Da li ovim dokumentom vlast u Kantonu Sarajevo najavljuje religizaciju javnog obrazovanja, sve pod etiketom nekakvih brojnih budućnosti koje trebamo sami kreirati?

 

 

 

Piše: Namir Ibrahimović

 

 

Na stranici Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo (KS) 26. decembra 2023. osvanuo je dokument „U susret SAFER učenju – Reforma predškolskog osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo“. Istovremeno su u Tarčinu direktorice i direktori osnovnih i srednjih škola KS slušali panelistice i paneliste o samom konceptu SAFER učenja te konkretnom dokumentu.

 

 

 

U izjavi za medije ministrica Naida Hota-Muminović, između ostalog, je rekla: „Ovo je dokument o politikama obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Cilj nam je da prenesemo ideje koje se odnose na to kako da inspirišemo obrazovnu zajednicu da dalje kreira vrlo otporne, održive, svjesne, sposobne za budućnost i etične mlade ljude nove generacije.“

 

 

 

A ideje koje se odnose na to kako da inspirišu obrazovnu zajednicu stacionirane su na osamdesetak strana i podijeljene u šest nejednakih poglavlja, sa zaključkom, tri dodatka, referencama i zahvalnicom. Dokument potpisuju Christopher Jones, Ziauddin Sardar i Scott Jordan. Autori polaze od toga da živimo u „postnormalnom društvu“ i na osnovu toga predlažu SAFER /Sustainability (održivost), Awarnes (svjesnost), Futures Literacy (pismenost o budućnosti), Ethics (etika), Resilience (otpornost)/ koncept.

 

 

 

Autori „postnormalno društvo“ definiraju kao „međuperiod u kojem izumiru stare dogme, nove tek treba da se rode i čini se da vrlo malo toga ima smisla“ te dodaju: „Suočeni smo s brojnim sistemima, institucijama i načinima razmišljanja koji su zastarjeli i naslanjajući se na disfunkcionalnu normalnost prošlosti.“ Rogobatnost iskaza manje je bitna od proizvoljnosti koja vrišti – koji su to zastarjeli brojni sistemi, koje institucije, koji načini razmišljanja?

 

 

Čitajući ovaj dokument, učenici skoro da nemaju nikakvu vezu s Kantonom Sarajevo, žive u globalnom svijetu i nositelji su promjena kompletne planete

 

 

 

Ovo je manir kompletnog teksta – nabrajanje svega i svačega, sve sa „treba i mora“, uz čitavu sektašku sliku svijeta, napisano jezikom self-help literature. Autori izbjegavaju konkretizirati bilo šta o čemu govore – osim banalnih prijedloga kako u nastavi primijeniti nešto gdje bi se vidio segment SAFER-a.

 

 

 

Prvi problem ovog teksta jeste što je loše koncipiran i napisan – uopće ne polazi od onoga što trenutno imamo u obrazovanju Kantona Sarajevo, ne konsultuje dokumente entiteta FBiH kao ni ono što radi Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO) na državnom nivou; uopće ne propituje svoje temeljne postavke niti dovodi u pitanje ideju „postnormalnog društva“ iako, istovremeno sugerira kako je važno razvijati kritičko mišljenje u školama.

 

 

 

Čitajući ovaj dokument, učenici skoro da nemaju nikakvu vezu s Kantonom Sarajevo, žive u globalnom svijetu i nositelji su promjena kompletne planete. Nigdje se ne spominje trenutna obrazovna situacija, nedostaci koji otežavaju učenje i rad nastavnica i nastavnika, društveni status samih nastavnica i nastavnika, inicijalno obrazovanje, struktura nastavnih predmeta, opis karijere, koncept stručnog usavršavanja.

 

 

 

Autori izbjegavaju konkretizirati bilo šta o čemu govore – osim banalnih prijedloga kako u nastavi primijeniti nešto gdje bi se vidio segment SAFER-a

 

 

Također, dokument ne polazi od toga da se u Kantonu Sarajevo već drugu školsku godinu „događa“ obrazovna reforma (izgleda da ni samo Ministarstvo ne vjeruje u reformu koju je pokrenulo). Autori bulazne o „lancu povratnih informacija o kompleksnosti, haosu i kontradiktornosti“, „haotičnim slučajevima koji iskaču odozgo i odozdo“, „naglim i razornim promjenama koje se dešavaju češće, a jačeg su inteziteta i težine“, „društvenim medijima koji su sad primarni izvor obrazovnog materijala“, „sofisticiranom maltretiranju koje uzrokuje sve veći broj samoubistava tinejdžera“, „izvršenju kritičke integracije nekoliko trendova u nastavni plan i program da bi se pronašli načini suprotstavljanja post-istini“, „Trumpovom predsjedništvu koje je bilo alarmantno za mnoge širom svijeta koji su svjedoci porasta broja zločina iz mržnje, nasiljem nad imigrantima i manjinama…“, „ponovnom kreiranju izumrlih vrsta, posebno jer već u značajnoj mjeri se stvara budućnost bez insekata koji su se nekada smatrali štetočinama ali koji su ipak ekološki neophodni“, „podsticanju građanske svijesti koja je sposobna za snalaženje u postnormalnim vremenima, a i dalje“.

