Hrvatska i njezina domicilna populacija uvođenjem isključivih političkih i političko-diplomatskih vlada, ima tomu već više od dvadeset godina, nisu praktički doživjele ispriku za političke promašaje, za put prema europskom dnu, za kadrovske promašaje vidljive iz svemira, za neoslanjanje na znanstvenu logiku i znanstvene zakonitosti pri odlučivanju i izvršnom postupanju i slično.

 

 

Vrijeme se ne zaustavlja niti ga je moguće usporiti, moguće je samo imati različit doživljaj njegove brzine prolaska i uvjetno-posljedične neumitnosti. Različitost doživljaja vremena i zbivanja u njemu primarno ovisi o doživljajima stvarnosti s jedne strane političke izvršne, vladajuće i interesne zatvorenosti pozicionirane iznad oblaka ili na drugoj obali nepremošćene rijeke i običnog puka u prizemlju s druge strane, piše zagrebački portal Dnevno.hr.

 

 

Različitosti se doživljaja u pučkom prizemlju sve više pojačavaju s prolaskom vremena i naročito s duljinom vladanja nad Hrvatskom uvijek istih nasljednih ideologija. Istina, danas s formalnim i retoričkim pokrivanjem nasljednosti korištenjem hrvatske simbolike i tradicije i naročito hrvatskih emocija, povijesnih vrednovanja te sportskih i ratnih dometa i dohvata.

 

 

Dugo već korišteni i iskušani obrazac vladanja koristi svaku povoljnost i svaki uspjeh izvan političkih krugova za javno pripisivanje svoje uspješnosti, dok istovremeno sve negativnosti nastoji zanemarivati, minimalizirati i pripisivati općim razlozima koji vladaju unutar europskih vrijednosti.

 

 

Takav obrazac djelovanja na javnu percepciju uspješnosti ne poznaje drugačiji oblik obraćanja dobro već pacificiranom puku, osim pohvala, samohvala, nabrajanja postignuća i futurističkih najava postupanja koja bi trebala slijediti. Naravno, najava temeljenih samo na njihovim političkim osjećajima i PR procjenama u kolikoj će se mjeri te najave odraziti prvo na podanike i sljedbenike u političkom i ideološkom okruženju i drugo na ostali puk umoran od političke mimikrije. Osnovni je cilj pritom ne građenje uređenosti i socijalne, gospodarske i financijske sigurnosti za ukupni puk, nego gotovo isključivo dohvat nastavka izvršnog vladanja nad njim.

 

 

Tehnički zahvati

 

Hrvatska i njezina domicilna populacija uvođenjem isključivih političkih i političko-diplomatskih vlada, ima tomu već više od dvadeset godina, nisu praktički doživjele ispriku za političke promašaje, za put prema europskom dnu, za kadrovske promašaje vidljive iz svemira, za neoslanjanje na znanstvenu logiku i znanstvene zakonitosti pri odlučivanju i izvršnom postupanju i slično.

 

 

PR praćenje i usmjeravanje javnog mišljenja takvo što ne uključuje pa nije onda nikakvo čudo što se hrvatskoj demografskoj ugroženosti ne pridaje gotovo nikakva pažnja, osim naravno nastojanja prikrivanja, friziranja i futurističkog najavljivanja izvršnog djelovanja s velikim i posebnim rezultatima.

 

 

Međutim, kako vrijeme ne mogu zaustaviti niti mogu negirati egzaktnost negativnih demografskih parametara i trendova, sav trud valja usmjeriti na uglavnom nevidljiva postignuća, i to sa svih političkih razina. Podjele u hrvatskom društvu i prostoru time postaju sve veće, odmaci od negativne svakodnevne stvarnosti sve izrazitiji, a vrijeme niti usporava niti staje. Zapravo se samo gubi na tehničkim zahvatima koji su sami po sebi nužni i bez političkih i ideoloških lamentiranja, ali zato s duljim vremenskim trajanjem demografske destrukcije i brojnih demografskih negativnosti revitalizacijska i razvojna rješenja postaju sve složenija, skuplja, manje izvjesna i u konačnici upitna s identitetskom populacijom.

