ZABADANJE TRNA U ZDRAVU NOGU SARAJLIJAMA: Neko je od Cace heroja napravio Cacu zločinca!

Ono što nedostaje u Izetbegovićevim javnim istupima, kad je priznanje grešaka u pitanju, jeste stranačka odgovornost i kad su u pitanju nasilne selefije i zločini pripadnika Armije BiH poput zločina na Kazanima.

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Navodno je Bakir Izetbegović rekao ili bar pokušao reći u jednom televizijskom intervjuu kako se više ne želi baviti politikanstvom već da želi, da ga parafraziram, djelovati politički suvislo, odgovorno i ozbiljno.

Njegovi potezi kad je u pitanju osuda vjerskog radikalizma u Bosni i Hercegovine, te odavanje počast stradalim Srbima na Kazanima, ukazuju na to da se Bakir baš uozbiljio.

“Nosio sam osjećaj duga, trebao sam ranije ovdje doći da izrazim saučešće”, kazao je Izetbegović. Doduše nešto je vrludao oko osuda vjerskog terorizma tako što je osudio ideologiju tekfira, ovaj termin vjerovatno ni sam ne razumije, ali je priznao da je griješio kad je u pitanju ideologija nasilnog vjerskog fanatizma i ekstremizma u BiH.

Koliko god aplaudirali Izetbegoviću zbog ova dva gesta, uvijek nešto nedostaje u njegovim gestama da se ozbiljni ljudi ustručavaju pa čak i zaziru aplaudirati mu i podržati ga u tome. Nije to personalan dojam, iako Izetbegović među svojim stranačkim kolegama slovi kao nepouzdan ortak i prijatelj. Ono što nedostaje u Izetbegovićevim javnim istupima, kad je priznanje grešaka u pitanju, jeste stranačka odgovornost i kad su u pitanju nasilne selefije i zločini pripadnika Armije BiH, poput zločina na Kazanima. Naravno, radi se o ulozi Stranke demokratske akcije (SDA) u svemu tome! Zato je dobro da su se Izetbegovićevi poltroni poput Šefika Džaferovića, Denisa Zvizdića i drugih, uspeli s njim uz Čolinu kapu i uslikali pored jame na Kazanima.

Zvizdić je zevzek i nema pojma ni o politici kao ni o ratu, jer je bio čak u Minhenu, dok Džaferović ima izravan uvid u ratna zbivanja jer bio involviran u sve političke stranačke strukture i bio čak nosilac odgovornih državnih funkcija. A sudeći po svemu onom što su dosadašnji svjedoci na suđenju generalu Sakibu Mahamuljinu rekli, Džaferović će se slikati sa Izetbegovićem i na Vozući kako bi odali počast nevinim žrtvama. Tamo se, doduše, ne radi o zločinima boraca Armije BiH, već o pripadnicima odreda El Mudžahid. Ali pošto je odred El Mudžahid bio u sastavu Armije BiH, što smatram jednom od najvećih političkih grešaka koja je rezultirala teškom povijesnom hipotekom za Bošnjake, neko će i za to morati biti odgovoran, odnosno na nekoga će “prst povijesti” ostati uprt do Kijametskog dana!

Ako Mušan Topalović Caco nije bio uopće “religijski nastrojen” čovjek, bio je prosječan muzičar, niti je bio obrazovan toliko da razumije ikakvu političku ideologiju, niko njegove zločine ne može povezati sa religijom niti ideologijom. Čak njegove komšije, dakle obični ljudi, pa i Srbi čija je familija bila žrtva njegovih zločina, tvrde da se radilo o humanoj i plemenitoj osobi prije nego je postao komandant jedne brigade. Do sada su iznesena dva argumenta za objašnjenje Cacine transformacije od dobrog momka iz mahale, do opakog zločinca. Neki tvrde da je Cacin rejon, ratne linije padina Trebevića između Grbavice i Jevrejskog groblja, bio podudaran sa bojišnicom na koju je agresor doveo najopakije krvoloke regrutirane od lokalnih četnika poput vojvode Gorana Jelisića, do Rusa, Grka i Ukrajinaca! U tome oni vide “prirodnu ravnotežu” i “odgovor” kakav je ponudio Caco u (samo)odbrani!

Drugi, ovaj je vrlo konformistički i općeprihvaćen stav transformacije Cace, vide u konzumiranju droge! Ima i treći argument koji se rijetko navodi kao relevantan motiv za Cacinu transformaciju, a radilo se o kriminalu koji se ogledao u pljački, otimačini i švercu. Mi koji smo medijski pratili tadašnje političko-vojne prilike u Sarajevu, situaciju oko ubistva Cace smo definirali kao sukob unutar vojnih i policijskih struktura. Spominjao se i pokušaj državnog udara, ali su te tenzije u samom vrhu bošnjačke vojno-političke piramide rezultirale smjenom prvog čovjeka GŠ OS BiH. I nije se bio sam Caco odmetnuo,kako je situaciju definirao Alija Izetbegović.

Dakle, nije samo Caco “šmrk’o” drogu, ako je bila samo droga u pitanju! Na koncu, Cacin “personalac” u brigadi bio Timur Numić, budući generalni sekretar SDA. Sve to, između ostalog, ukazuje kolika je bila kondenzacija politike u Starom gradu, dakle rejonu gdje su djelovali Caco i njegovi kriminalizirani ratni drugovi. Čak i previše politike za nekoga ko je politički bio potpuno indiferentna i neobrazovana osoba.

Prema tome, neizbježan je zaključak da je neko od takvog Cace napravio ratnog zločinca. Sa stanovišta ideje za koju su se borili velika većina boraca, opjevanih kao “branioci Sarajeva”, rejon Starog grada je vodeni žig duha bosanske multikulturalnosti! Stari grad je za Bosnu ono što je Harem-i-šerih za Meku! Opoganiti Stari grad, znači opoganiti sveto tlo bosanske duhovnosti.

To što pokušavam reći napisao je Mario Vargas Ljosa u svojoj kolumni posvećenoj romanu Rat i mir, a to je “da je duhovna dimenzija historije mnogo značajnija od one koja se odvija u salonima ili na bojnim poljima!”

Tim prije sam želio citirati Ljosu jer on opisuje generala Kutuzova, kao zadivljujućeg lika, kakvim sam i ja doživljavao i opisivao Aliju Izetbegovića, koji je “izuzetno moralan čovjek kome je mržnja nepoznanica, čak bi se reklo da ratuje jer mu ništa drugo ne preostaje i jer neko mora i to raditi, premda bi radije provodio vrijeme u intelektualnim i duhovnim pregnućima”.

Dakle, nema nikakve dvojbe da Alija Izetbegović nema ništa sa Cacinim zločinom, i ovim citatom Ljose. Želim jasno amnestirati Aliju Izetbegovića od odgovornosti za zločine na Kazanima! Ali, njegova stranka (SDA), kao i neki ljudi iz Alijine blizine su od Cace napravili zločinca! To hoću da kažem, bez uvijanja! I stoga tu stranku treba osuditi i osujetiti njeno djelovanje u Starom gradu, ukoliko vjerujemo u ideju Bosne!

(The Bosnia Times)