 

 

 

Naravno, autori ništa od navedenog ne pojašnjavaju niti obrazlažu; nabrajaju i pametuju kao da je sve neupitno i da je ovo otkrovenje koje se nikada ranije nije desilo. Autori se u svojim radovima, gledajući literaturu koja stoji u prilogu, bave postnormalnim vremenima; koncept koji su početkom devedesetih u teoriju uveli Silvio Funtowicz i Jerome R. Ravetz. No, u uvodu samog strateškog dokumenta ne stoji objašnjenje zašto su ove teorije uzete kao osnova za kreiranje obrazovne politike u Kantonu Sarajevo.

 

 

 

I tu dolazimo do drugog problema ovog dokumenta – zašto bi uopće trojica stranaca sami kreirali strateški obrazovni dokument Kantona Sarajevo? Gdje je Univerzitet, gdje su nastavnici, gdje su nevladine organizacije, gdje je Misija OSCE-a u BiH koja već sedam godina podržava obrazovnu reformu u KS?

 

 

Uopće ne navode i zasluge drugih obrazovnih tradicija prisutnih u BiH i prije i poslije dolaska vlasti Osmanlija na ove prostore – crkvene škole, naprimjer. Nema spomena o ekspanziji javnog obrazovanja nakon 1945. i opismenjavanja stanovništva

 

 

 

Autori manipuliraju informacijama o historijatu obrazovanja u BiH: „Bogata historija obrazovanja u BiH koja seže još od osmanskih začetaka (Šta li su osmanski začeci? N.I.) u XVI vijeku i koja je potekla iz kvalitetnih islamskih obrazovnih praksi i institucija, se ne može zanemariti. Sarajevo ima jednu od najstarijih institucija formalnog obrazovanja na Balkanu: Gazi Husrev-begovu medresu.“ Uopće ne navode i zasluge drugih obrazovnih tradicija prisutnih u BiH i prije i poslije dolaska vlasti Osmanlija na ove prostore – crkvene škole, naprimjer. Nema spomena o ekspanziji javnog obrazovanja nakon 1945. i opismenjavanja stanovništva.

 

 

 

Autori su skloni divljenju vjerskom konceptu obrazovanja i navode, potpuno netačno, sljedeće: „Različite tradicije koje se spajaju i objedinjuju u Kantonu Sarajevo su se dramatično mijenjale tokom vijekova. I u muslimanskoj i u hrišćanskoj tradiciji je vjeronauka bila temelj modernih sekularnih obrazovnih sistema. Tenzije između sekularnog i religioznog aspekta obrazovanja se globalno i danas nastavljaju. Te tenzije nisu jedinstvene za BiH i održavaju se u zakonodavstvu i obrazovnim politikama širom Evrope.“

 

 

 

Naravno da vjeronauka nije temelj modernih sekularnih obrazovnih sistema, vjeronauka je nastavni predmet koji je dodatak javnom obrazovanju i na različite načine se izučava u školama širom Evrope. Još je besmislenije tvrditi da postoji sukob između sekularnog i religioznog aspekta obrazovanja pri čemu autori ne objašnjavaju šta misle pod jednim a šta pod drugim aspektom. Drsko je izjednačavati dostignuća sekularnog/javnog obrazovanja s nekakvim religioznim aspektom.

 

 

 

U Kantonu Sarajevo, kao i u BiH, društvo je sekularno, religija je odvojena od države, javno obrazovanje, makar na formalnom nivou, je civilizacijsko dostignuće – obrazovanje koje više od 70 godina uključuje svu djecu, bez obzira na specifičnosti njihovih identiteta i pruža im priliku da napreduju i razvijaju se.

 

 

 

Da li ovim dokumentom vlast u Kantonu Sarajevo najavljuje religizaciju javnog obrazovanja, sve pod etiketom nekakvih brojnih budućnosti koje trebamo sami kreirati?

 

 

Možda tenzija postoji u onima koji žele da obrazovanje u Kantonu Sarajevo bude obojeno religijskim aspektom (ono u izvedbenoj nastavi i ne samo u KS, već u cijeloj BiH, od početka devedesetih i jeste), ali na nivou politika u suprotnosti je s ustavima i države i entiteta i kantona te svim zakonima koji regulišu segment obrazovanja u društvu.

 

 

 

Da li ovim dokumentom vlast u Kantonu Sarajevo najavljuje religizaciju javnog obrazovanja, sve pod etiketom nekakvih brojnih budućnosti koje trebamo sami kreirati?

