„Kadrovska politika je naša najvažnija politika“, glasila je jedna od najznačajnijih političkih maksima Vladimira Iljiča Lenjina i platforma na kojoj je operacionalizirao totalitarnu boljševizaciju Sovjetskog saveza. Prije desetak godina jedan od glavnih ideologa Stranke demokratske akcije napisao je članak pod gotovo identičnim naslovom „Kadrovska politika je kičma politike“.

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Na vrhuncu pomalo zaboravljene frke sa financiranjem ovogodišnjih Općih izbora, upornim i „principijelnim“ odbijanjem ministra financija i trezora u Vijeću ministara BiH Vjekoslava Bevande da dodijeli neophodne i zakonski pripadajuće novce Centralnoj izbornoj komisiji BiH, oglasio se i njegov zamjenik Hazim Rančić. Nebitno je za ovu priču (a i šire) šta je Rančić kazao, važno je to da mi je potpuno izmakla pažnji činjenica („stari se…“, što bi rekao onaj hrvatski trubadur iz Čavoglava) da je taj čovjek uopće instaliran na tu delikatnu, zahtjevnu dužnost. Zapustio sam, priznajem to kadrovsko gradivo: ne bih znao ni da zamjeničku funkciju u Vijeću ministara BiH zaposjeo i Nedžad Branković da ga povremeno ne opazim dok sjedi u polupraznim skupštinskim dvoranama.

 

 

Kada je prije tri godine Hazim Rančić imenovan za zamjenika Vjekoslava Bevande, našao sam se u čudu, pitajući se kako se i ko se uopće sjetio da baš njega i upravo na to mjesto „pocali“. Odgovor se ubrzo sam nametnuo: učinio je to isti onaj koji je istovremeno i Nedžada Brankovića izvukao iz njegovog enormno unosnog biznisa i turio ga za zamjenika državnog ministra prometa i komunikacija.

 

 

Stranka demokratske akcije je nakon prošlih izbora i mukotrpnih pregovora o formiranju državne vlasti, „bošnjačke pozicije“ u Vijeću ministara BiH nakrcala svojim iskusnim kadrovima, da baš ne reknem „stranačkim oldtajmerima“. Ministri Bisera Turković i Selmo Cikotić, zamjenici Hazim Rančić i Nedžad Branković zajedno su rasli sa SDA. Od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća nije prošao niti jedan bogovetni dan da su oni dangubili, da nisu bili na nekoj istaknutoj državnoj, ili javnoj funkciji. Komandanti, ministri, ambasadori, premijeri… sve su to u minulim decenijama prošli, neki i po više puta, najviši bošnjački predstavnici u državnoj vladi. (Manje-više, sve to vrijedi i za Sifeta Podžića, ministra odbrane koje je izabrala Demokratska fronta Željka Komšića.)

 

 

Da je riječ o važnim ljudima, takoreći apostolima SDA za koje ne vrijede pravila i običaji koji se primjenjuju na neke druge (recimo, smjenjivost) svjedoči nekoliko bizarnih primjera činjenica iz tzv. „prakse“: Bisera Turković je izabrana za ministricu vanjskih poslova nakon što prethodno nije dobila podršku stranačkih kolega za izbor u Predsjedništvo Stranke demokratske akcije. Istovremeno je bilo samo pitanje dana, sudskog tajminga, da li će optužnica Državnog tužiteljstva protiv Selme Cikotića osumnjičenog za teški kriminal (šverc oružja i vojne opreme u vrijeme dok je bio ministar odbrane) biti podignuta prije njegovog imenovanja za ministra sigurnosti, ili tokom obnašanje te dužnosti.

 

 

Hilmo Neimarlija

 

 

SDA-OVI STRANAČKI „OLDTAJMERI“

 

Prethodna funkcija Selma Cikotića bila je u Predsjedništvu BiH, gdje je savjetovao Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH. Izetbegovića je o pravnim pitanjima , samo nešto malo ranije (2010-2014) savjetovao i Hazim Rančić. Svašta je tokom svoje bogate stranačko-političke karijere bio Rančić, ministar policije u Tuzlanskom kantonu, poslanik u državnom Parlamentu, nalazio se na čelu nekih tuzlanskih kantonalnih agencija. To je ono što se zvanično knjiži u njegovom CV-iju i što javno treba i smije biti poznato. Ono što se ne zna i o čemu se govori(lo) upola glasa je mnogo zanimljivije. Pričalo se o povjerljivim stranačkim poslovima koje su podrazumijevale i silne pare u koje je bio uključen, govorkalo u Tuzli o njegovom latentnom sukobu sa sveprisutnim Naserom Orićem oko nekih ne baš zakonitih, pogotovo ne moralno najčednijim poslova kojim su se paralelno bavili. Svašta je radio u svojoj bogatoj karijeri Rančić, od ćate u maloj tekstilnoj firmi u Kalesiji, do savjetnika predsjednika države, samo se, barem, vidljivo i javno nije bavio financijama i trezorom. I baš tu su mu „oblast“ povjerili njegovi stranački šefovi.

