Svetlana Broz: Sarajevo nikad nije izgubilo dušu, ali Beograd jeste

Svetlana Broz u Pressingu na N1 televiziji kazala je zbog čega se preselila u BiH, kako je postala Sarajka, i šta je to natjeralo da 1992. godine iz Beograda dođe u BiH da pomaže ljudima. Njenu ispovijest u programu N1 pročitajte u nastavku.

Tokom rata u BiH 1992. godine Svetlana Broz je odlučila doći i pomoći ljudima u Krajini. Zbog čega je to uradila?

“1992. godine kada je počeo rat u BiH televizije u Srbiji su katastrofalno izvještavale o tome, a znala sam da to nije istina. Nevin narod je stradao i nisam mogla da gledam te kretenske prikaze. Moja prva ideja je bila da kao kardiolog pomognem i to mi je bilo dovoljno da pređem do BiH i dođem do pacijenata. Mogla sam da pomognem mnogima, a onda su meni oni nepitani govorili o svojim iskustvima, kako im je neko ko nije iz njihove skupine pomogao. Tada sam odlučila zapisati sve”, pojasnila je.

Tu ima 90 ispovijesti ljudi i o ljudima koji su tokom rata činili dobra djela, spašavali druge – i bili zbog toga ubijeni.

Dotakla se i propalog pokušaja podizanja spomenika Srđanu Aleksiću i Goranu Čengiću, herojima iz minulog rata – koji su svoj život dali za druge.

“Po meni, zastupnici su taj prijedlog odbili jer bi svaki dan morali da se suoče sa ogledalom. Ti spomenici su njima ogledalo. Oni ne žele da žive s tim, morali bi se pitati šta su radili za vrijeme rata, kako danas rade…”.

Zastupnici SDS i SNSD odbili, HDZ suzdržani: “Nacionalni interes se brani kroz zabrane. Oni su bili najbolji među nama”.

“Štefica Galić je supruga Neđe Galića – dobila je brutalne batine u Ljubuškom 48 sati nakon premijere filma o njenom suprugu. Tu stoje kvislinška naselja kod nekih koji ne žele vidjeti istinu. Htjela sam da se taj film prikaže tamo. Nije mogla znati šta će joj se dogoditi. 110.000 gledalaca je vidjelo taj film. Agresivni ljudi su napravili reklamu tom filmu. Koji dokumentarni film pogleda toliko ljudi?”

Da li se o njima treba učiti u školama?

“Bavimo se 15 godina edukacijom mladih. Usamljeni smo poprilično. Neke organizacije sada rade nešto na tu temu. Ulazimo u škole, ali nas one ne zovu – nego se sami najavimo”, kazala je.

“Meni bi bilo normalno da u maloj zemlji bude jedno ministarstvo obrazovanja, a ne 13. Tih 13 neće usaglasiti programe, a građansku hrabrost kao temu”, ističe aktivistica i antifašista.

Svetlana Broz ostaje u BiH: “A gdje bih?” – kazala je.

Pojasnila je i to kako je postala Sarajka 1999. godine.

“Reći ću vam to što ne pričam. 1999. godine sam bila u Beogradu, kada je počelo NATO bombardovanje. Onda sam slomila nogu. Za vrijeme intervencije sam došla u Sarajevo sa slomljenom nogom. Tada sam provodila dane osluškujući ljude, da osjetim puls Sarajeva. Nikada nisam čula da neko kaže ‘neka im se to dešava’.

“Ta vrsta, nekakve širine, tolerancije i nedostatak osvetništva me fascinirao i kupio za čitav život. Ja sam govorila, treba da bombarduju. To je trebalo uraditi 1991. a ne 1999. godine kada je Srbija bombardovala. Ja sam bila ta koja je smatrala da to treba, a Sarajlije nisu željele osvetu i nisu uživale u tome. Zato sam se preselila, jer je taj grad sačuvao dušu. Beograd je izgubio dušu, a bio je metropola. Najviše civila je poginulo u RTS-u i generalni direktor je danas u zatvoru. Ja koja živim u Sarajevu znam da je on osuđen na desetine godina zatvora i da služi u Požarevcu”.

“Nemam etnonacionalnu pripadnost. Rođena sam u Beogradu, moji preci su rođeni u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji. Od Urala do Atlantika imam šest krvi i nijedna nije važnija od druge. Nemam etnonacionalnu i vjersku pripadnost. S tim živim, i pokušavam da naučim malde ljude da ne postoje samo dva identiteta, vjerski i nacionalni. To su privatni, intimni i najmanje bitni”, kazala je gošća Pressinga sa Amirom Zukićem.