malo plaća sve što nije „kombinacija“. U trenucima najveće sreće, bila sam preumorna pa samim tim i bez mnogo snage da se radujem.Kada se kaže zadovoljstvo, prije svega pomislim na svoj intimni život, a ne na posao.
Kako podnosite kritike?
– Kritike na ono što radim, volim i uvažavam. Dragocjeni su mi ljudi koji mi pomognu da dobijem širu sliku nečega i budem bolji pisac i novinar. Kritike čaršijskog tipa odavno ne uvažavam, jer čaršija ne prostire veš na mojoj terasi, nema je kada imam temperaturu ili prazan novčanik, nije tu da mi podgrije ručak ili da me odvede na more. Ne podnosim inače ljude koji imaju mišljenje o svakom i svemu. Što sam starija sve više cjenim ljude koji umiju da kažu: „Ne znam“.
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZINA/ad)