 

 

Od formiranja prvog, patuljastog Vijeća ministara BiH nakon izbora 1996. godine, sa Borom Bosićem i Harisom Silajdžićem kao kopredsjedavajućim, a Nevenom Tomićem na dužnosti ministra financija, bošnjačka politika i javnost kukumavčila je da briga o javnim parama izvan njenog domašaja. Pogotovo kada se dužnosti u Vijeću ministara „ukrste“ sa stranačko-nacionalnom križaljkom u Vladi Federacije BiH u kojoj je od Daytona do vječnosti fotelja ministra financija rezervirana za hrvatske, da baš ne kažemo HDZ-ove ministre. Već godinama se, često i sa razlogom i argumentima, u Sarajevu lamentira da je utjecaj bošnjačkih kadrova na funkcioniranje Uprave za idirektno oporezivanje BiH nesrazmjeran količini novca koja kroz PDV stiže iz većinski bošnjačkih dijelova zemlje. Među ministrima financija iz dva entiteta i Vijeću ministara BiH koji dominiraju Upravnim odborom UIO nikada nije bilo niti jednog Bošnjaka. Na to je, pored mnogih drugih, godinama upozoravao Fuad Kasumović, nekadašnji zamjenik ministra financija i trezora, (aktuelni gradonačelnik Zenice) koji je bio u permanentom sukobu za tadašnjim ministrom u njegovom resoru Nikolom Špirićem. Kasumović je, na stranu sve drugo što se uz njega, najčešće s pravom vezivalo, imao neko znanje i stanovito iskustvo u poslovima financija i ako ništa drugo, pružao je kakav-takav, uglavnom aktivan, argumentiran otpor Špirićevim marifetlucima. Hazim Rančić jednostavno nije iz tog filma, nije na svom terenu, bezopasan je i neškodljiv, nedorastao za igre u kojima je Vjekoslav Bevenda, sve do inetervencije Christiana Schmidta, bio neprikosnoven i nedodirljiv.

 

 

Pa, ako je to tako, onda je za to morao znati i onaj ko je izvukao Rančića iz stranačkog kadrovskog bubnja i postavio ga baš na tu, a ne neku drugu funkciju? Tvrditi da je i za taj kao i niz njemu bliskih kadrovskih promašaja SDA isključivi krivac lider stranke Bakir Izetbegović je pogrešno, ili barem nedovoljno tačno. Optužiti isključivo Izetbegovića, znači previdjeti ulogu i potcijeniti značaj onoga što se obično naziva dubokom državom, koja počiva na nizu međusobno isprepletenih i ovisnih centara moći, vjerskih, stranačkih, ekonomskih, familijarnih. Pri tom je vrlo rizično tvrditi da Izetbegović i SDA drže pod potpunom kontrolom i imaju autoritet nad svim tim, kako se to nekada zvalo, „otuđenim centrima moći“. Kadrovskih, prije svega. Evo primjera, čini mi se, pogodnog za ilustraciju interakcije formalnog i neformalnog, vidljivog i nevidljivog, transparentnog i ezoteričnog u politici najutjecajnije bošnjačke stranke. Nekoliko godina na čelu Kadrovske komisije Stranke demokratske akcije nalazio se prof. Hilmo Neimarlija sa Fakulteta islamskih nauka. Neimarlija je istovremeno bio i zastupnik u Parlamentu BiH, ali i predsjednik Sabora islamske zajednice. U formalnom pogledu, teško bi se u svim tim njegovim funkcijama pronašao sukob interesa, međutim, u suštinsko-operativnom smislu, krajnje je dubiozno i sa dugoročnim reperkusijama kada je najodgovornija osoba za kadrovsku politiku vladajuće stranke u sekularnoj državi istovremeno visokopozicionirani vjerski službenik. Ništa manje, možda čak i neuporedivo više utjecaja na kadrovsku i svaku drugu profilaciju SDA imao Hasan Čengić, također dugogodišnji predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH, koji je bio i parlamentarac i doministar odbrane…

 

 

