Muhamed Fazlagić i njegov bend pobjegli su od metaka na zaleđenoj planini kako bi stigli na Eurosong, na kojem je Bosna i Hercegovina prvi put učestvovala 1993.

 

 

Britanski list Mirror se pred ovogodišnju Euroviziju prisjetio nastupa Muhameda Fazlagića Fazle koji je 1993. godine, dok je agresija na našu zemlju uveliko trajala, predstavljao Republiku Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu koji se te godine održavao u Irskoj. Iako nije odnio pobjedu, Fazla je osvojio srca mnogih sa pjesmom “Sva bol svijeta”.

 

 

Terry Wogan prestaje da govori, a mucava linija počinje da škripi, tako da se prodorno jedva čuje glas koji daje poene za Bosnu i Hercegovinu. Ali nema veze – žestoki aplauz Evrope ionako počinje i ne prestaje.

 

 

“Zdravo Sarajevo, čujemo te”, kaže irska voditeljica Fionnuala Sweeney.

 

 

Pogledajte video klipove tog trenutka na internetu i ne možete ne biti dirnuti snagom njenih jednostavnih riječi i emocionalnim odgovorom publike, piše Britanski list u samom uvodu.

 

 

Bilo je to 15. maja 1993. godine, a Sarajevo je bilo grad pod opsadom srpskog agresora, ali je, uprkos svim izgledima, nova nezavisna Reoublika Bosna i Hercegovina uspjela po prvi put ući na Eurosong. Bio je to zadivljujući šou prkosa koji je iskoristio snagu muzike, a ovo je bio trenutak nade, trenutak povezanosti sa vanjskim svijetom.

 

 

Gotovo 30 godina kasnije, kada Ukrajina u subotu uvečer nastupi na takmičenju u Italiji – ponovo, bend čija je zemlja napadnuta – može očekivati ​​istu strastvenu podršku, navodi se dalje u tekstu koji u nastavku prenosimo u cijelosti:

 

 

“Ples sa smrću”

 

 

“Ali, još 1993. godine, prkosno zalaganje Bosne za slobodu predstavljalo je i ozbiljan fizički rizik. Malo ko je znao kolika je prava opasnost koju su mladi bosanski pjevač Fazla – Muhamed Fazlagić – i njegov bend rizikovali da nastupe na toj bini u Millstreetu u Irskoj.

 

 

Njihovo putovanje je bilo ples sa smrću, a Muhamed, sada 55, bježao je iz svog grada pod okriljem noći izbjegavajući snajpersku vatru, prije nego što se okliznuo i klizio satima preko sarajevske planine Igman i na kraju se vozio prije nego što je uopće stigao do hrvatske granice 48 sati kasnije.

 

 

Dok su on i njegova grupa preživjeli, kasnije je saznao da su drugi ljudi i vojnici na podmuklom planinskom prijevoju, te ledene februarske noći ubijeni. Poginulo je šest, a povrijeđeno 17.

 

 

Nevjerovatno, čak i nakon ovih ogromnih napora, bend je ipak morao da se takmiči u polufinalu u Sloveniji prije nego što je stigao na Smaragdno ostrvo.

 

 

“Cipele su mi se zaglavile u blatu pa sam bio bos na planini”, prisjeća se Fazlagić.

 

 

“Bilo je ispod nule, strmo, kamenito i blatnjavo, klizio sam naprijed-nazad. Na nas je stalno pucano, u svakom trenutku si mogao poginuti. Ali nismo imali drugog izbora da odemo na takmičenje za pjesmu Evrovizije“, objašnjava on.

 

 

Ponovni susret sa ljubavi svog života

 

 

“Bilo je opasno, ali i opasno živjeti tamo. Ovako smo imali nadu”.

 

 

I on je imao nadu, ne samo da će predstavljati svoju naciju i nahraniti duše ljudi koji su fizički izgladnjeli, već i da će se ponovo sjediniti sa ljubavlju svog života.

 

Njegova djevojka Sanda pobjegla je iz Sarajeva samo nekoliko mjeseci ranije. U glavnom gradu Hrvatske konačno ju je mogao kontaktirati, a ona je doletjela da mu se pridruži na takmičenju za pjesmu.

 

 

“Bila je u šoku, rekla je ‘Znala sam da si lud, ali da si ovoliko nisam znala!'”, smije se.

 

 

“Od tada se nismo rastajali.”

 

 

“Sarajevo, čujemo te”

 

 

Dodaje: “Aplauz kada je Sarajevo dalo svoje bodove neću zaboraviti dok sam živ. I te riječi – ‘Sarajevo, čujemo te’. Naježim se svaki put kad to čujem. Ovaj vikend će biti veoma važan za ukrajinski narod. Moral će biti visok kada vide da je cijela Evropa s njima.”

 

 

Muhamed je imao 25 ​​godina, bio je fudbaler i maneken, kada je Sarajevo zahvatio rat i bio je primoran da napusti svoj dom na području Grbavice i pobjeći na drugi kraj grada kod tetke.

 

 

Državu je činilo multietničko stanovništvo Bošnjaka (bosanskih Muslimana), Srba i Hrvata.