 

 

Depopulacijske objave stižu nam sa svih strana, a najviše se citiraju UN-ove iako su po puno osnova optimistične za hrvatsku sadašnjost i naročito budućnost, zato što su rađene prema godišnjim procjenama Državnog zavoda za statistiku RH koje je nedavni popis stanovništva demantirao.

 

 

“Na sedmom mjestu najugroženijih nacija je Hrvatska. Prema UN-ovim projekcijama, Hrvatska bi 2050. godine trebala imati 3,3 milijuna stanovnika, odnosno 17 posto manje nego danas. Pritom treba naglasiti da je istraživanje pošlo od pretpostavke da u Hrvatskoj živi 4,03 milijuna stanovnika, a ne 3,88 milijuna, koliko je pokazao lanjski popis stanovništva” (tportal.hr, 22. 7. 2022.).

 

 

Demografsko okruženje

 

 

Osim toga, depopulacija kao negativni demografski proces nije i prevladavajući za uvid u ukupnu sliku demografske devastacije pa ovakvi primjeri mogu poslužiti samo političkim opravdanjima kako, eto, nismo jedini kojima se to događa ili ima i gorih od nas.

 

 

Razlika od gotovo 150.000 osoba između procjena i službenog popisa, uz još nedvojbeno popisivanje tzv. fiktivnog stanovništva i ubrzavanje prirodnog pada, u konačnoj UN-ovoj procjeni depopulacije u razdoblju od 2020. do 2050. godine sasvim sigurno podiže Hrvatsku u tablici gotovo do samog vrha demografski najugroženijeg područja u svijetu. Kad se tomu dodaju apsolutni brojevi stanovnika po zemljama, ukupna prosječna starost populacije i silina prirodnog pada, Hrvatska se podiže i do samog vrha demografskog nestanka.

 

 

Ukupni gubitak stanovništva prema UN-ovoj projekciji i priloženoj tablici u 30 bi godina u Hrvatskoj bio oko 20 % ukupnog stanovništva, iako je popisna stvarnost potvrdila gubitak samo u 10 zadnjih međupopisnih godina za gotovo 10 %. Depopulacija je u nekim hrvatskim županijama dosegla oko 20 % ukupnog stanovništva (Vukovarsko-srijemskoj i Sisačko-moslavačkoj), dok je čak pet županija imalo depopulaciju oko 15 %. Kako do sredine stoljeća ostaju još tri međupopisna razdoblja, optimistična UN-ova projekcija može konvenirati samo političkim pozicijskim izabranicima. Jedino ako se u budućnosti ne intenzivira prije četiri godine započeta zamjena stanovništva.

 

 

Posebna je zanimljivost UN-ove projekcije i priložene tablice što na njima nema nama susjednih Slovenije i Crne Gore, također formiranih država nakon raspada bivše zajednice, i razumljivo razvijenih europskih zemalja. Očito je, ne događa se to svima, iako su opravdanja naših trenutnih političkih izvršitelja uvijek u svim izričajima ista – događa se to i drugima i nismo jedini zahvaćeni demografskim nestankom.

 

 

Prirodni nestanak

 

Iseljavanje ne mora uvijek značiti i potpuni gubitak za zemlju iseljavanja, ali prirodni je nestanak izravan gubitak i njegovo je intenziviranje jasna potvrda demografskog nestanka. Kako to izgleda s političke perspektive, jasno je vidljivo iz publikacije EUROSTAT-a nazvane interaktivnom, s uvodnom riječi potpredsjednice u klasičnom političkom stilu stalno primjenjivanom i u Hrvatskoj.

 

 

“Podaci predstavljeni u ovoj publikaciji pomoći će nam da analiziramo razloge višedimenzionalnih demografskih trendova diljem Europske unije jer ne utječe na svaku državu članicu na isti način. Ova je publikacija još jedan ključni element našeg portfelja demografije jer potvrđuje da je demografija katalizator za razvoj i uspjeh naših politika” (D. Šuica, potpredsjednica Europske komisije zadužena za demografiju i demokraciju).

