Neće Kijev ni danas pasti. Ne samo zato što ga brane hrabri Ukrajinci nego što je okružen “zidinama” od američkog i natovskog naoružanja. Putin je odustao od Kijeva. Da nije, našao bi načina da spriječi svog arhineprijatelja Joea Bidena da tamo stigne baš uoči godišnjice invazije.
Piše: Hajrudin SOMUN
Stotinu je pitanja koja brinu cijeli svijet ovog petka, kad se navršava godina od one zore 24. februara 2022. kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio pokret 200.000 trupa i ratne avijacije na Ukrajinu. Šta će se dogoditi danas? Hoće li udariti na Kijev? Koliko može potrajati rat? Hoće li Putin posegnuti za nuklearnim oružjem? Hoće li se završiti pobjedom Ukrajine i porazom Rusije, ili kompromisom, i kakvim? Šta će kineski predsjednik Xi Jinping baš danas reći u Ujedinjenim nacijama, hoće li dati oružje Putinu? Kakav će biti raspored sila u novom svjetskom poretku koji se već oblikuje? I tako redom, sve do pitanja da li će Putin, ako preživi ovaj rat, ili već dok traje, krenuti na Moldaviju i dalje prema Balkanu?
BEZ OBZIRA NA ŽRTVE…
U jednoj kolumni od oko hiljadu riječi nemoguće je odgovoriti na takva pitanja. A nije puno vjerovati ni nekome poput mene ko taj rat nije iskusio, kao neke druge, nije čak bio ni u Kijevu. Ipak, da pokušam baciti telegrafski ili tviterski pogled na moguće odgovore.
Prvo, da je mogao, Putin bi već za nekoliko dana rata oborio na noge Kijev i Zelenskog. Bio bi to i kraj rata, kako ga je zamišljao Putin. Kad padne glavni grad, padne i država. Dok nije pao bizantski Konstantinopolj, osmanski sultanat nije postao osmanska imperija. Neće Kijev ni danas pasti. Ne samo zato što ga brane hrabri Ukrajinci nego što je okružen “zidinama” od američkog i natovskog naoružanja. Putin je odustao od Kijeva. Da nije, našao bi načina da spriječi svog arhineprijatelja Joea Bidena da tamo stigne baš uoči godišnjice invazije.
Drugo, ne nazire se kraj rata. Čak ni primirja kakvo je pokušavao da isposluje turski predsjednik Erdogan ili koje će, kako se pretpostavlja, danas predložiti kineski Xi. Rijetko se koji savremeni rat mogao nazvati blickrigom, poput izraelskog protiv Naserovog Egipta u junu 1967. Čim oni koji ih povedu ne uspiju da pobijede za nekoliko dana, ratovi se otegnu godinama. Da se ne vraćam dalje u prošlost kad ih je bilo i stogodišnjih, takav je bio Vijetnamski rat. Najprije Francuzi, pa Amerikanci. Ili osmogodišnji iračko-iranski. Kad je počeo, bio sam u Bagdadu, Sadam Husein se nadao da će dok trepne oboriti Homejnijev Iran. Uostalom, ko je vjerovao da će rat protiv Bosne i Hercegovine trajati gotovo četiri godine? A kao što je to radio Slobodan Milošević među Srbima, Putin je Ruse čak psihički pripremio za dugotrajni rat, bez obzira na žrtve koje podnose. Kako reče neko ko je to neposredno pratio, on je “imperijalistički mentalitet” koji ga je poveo u rat protiv Ukrajine “ukapavao duboko u život Rusa, što ga je učinilo njihovim liderom dominantnijim nego ikada”.
Treće, Putin je ovih dana obznanio da se Rusija povlači iz Novog SALT-a, jedinog preostalog sporazuma koji je imala s Amerikom i svijetom o kontroli i smanjenju nuklearnog oružja. Tako bi, ne kršeći međunarodni sporazum koji više ne postoji, kao što je već prijetio nekoliko puta, Putin mogao narediti generalima da ugrade nuklearne glave u rakete koje se ispaljuju protiv Ukrajine. Dok je pri koliko-toliko zdravoj pameti, to neće učiniti, pošto zna kakve bi to posljedice imalo po ruski narod, pa i njega lično.