 

 

Bivša republika Jugoslavija, kada je proglašena nezavisnost Bosne i Hercegovine, pokrenula je borbu za kontrolu. Paravojne snage bosanskih Srba počele su pucati na Sarajevo, a pridružile su se i jedinice JNA. Bošnjaci su postali primarne žrtve etničkog čišćenja.

 

 

Opsada Sarajeva

 

 

Muhamed je otišao tako brzo tog dana u aprilu 1992. da nije ponio ništa sa sobom, čak ni fotografiju svog pokojnog oca. Pobjegli su i njegova majka i mlađi brat.

 

 

U sarajevskoj dolini, opkoljeni vojskom u planinama, bili su zatvoreni kao u akvariju, s malo načina da pobjegnu neprimijećeni.

 

 

“Nije bilo hrane, vode, struje, prozora”, prisjeća se njihove granatirane kuće. Izgubio sam oko 25 kilograma u prvoj godini, preživljavali smo od humanitarne pomoći. Morali smo da pronađemo cijevi za vodu, ali srpske snage su znale te tačke i granatirale su ljude”.

 

 

Muzika mu je bila hobi, a snimio je jednu pjesmu. Bilo mu je dovoljno da bude pozvan sa drugim muzičarima, uključujući mnoge zvijezde, da doprinese ratnim naporima otpora na podizanju patriotizma i morala.

 

 

Pravljenje patriotskih/ratnih pjesama

 

 

Objašnjava: “Postao sam član umjetničkog voda, naš posao je bio da proizvodimo patriotske pjesme. Svaki pop i folk pjevač je morao da se javi na dužnost.

 

 

“Upoznali smo se tajno, išli smo sve do nacionalnog televizijskog centra, osam kilometara daleko, pokušavajući da se sakrijemo. Sto posto smo vjerovali u moć muzike”, dodaje on. “Imate pravi razlog, pokušavate da artikulišete sve to kroz muziku. Morali smo održavati raspoloženje da bismo ostali pri zdravom razumu”.

 

 

Kada je bio pozvan da svoju pjesmu “Sva bol svijeta” prijavi na nacionalno takmičenje Eurosong, nije ni zamišljao pobjedu. Ali riječi su odzvanjale.

 

Kako su nastali stihovi pjesme “Sva bol svijeta”?

 

 

Imam i članove porodice, koji su bili žrtve u opkoljenoj bosanskoj prijestolnici Sarajevu. Oni su trčali u zaklon na groblju Koševo dok snajperisti otvaraju vatru 2. januara 1993.

 

 

“Replicirao sam kako se ljudi osjećaju,” objašnjava on. “Cijeli svijet je večeras u Bosni… Ne bojim se da posrnem i padnem, nikad neću prestati pjevati, nikad mi dušu neće uzeti. To je poruka pjesme, upravo tako su se ljudi osjećali. Borit ćemo se i pobijediti.”

 

 

U Irskoj je osjećao da je sletio na drugu planetu.

 

 

“Od toga da nemam ništa do toga da imaš sve”, objašnjava on. “Ljudi nisu razumjeli kako je to. Najveći dobitak za nas je bio korištenje te platforme da ispričamo našu priču običnim ljudima u njihovim dnevnim sobama”.

 

 

Muhamed nije imao načina da kontaktira porodicu, ili oni njega.

 

 

Sarajevo je gledalo Fazlin nastup

 

 

Emotivno se prisjeća: “Mama je saznala za mene preko medija, nisam znao da li je živa ili mrtva u trenutku kada sam nastupao.”

 

 

Te noći, mimo njega, Sarajevo se uključilo da ga gleda kako pjeva.

 

 

Pjesma je završila na 16. mjestu, ali kod kuće je bio heroj. Danas se većina može sjetiti gdje su bili te noći. Pjesma se još uvijek pjeva u školama.

 

 

“Čak i sada kada hodam ulicom viču ‘Fazla'”, kaže on.

 

 

Nakon takmičenja, bend je snimio album i odsvirao humanitarne koncerte kako bi prikupio sredstva, ali su se za nekoliko mjeseci vratili kući.

 

 

U Hrvatskoj se Muhamed oženio Sandom i zajedno su otišli u Sarajevo, uprkos opasnosti koja je bila prisutna.

 

 

Putovao je zemljom, nastupajući za trupe. Tek nakon što je 1995. potpisan Daytonski mirovni sporazum, primirje uz podršku NATO-a, par je otišao, preselio se u Sjedinjene Američke Države na studije, gdje je živio i radio do povratka kući, kada je prije nekoliko godina počeo da se bavi politikom.

 

 

Imaju jednu ćerku, Saru.

 

 

“Savjest bi me proganjala do kraja života da se nisam vratio”, objašnjava on to vrijeme.

 

 

“Svaki dan je bilo granata, ali ja sam bio pripadnik vojske. Bilo im je važno da znaju da sam s njima. To je bilo najmanje što sam mogao učiniti”, rekao je, piše Britanski list Mirror.

 

 

 

(SB)

UGLEDNI BRITANSKI MEDIJ: “Nevjerovatno herojstvo Muhameda Fazlagića, zvijezde koja je izbjegavala metke da bi nastupio na Euroviziji 1993.”