Nema, što bi rekli drugovi komunisti, boljeg primjera od ličnog primjera, pa ću za te potrebe zaroviti duboko u prošlost, sve do ratne 1994. godine. Pozvalo me tada jedno čudno, šaroliko društvo sastavljeno od stranačkih aktivista srednjeg ranga i vjerskih službenika privremeno prekomandovanih u politiku na, kako mi je najavljeno, ozbiljan sastanak. Našli smo se u nekom stanu na Bjelavama u skoro zavjereničkom ambijentu. Jedan od domaćina mi je ukratko, skoro naredbodavnim tonom, saopćio da su „oni“ odlučili da me izaberu za glavnog urednika Televizije BiH, pa bi, eto, i da čuju šta ja mislim o toj ponudi, koja se, pretežno, ne odbija. Rečeno mi je da je taj prijedlog donesen „na najvišem mjestu“ i da „najviše mjesto“ od mene očekuje da ću to prihvatiti. Odgovorio sam da njihov ljubazni prijedlog moram odbiti, a razlog je prilično neobičan: siguran sam da ja taj ponuđeni posao ne umijem raditi, niti ću ikada umjeti. Predloženo mi je da razmislim još koji dan, prije nego što donesem konačnu odluku, odgovorih im da nema potrebe, jer sam odluku, neopozivu i bezrezervnu, donio mnogo prije nego što mi je ponuđeno to što bi za mnoge bilo „veliko priznanje i obaveza“.

 

 

Kada sam tih davnih ratnih dana jednom prijatelju koju je obnašao visoku državnu funkciju prepričao ovu zgodu i iznio svoje zgražanje nad „kadrovskom procedurom“ od strane nenadležnih osoba, kojoj sam bio svjedok, da ne kažem žrtva, sažaljivo me pogledao i rekao: „Šta te to čudi, meni je rješenje za ovaj državni posao potpisao Edhem Bičakčić, kao potpredsjednik SDA“.

 

 

„Kadrovska politika je naša najvažnija politika“, glasila je jedna od najznačajnijih političkih maksima Vladimira Iljiča Lenjina i platforma na kojoj je operacionalizirao totalitarnu boljševizaciju Sovjetskog saveza. Prije desetak godina jedan od glavnih ideologa Stranke demokratske akcije napisao je članak pod gotovo identičnim naslovom „Kadrovska politika je kičma politike“. Nakon uvodnog visokoparnog teoretizranja i pozivanja na brojne filozofske i politološke autoritete, autor je na kraju krajnje prizemljio svoj diskurs ličnim prijedlogom i zaključkom o tome ko bi, prema njegovom mišljenju, (za koje iskreno priznaje da nije meritorno i kompetitivno) trebao biti predsjednik Vlade Federacije BiH?!

 

 

ISLAMIZIRANJE JAVNE UPRAVE

 

Ako je Lenjin bio teorijski prauzor jugoslovenskim komunistima koji su konzekventno tokom svoje višedecenijske vladavine ukazivali na značaj kadrovske politike, onda bi se na sličan način idejno-političko djelovanje i pozicioniranje Stranke demokratske akcije moglo povezati sa egipatskim Muslimanskim bratstvom i njegovim osnivačem Hasanom Al-Bannom. Sudanski islamski misionar Fatih El Hasanein u svojoj biografskoj knjizi „Šta smo učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana“ (koja je u prevodu na bosanski, kažu upućeni, bitno cenzurirana) precizno opisuju na koji je način je od sredine 60-ih godina animirao i okupljao muslimansku inteligenciju u Sarajevu na platformi egipatskog Muslimanskog bratstva. Kao politički plod njegovog strpljivog, upornog rada nastala je Stranka demokratske akcije.

 

 

Hasan Al-Banna

 

 

Ivan Ejub Kostić, beogradski islamolog (sin pokojne Stanislave Staše Pešić jedne od najljepših jugoslovenskih glumica i sestre profesorice Vesne Pešić op.a.) bavio se fenomenom Muslimanskog bratstva i ulogom njegovog osnivača Hasana Al-Bane. U jednom radu Kostić piše da se „Al Bana snažno zalagao za reformu državne službe. Njegova ideja se opet zasnivala na neophodnosti islamizacije državne službe… Smatrao je da je neophodno da se duh islama implementira u sva vladina odjeljenja, da se uspostavi kontrola nad ponašanjem pojedinaca kako ne bi dolazilo do dihotomije između njegovog ličnog ponašanja i njegovog vladanja kao državnog službenika kao i da se poveća zapošljavanje svršenika Azhara u vojsku i miliciju“. (Ivan Ejub Kostić: „Hasan Al-Bana i pokret Muslimaske braće“, Balkanski centar za Bliski Istok, 2012)

 

 

Ivan Ejub Kostić

 

 

Posebno se Al-Banna fokusirao na reformu vojske, a ona je prema pisanju Ivana Ejuba Kostića, „podrazumevala jačanje armije i rasplamsavanje revnosti na temeljima islamskog džihada“.