Četvrto, kako god se i kada završio ovaj rat, on ne može imati apsolutnog pobjednika. Što znači da će i Rusija i Ukrajina morati ići na kompromisni ishod i pregovore. Putin je već uveliko odustao od plana da osvoji cijelu Ukrajinu, po onome što je 2021. rekao da su Rusi i Ukrajinci “jedan narod”. Čak ni da je pokori kao ruskog satelita, poput Bjelorusije. Tražiće istočne pokrajine, nastanjene uglavnom etničkim Rusima zbog kojih ratuje ne od lani, nego od 2014. godine, dodatne prostore na pristupu Krimu, kojeg se Rusija više nikada, osim u nekom totalnom ratu, neće odreći. Petinu teritorije Ukrajine koju je već anektirao, dakle. Predsjednik Zelenski neće ni da čuje o takvom ishodu rata. Prihvatio bi mir samo ako se Rusi povuku iz cijele Ukrajine. To je prvi od deset njegovih uslova za pregovore koji su ovih dana procurili u javnost. Za sada ga podržavaju američki i evropski saveznici. Uglavnom. Samo što u to “uglavnom” spada dobar dio republikanaca u američkom Kongresu, kao i dosta evropskih skeptika koje predvodi francuski predsjednik Macron. Valja se bojati nekog “prljavog dila” koji današnji saveznici, čak i američki, uprkos tome što ih je predsjednik Biden uvjeravao u suprotno usred Kijeva, mogu sutra da zatraže od Zelenskog. Da prihvati kompromis, ma koliko bolan. Pogotovo ako Putin bude dalje srljao prema svjetskom, čak nuklearnom ratu. A možda se i ne treba previše bojati, pošto su Ukrajinci hrabro spasili svoju zemlju od totalne okupacije i priključenja “majčici Rusiji”. Uostalom, zar i naš Dayton, ili bar Dejtonski ustav, nije bio “prljav dil” koji je, mada iz nešto drukčijih motiva, nametnut Bosni i Hercegovini.
POBJEDNIČKI, TRIJUMFALNO
Peto, o kineskim namjerama da li će Putin dobiti njihovo naoružanje i dalje produbiti “stratešku saradnju” dogovorenu pred invaziju Ukrajine, možda će se saznati, ili bar naslutiti iz današnjeg obraćanja predsjednika Xija u UN-u. Slično je i s drugom odlukom koju je Putin obznanio u govoru prošlog ponedjeljka. Opozvao je dekret kojim je Rusija 2012. potvrdila da priznaje suverenitet Moldavije. To priznanje je, međutim, krnjavo ili djelimično. Naime, ruske trupe se još nalaze u njenoj pokrajini Pridnestrovlju. One sutra mogu pozvati pojačanje da pokriju cijelu Moldaviju koja, kao i Ukrajina, ima ambiciju da se pridruži Evropskoj uniji, a ne daj bože – gledajući iz Putinovog ugla – i NATO paktu, poput Ukrajine.
I tako bi se unedogled mogli redati pitanja i odgovori, jer takva je priroda ruske invazije i takve je teške posljedice već nanijela svijetu. A prije svega samim Ukrajincima. Oni samo znaju kako im je. U januaru je, na američkom Vijeću za vanjske poslove, u debati upravo o Ukrajini govorila i Barbara Demick, novinarka Los Angeles Timesa i autorica knjige “Logavina ulica: Život i smrt u sarajevskom naselju”. Govoreći kako se brine šta se sve može dogoditi u 2023. godini, ona kaže: “Nedavno sam bila u Ukrajini, gdje su Ukrajinci, razumljivo, ljuti. Ali se također osjećaju pobjednički, trijumfalno. I svi pitaju: Kad ćemo vratiti Krim? Kada, kada, kada! Ne ako, nego kada.” Pitajući sagovornike kako bi se moglo spriječiti da taj rat ne preraste u dugotrajni konflikt, nastavlja: “Provela sam neko vrijeme na drugim mjestima. Bila sam u Groznom, bila sam u Sarajevu. Ovo može biti mnogo gore. Mislim, to je impresija koju nosim iz Kijeva.”
(Oslobođenje)
Related posts:
FELJTON; XAVIER BOUGAREL “NADŽIVJETI CARSTVA”: Kako je panislamistička struja u SDA “reislamizirala” Armiju RBiH, društvo, čak i Islamsku zajednicu, pa odbrambeni rat pretvorila u džihad?
DUBINSKA ANALIZA AVDE AVDIĆA: O gradonačelniku i čistoći političke borbe: Lovci iznad Mostara
SVEMU JEDNOM DOĐE KRAJ: Doboj postaje „živo blato“ iz kojeg će se Sanja Vulić i Boris Jerinić teško izvući; Slijedi im…
BURSAĆ RAZMONTIRAO KUSTURICU I EKIPU: „Skupilo se kuso i repato društvo, s konca i konopca, sve ubijeđeni nacionalista, desničar i protočetnik iz Srbije uže…
AVDO AVDIĆ UPOZORAVA BAKIRA IZETBEGOVIĆA: Bez krune, na partiju šaha sa Aleksandrom Vučićem; Bakirova barka za spas Milorada Dodika
ANALIZA HRVATSKOG VOJNOG EKSPERTA: Hoće li jedna pruga biti ključna za ovu fazu rata i kakvo oružje Ukrajincima šalje SAD?
KOLUMNA AVDE AVDIĆA: Ko je ubijao u Dobrovoljačkoj?
Ostati ili spakirati stvari i zdimiti kud te noge nose: Predizborne nacionalne trube ponovo remete bh. nade i snove
DAMIR RASTODER UPOZORAVA NA OPAKI SCENARIO: “Dok Gabriel Escobar kreira pogubnu politiku po BiH, sarajevski političari šute u strahu da se ne zamjere moćnim zapadnim ambasadorima”
UGLEDNI ANALITIČAR ALEKSANDAR GABUJEV TVRDI: “Putinova izjava ledi krv u žilama i moguće je da u to stvarno vjeruje, pa isto je radio i Staljin”
Powered by YARPP.
