Zajedničko u nas, Srba i Bošnjaka

Malo je poznato da je bosanski Homer, veliki srpski guslar, Filip Višnjić, bio dobar poznavalac islamske kulture i da je pored pjesama o srpskim junacima, pjevao pjesme i o muslimanskim herojima. Da imamo neke od tih epskih pjesama vjerovatno ga danas ne bismo smatrali samo srpskim, već donekle i zajedničkim. Mnogo je putovao i mnogo „vidio“. Iako slijep i formalno neobrazovan, bio je potpuno svjesan kompleksnosti ljudskih odnosa, a to se ogleda kroz objektivnost u njegovim djelima, kao što je pozitivno predstavljanje sultana Murata ili starca Foče „od stotinu ljeta“. Filipa Višnjića možemo sasvim slobodno smatrati čovjekom ispred svoga vremena, intelektualcem i kosmopolitom.

Naravno, to nije jedini čovjek koji spaja pravoslavne i muslimane, Srbe i Bošnjake. Jovan Jovanović Zmaj u svojoj pjesmi Alija, poziva Aliju, da zajedno uče djecu bratstvu, ljubavi i poštovanju. Meša Selimović, Srbin po uvjerenju, musliman po vjeroispovijesti, zauvijek će spajati Srbe i Bošnjake svojim besmrtnim djelima.

Aleksa Šantić je opjevao Eminu stihovima:

“S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!”

Osman Đikić je u Srpskoj vili objavio:
“Oh ne plači vilo, utri gorke suze!
Jer već sunce milo i nama se rađa,
Brat se s bratom miri, prestanuće svađa!
I Srbin će stresti opet teške uze!!!”

Gavrilo Princip došavši u Sarajevo, ruši predrasude o muslimanima, a od jednog trenutka sa gađenjem počinje posmatrati srpske građanske porodice, koje su, da se ne zaboravi, kasnije najoštrije osudile njegov atentat na Franca Ferdinanda. Gavrilo Princip, kao i Mlada Bosna, nisu bili prosrpska organizacija u današnjem smislu te riječi, već pokret za oslobođenje Južnih Slovena od okupacije i ujedinjenje, a Bošnjaci nisu bili rijetkost u takvim inicijativama. Znamo da je npr. Muhamed Mehmedbašić trebao da ubije Franca Ferdinanda, međutim nije uspio u tome, ali je zato pretrpio strašnu torturu dvije ipo decenije poslije, od strane ustaškog režima, a od posljedica je nedugo zatim preminuo. Đulaka Kurtović i Ibrahim Fazlinović htjeli su izvršiti atentan na samoga cara Franju Josifa, što sasvim jasno govori o raspoloženju tadašnjih muslimana, naročito mladih revolucionara. Ima tu još mnogo imena, iz tog, a i ranijeg perioda, poput Husnije Kurtovića, Sadije Nikšića, Salke Forte, Omera Šačića, Ibrahim-beg Čengića, Ibre Tanovića itd.

Tokom Velikog rata mnogi Bošnjaci su izginuli u srpskoj vojsci, a bilo je i oficira poput Šukrije Kurtovića, Alije Kurtovića, Aziza Sarića i Avde Hasanbegovića (svi iz Gacka). Osim toga ova dva naroda dijele zajedničku sudbinu na Alpama, boreći se nerado u Austrougarskim redovima protiv Italije. Mnogi su tamo izginuli i sahranjeni zajedno. U Drugom svjetskom ratu Srbi i Bošnjaci kroz partizanski pokret otpora učestvuju u stvaranju nove Jugoslavije. Najveću žrtvu podnose Srbi, Jevreji i Romi, ali i mnogi Bošnjaci i Hrvati, koji se popularno svrstavaju u kategoriju “ostali” ili “antifašisti”. Mnogima je poznata SS Hadžar divizija ili fraza “hrvatsko cvijeće”, ali malo ko pominje ubijene Bošnjake od strane ustaškog režima i tokom četničkih pljačkaških pohoda. Samo u Jasenovcu je ubijeno preko hiljadu ipo Bošnjaka. Niko ne govori o toj zajedničkoj patnji, pravednih i običnih ljudi, koji su odbili da se pokore stranim okupacijama, nacizmu i fašizmu, i koji su poput Srđana Aleksića i Gorana Čengića samo ispunjavali svoju LJUDSKU DUŽNOST.

U ime svih njih, svih tih navedenih pozitivnih primjera, odgajajmo svoju djecu i učimo ih da se ugledaju na uspješne, pametne, savremene, požrtvovane pojedince. Učimo ih da žive, a ako treba i da umiru za pravdu i istinu, bez kojih pošten, dobar i častan čovjek, ma kome pripadao, ne može da živi. Na takve ljude treba da se ugledamo, a nikako na kojekakve Izetbegoviće, Ganiće, Dodike, Karadžiće i ostale puževe golaće šibicare. Zao duh nikada ne pominje primjere koji nas povezuju, štaviše, negira ih i sahranjuje. Ovdje je navedeno samo nekoliko primjera naših povezanosti, nekih velikih, dobrih i svijetlih ljudi. Za mnoge se nažalost nikada neće ni čuti, jer ovdje prosto nismo naučili da gajimo takvu vrstu sjećanja, već samo onu suprotnu – osvetničku.

Nakon svega teško je ne primjetiti da su ljudi od prije pedeset, sto, dvjesta godina, bili mnogo spremniji da se bore za svoju slobodu i zajedništvo nego što su to naši današnji razmaženi kolektivi. Nisu imali internet, nisu imali televiziju, ali su znali šta je njihov zajednički interes i djelovali su u skladu sa tim. Mi, danas, možemo samo da zavidimo našim precima s'kraja XIX i početka XX vijeka, jer smo najnazadniji i najzatucaniji od svih generacija koje su nam prethodile. Dozvolili smo da se raspadne jedna država, koja nas je okupljala i štitila naše interese, da bi došao neko drugi i eksploatisao nas kao najjeftiniju radnu snagu, crpio našu zemlju i resurse. Mi smo slični rukama i nogama, koje su se međusobno poklale oko svoga tijela, i ležimo tako raskomadani, dok nas lešinari oblijeću, slijeću i kidaju nam meso gozbeći se.

Treba se nadati da ćemo uvidjeti koliko smo povezani, koliko smo srasli jedni uz druge poput stabla, čija propast znači propast svih. Zato smo primorani da sarađujemo i to ne gradeći sužiovot, jer ljudi ne suživljuju, već žive, ne tolerišu se, već se upoznaju i poštuju. Suprotno od toga čine neljudi, a mnogi nas takvi nažalost okružuju.

Autor: Vilinpastuh