Tužna priča doktorke rasplakala region : Kako sam porodila siromašnu Milicu!

Emotivan status koji je Novosađanka Nataša Kondić Šobot objavila na svom Facebook profilu, a koji je za kratko vrijeme podijeljen više od tisuću puta, natjeraće vas da se zamislite …

“Ulazim u rodilište … Na porođajnom stolu mlada osoba koja ima dvadesetak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka. Ne čuje se. Babica mi prilazi i kaže:

“Doktorka, žena je dilatirana šest centimetara. Termin poroda je kraj sljedećeg mjeseca, a beba je baš mala “.

“Kako se zoveš”, pitam i prilazim ženi. “Milica”, kaže jedva čujno ..

“Odakle si”, nastavljam s pitanjima. “Odavde”, kaže, “tu sam se udala”.

“Dobro Milice, što si tako mršava? Jedeš li ti uopće? “, Pitam. “Da, odgovara kratko. Dobro jedem. Znate doktorica, moj muž radi i zaradi, ne pije. Dobar je. Svaki dan imamo kruha i ponešto skuhamo. Lijepo živim, ne žalim se “, priča.

Ja počinjem da se ledim … Shvaćam da je iskrena. Da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.

“Milice, koga imaš? Brata, sestru? “, Upitam. “Samo sestru doktorka, ali ona je u hraniteljskoj obitelji. Znate mama je umrla, tata radi po cijeli dan i nije znao što će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuhala. Odem na pijacu i uzmem zeleniš što bace. A bace dobru hranu. Kaže on meni, Milice našao sam ti muža. I doveo ga. Idi dijete s njim, biće ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala “, kaže.

“I, je l ‘ti lijep muž?”, Pokušavam se našalim. “Dobar je”, prozbori i nastavlja da šuti. Samo grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvaća realnost ma koliko bila teška, koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo što promijeni.

Babica mi donosi njezine analize krvi. Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija. “Znate”, nastavlja … “Ovo je djevojčica. Zvat ću je Anđela. Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su ko nove. I pelene, imam i pelene. Nego, nemojte se ljutite mislim da ću se napnem. “” Napni se Milice “, kažem i gledam u babicu. Svi ćutimo. Nemamo riječi, a iznutra nas steže, boli. “Hajde Milice, najjače što možeš, napni se.”

Milica sluša, njezino mršavo tijelo daje svu svoju snagu. I ona se porodi. Beba mršava, ali lijepa, plače, crnokosa.

“Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim “, kaže.

loading …
Uzima je grli, ljubi i plače od sreće. “Dušo, ti si meni sve. Koliko je teška doktorka “, pita.

“Evo samo malo, Milice, izmericu bebu”, objasnim. Beba je teška 2200 grama. Terminska beba, beba gladne Milice.

“Lijepa je doktorica, stvarno je lijepa”. “Jeste, Milice, lijepa …” Tjeram babicu da joj donese stvari, da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi u pripremu i donosi kesu, najlonsku, običnu iu njoj jedna stara spavaćica, jedna vrećica uložaka i sapun.

“Milice, jesi li gladna, žedna?”

“Nisam, jest ću kasnije. Ne brinite, ne treba meni mnogo “. I prvi put Milica ima osmijeh. Izlazim iz rodilišta.

Čeka me nizak čovjek. “Ja sam Milicin muž. Da li je Milica dobro? ”

“Jeste”, kažem i gledam ga. Iznošena majica, ali čista, velika trenerka i poderane tenisice. Ruke, grube, ranjave. Porodila se i beba je dobro. Sretan je.

“Molim vas, dajte ovo Milici”, reče i pruža malu kutiju keksa i sok.

“Neka jede, treba dojiti, a ja ću doći sutra. Eto, krenulo mi, imam da radim … “Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu oko mene. Sutradan u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriše na sapun, oprane kose u spavaćici s poroda, koja je čista.

Shvaća moj pogled. Gleda me u oči i kaže. “Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite “, kaže i pokazuje na stolić kraj kreveta. Sokovi, napolitanke, čokolade.

“Dale su mi, nisam uzela … Kažu, jedi Milice vidi kako si mršava a mi debele.” Namještam osmijeh i gledam oko sebe … Ove divne žene iz sobe su osjetile potrebu da joj pomognu i donijele su joj od uložaka do hrane, a da je pri tome ni jednog trenutka nisu uvrijedile.

Dolazi dan otpusta. Pri polasku Milica dolazi da se zahvali …

“Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo. “” Neka Milice, uživaj. Nije to ništa. “” Hvala, hvala … “A on ih čeka … Ljubi ih u kosu i daje Milici jednu ružu … Tako se valja … Gledam ih i mislim … Koliko je stvarno potrebno biti sretan?

Zaista ne znam …