 

 

U okviru ovog drugog problema s ovim dokumentom je i saradnja Ministarstva za odgoj i obrazovanje s Fondacijom Mulalić koja u svojoj bogatoj jednogodišnjoj historiji nema nijednu referencu da se bavi obrazovanjem, a posebno da sukreira strateški dokument reforme javnog kantonalnog obrazovanja. Fondacija Mulalić (za izvrsnost u obrazovanju, poduzetništvu i društvenom aktivizmu), prije nego je odlučila zagristi javno obrazovanje, organizirala je, između ostalog, takmičenje polaznika škole hifza Muftijstva sarajevskog, podržala projekat izgradnje Islamskog centra u džematu Kijevo, pomogla organizirati kamp za mlade polaznike kursa islama u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u BiH, organizovala radionice “Poslovni identitet, profesionalna komunikacija / percepcija / motivacija” i “Inovativne vještine prodaje i pregovora”… Zašto bi nadležno kantonalno ministarstvo strateški dokument obrazovnih politika radilo s Fondacijom koja veze nema s reformom javnog obrazovanja niti obrazovanjem općenito? U pažljivom čitatelju to sve izaziva sumnju i pomisao da se ovdje radi o skrivenim ideološkim ciljevima.

 

 

 

Bilo bi zanimljivo pitati i ministricu i autore dokumenta da li kritičko mišljenje u SAFER obrazovanju dopušta propitivanje učenja islama, da li se u tim školama u nekoj od brojnih budućnosti dovode u pitanje etički islamski koncepti, šerijatske odredbe, autokratska islamska društva, prava žena?

 

 

Treći problem ovog dokumenta su autori. Dvojica od trojice autora ovog dokumenta – Ziauddin Sardar i Scott Jordan – autori su, zajedno sa Jordi Serrom, i knjige Muslimanska društva u postnormalnim vremenima. U samom uvodu knjige, izdavač – Ured Međunarodnog instituta za islamsku misao u Londonu piše: „Djelo Muslimanska društva u postnormalnim vremenima poziv je muslimanima, gdje god da su, da razmišljaju o svojim budućnostima.

 

 

 

Knjiga od nas traži da razmatramo prijetnje i izazove koji su pred nama te da promišljamo o djelima koja ostavljamo generacijama koje će doći; da zamišljamo alternative ukorijenjene u našim vrijednostima, tradiciji i historiji te da radimo na oblikovanju održive i sretne budućnosti, ne samo za naše zajednice nego i za boljitak cijelog čovječanstva.“ A sami autori naglašavaju zašto je razmišljanje o budućnostima imperativ muslimana: „Pred muslimanima je nužni imperativ da razmišljaju o budućnostima. Kao sistem vjerovanja i djelovanja, islam je svjetonazor nužno orijentiran na budućnost: njegov interes jeste boljitak, kako na ovom svijetu, tako i na onom svijetu. Stoga, ne čudi što osnovne ideje islama imaju jednu unutrašnju dimenziju budućnosti.“

 

 

 

Iako se i u dosadašnjem šarlatansko-autokratskom vođenju kantonalnog obrazovanja (podsjetimo samo na neke od poteza: otkup prastarih i nekorisnih udžbenika za đake koji te udžbenike ne mogu koristiti jer su, navodno, u reformiranim učionicama; donošenje ozbiljnih promjena u školama pet dana prije početka školske godine; zapošljavanje u Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja bez javnog konkursa…) resorne ministrice Naide Hota-Muminović mogla vidjeti tendencija proislamiziranja javnog obrazovanja (posebno jasno vidljiv u njenoj ekspresnoj reakciji na prošlogodišnju odluku Školskog odbora Devete osnovne škole o zabrani obavljanja namaza u prostorijama škole; naružila je direktoricu škole jer tom zabranom škola uskraćuje vjerske slobode učenika), sada je, ovim dokumentom, jasno da je to njena obrazovna politika.

 

 

 

Ministrica je povukla potez, objelodanila politiku obrazovanja u Kantonu Sarajevo i – da se poslužimo terminologijom ovih SAFER futurologa – izmaštala svoju budućnost

 

 

 

Bilo bi zanimljivo pitati i ministricu i autore dokumenta da li kritičko mišljenje u SAFER obrazovanju dopušta propitivanje učenja islama, da li se u tim školama u nekoj od brojnih budućnosti dovode u pitanje etički islamski koncepti, šerijatske odredbe, autokratska islamska društva, prava žena? Ili je to samo rezervirano za „zapadne etičke okvire“, kako se navodi u dokumentu?

Ministrica je povukla potez, objelodanila politiku obrazovanja u Kantonu Sarajevo i – da se poslužimo terminologijom ovih SAFER futurologa – izmaštala svoju budućnost. Na nama – kritičkim edukatorima, profesionalcima koji promišljaju i obrazovne teorije i obrazovne prakse, koji koristimo konkretne podatke o stanju u bh. obrazovanju pa i političarima koji njeguju progresivne obrazovne politike i drže do Ustava ove države – jeste da se suprotstavimo i ne dopustimo da nas ministrica i islamski futurolozi utjeraju u SAF(ER).

 

(Nomad.ba/DEPO PORTAL/ad)

Utjerivanje u SAF(ER): Šta se krije iza novog načina učenja koji se priprema u sarajevskim školama?!