 

 

Višedimenzionalno, vodoravno, katalizatorsko i slično mantranje klasična je političko-diplomatska upotreba metajezika uzvišenih u objašnjavanju demografske problematike, ne primarno u funkciji ukupnog razvoja i uređenosti, nego u funkciji potvrđivanja političke uspješnosti. Isti se obrazac koristi vezano uz demografsku problematiku cijelo vrijeme i u Hrvatskoj, uz jasnu potvrdu nerazumijevanja njezine složenosti, njezina prihvaćanja samo za dokazivanja europske političke sljedbenosti i retoričkog poigravanja najvažnijom problematikom hrvatske i europske sadašnjosti i budućnosti. “Interaktivni” nastavak slijedi u niže priloženom.

 

 

“Najviše grube stope smrtnosti zabilježene su 2020. u Bugarskoj (18,0 smrtnih slučajeva na 1000 osoba), Litvi (15,6), Rumunjskoj (15,5), Latviji (15,2) i Mađarskoj (14,5), a najniže u Irskoj (6,5), Cipru (7,2), Luksemburgu (7,3) i Malti (7,9).

 

 

Prirodna promjena stanovništva pokazuje razliku između živorođenih i umrlih u godini dana. Ako je negativna, postoji više umrlih nego rođenih unutar godine, a ako je pozitivna, više je rođenih, nego umrlih osoba. Najviše negativne stope prirodne promjene stanovništva 2020. zabilježene su u Bugarskoj (– 9,5 na 1000 osoba), Litvi (– 6,6) i Latviji (– 5,9), a najviše pozitivne stope zabilježene su u Irskoj (+ 4,7), Cipru (+ 3,9) i Luksemburgu (+ 2,9)” (Demography of Europe, Eurostat. Interaktivno izdanje 2022.).

 

 

Nema tu u izjavama, naravno, posebnog razumijevanja, uzbuđenja ni naročite zabrinutosti podacima i trendovima ni kod povjerenika Europske komisije za gospodarstvo: “Demografske promjene u Europskoj uniji ključna su tema politike za ovu komisiju. Pandemija je ponovila koliko je važno da naše politike rezoniraju s ljudima i štite ih. Ono što razlikuje tu novu EUROSTAT-ovu publikaciju jest njezin jednostavan i interaktivan način pružanja informacija o europskoj demografiji našim građanima.” Pružanje informacija? To je europski komisijski domet vezan uz demografiju?

 

 

Temelj opstanka

 

Ipak, posebno iznenađuje izostanak Hrvatske u navođenju visokih stopa smrtnosti i negativne prirodne promjene (zapravo prirodnog pada), iako je Hrvatska imala u 2021. godini stopu smrtnosti 16,1 (odmah iza Bugarske koja usput ima gotovo dvostruko više stanovnika od Hrvatske), a stopu prirodne promjene (prirodnog pada) -6,7 (također odmah iza Bugarske) prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske. Hrvatska je dakle po negativnostima prirodnog kretanja (mortalitetu i prirodnom padu stanovništva) pri samom vrhu Europe, ali ni to ne može zabrinuti niti jednu hrvatsku političku razinu. Europsku još manje. Pogotovo u modelu političkog vrednovanja poput plaćanja suhim zlatom.

 

 

Prihvatiti realnost i neumitnost pokazatelja i trendova i konačno postaviti demografsku problematiku u temelj političkog izvršnog djelovanja, usmjeriti kadrovsku selekciju prema najboljima na temelju znanja i sposobnosti dokazanih izvan politike, postaviti organizacijski unutar izvršne vlasti demografsku problematiku sukladno njezinu značenju za hrvatsku budućnost, poticajnim modelima povezati se investicijski s hrvatskim iseljeništvom, početi ublažavati silnu centralizaciju države, uz klasične demografske mjere postaviti i poticajni porezni sustav, komplementarno se povezati s lokalnim sredinama u provođenju poticajnih revitalizacijskih mjera, napustiti političko prevladavanje u svemu što nas okružuje, osloniti se konačno na znanost i puno još toga operativnog. I konačno prihvatiti djecu i mlade kao temelj hrvatskog opstanka i nastavka.

 

 

Nemoguća misija u političkom modelu interesne i trgovinske ideologije? Moguća, uz političku svijest i volju.

 

(Dnevno.hr)

ZAGREBAČKI MEDIJI ALARMIRAJU: “Hrvatska postaje jedno od najugroženijih područja! Hrvati bi mogli nestati s lica Zemlje…”