 

 

Popunjavanje državne službe koje od svog osnivanja vrši Stranka demokratske akcije, kao i njena „duboka država“ upravo se vršila po modelu i kriterijima kako ih je preporučivao osnivač Muslianskog bratstva. U tom se kontekstu može posmatrati i slanje na školovanje stotina mladih Bošnjaka iz BiH u Maleziju tokom rata. „Casting“, odnosno selekcija obavljana je po strogim vjerskim stranačkim i familijarnim kriterijumima. Svi su oni nakon okončanja studija i uspostave mira u Bosni i Hercegovini zaposjeli važne funkcije u državnoj upravi, diplomaciji i pogotovo bankarsko-financijskom sektoru.

 

 

Nakon rata mediji doduše rijetki, bavili su se fenomenom „Bakija“, muslimanskog pokopnog društva, za kojeg se tvrdilo i dokazivalo da je predstavljalo državu u državi, da povlači konce kadrovske, ekonomske, kulturne, komunalne politike u Sarajevu. Objavljivana su autentična svjedočanstva o tome da struktura okupljena oko „Bakija“ (vjerski službenici, političari, privrednici…) vlada, pored ostalog, i Nogometnim savezom, reprezentacijom BiH, izborom selektora, igrača…

 

 

DERVIŠ I ŽIVOT

 

Posljednjih godina utjecaj „Bakija“ se ne pominje u mjeri u kojoj je to ranije bio slučaj. Iz bošnjačkih političkih i vjerskih kuloara može se čuti da je njihovu ulogu u kadroviranju preuzeo Šejh tekije u sarajevskom naselju Mejtaš Halil Brzina, čije je derviško ime šejh Khalil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi… Oko nekadašnjeg komandanta Sedme muslimanske brigade, kasnije i Prvog korpusa Armije BiH ( „jačanje armije i rasplamsavanje njene revnosti na temeljima islamskog džihada“, kako bi rekao osnivač Muslimanskog bratstva) njegovoj tekiji okuplja se širok krug njegovih poklonika iz svih sfera javnog, političkog, umjetničkog, političkog života. Vjerovatno ima ponešto pretjerivanja u tvrdnjama da je „tekija Šejha Halila“ glavni kadrovski rasadnik bošnjačkih političara, ali ima i istine u tome da mnogi uglednici vjeruju da se ultimativno moraju pojaviti na džumi u džamiji na Mejtašu da bi bili viđeni i kadrovski unaprjeđivani. Jedna od takvih je ministrica vanjskih poslova Bisera Turković, ali i čitava galerija likova u njenom ministarstvu regrutiranih po istim kriterijuma pripadanja derviškoj zajednici.

 

 

Prije nekoliko dana podignuta je optužnica protiv Šerifa Patkovića, jednog od ratnih komandanta Sedme muslimanske brigade ARBiH, kojeg je na toj funkciji pred kraj rata zamijenio upravo pomenuti šejh Brzina. Samo tom vezom se mogo objasniti dvije iritirajuće činjenice iz Patkovićeve biografije: prva, da je skoro tri decenije nakon Daytona on neprikosnoveni lider armijskog SUBNOR-a, sa svim ogromnim benefitima i privilegijama koje uz to idu, i, druga, da se tek sada, iako je davao bezbroj povoda i ranije, njegov kriminal i samovlašće sudski problematiziraju.

 

 

Ako vam se čini da se priča oko državnog doministra financija Hazima Rančića usmjerila u nekontroliranom pravcu i udaljila od osnovne teme, vjerovatno ste u pravu. Ali, postoje vjerovatno neki nevidljivi, teško dostupni razlozi zbog kojih brojni ljudi godinama i decenijama čvsrto drže javne pozicije unatoč tome što iza njih ne ostaje nikakav opipljiv rezultat, da ne kažem uspjeh. Nekada su me u njegovoj rodnoj Kalesiji uvjeravali da politički uspon, ugled i povjerenje Hazim Rančić duguje svom sugrađaninu Izetu Hadžiću, ratnom (SDA-ovom) predsjedniku Okruga Tuzla. I da to što je Hadžić pripadnik derviškog reda uvijek treba imati na umu kada su govori o političkoj dugotrajnosti Hazima Rančića.

 

 

A kada bih vam još rekao da Selmo Cikotić vjerovatno nikada ne bi stekao povjerenje koje ima da ne potiče iz pobožne familije iz Sandžaka i da među bliskim srodnicima ima vjerskih službenika, hodža, vjerovatno biste me otpisali kao paranoičnog, pri tom zlobnog islamofoba. Vjerovatno s pravom.

 

(SB)

TAJNE BOŠNJAČKE DUBOKE DRŽAVE: Jedina “porodična vrijednost” do koje drže čelnici SDA i Islamske zajednice u BiH je – NEPOTIZAM!