Iz manjih gradova u blizini Kijeva, Buče i Borodjanke, ruske trupe nedavno su se povukle. Fotografije ubijenih civila u Buči koje su obišle svijet zgrozile su i šokirale sve.

 

 

Tokom ruske okupacije u Buči umrlo je više od 400 ljudi, no ukrajinska glavna tužiteljica Irina Venediktova kaže kako bi situacija na oslobođenom teritoriju Borodjanke mogla biti još gora. Portal Meduza razgovarao je sa stanovnicima toga grada. Ovo su njihove potresene priče o preživljavanju okupacije.

 

 

Sergej Lihobaba, Borodjanka

 

“Na samom početku rata nije bilo neprijateljstava u gradu, borbe su se uglavnom vodile u Gostomelu, odakle smo čuli pucnjeve. Ruske trupe ušle su u Borodjanku oko 27. februara. Vojne kolone dolazile su iz pravca Pripjata, no imali su puno problema na putu – tenkovi su im se kvarili, nisu imali dovoljno goriva… Prvih dana vojska nije ni na koga nije pucala, ali dva dana kasnije, sve se promijenilo. Počeli su bombardirati grad, gađati stambene zgrade, pljačkali su trgovine.

 

Kako su dani prolazili, i prema ljudima su se odnosili sve brutalnije. Pucali su na nas dok smo bježali u podrume, nisu nam dopuštali da pokupimo mrtva tijela, pucali su bez upozorenja s jednim ciljem – da nas ubiju. Ruske trupe bombardirale su sve što vide. Vozili su se po gradu i pucali po kućama. Mnoge višespratnice počele su se rušiti od eksplozija. Vojska je ulazila u svaku kuću i tražila muškarce. Odnosili su sve što bi našli, mojoj rodbini uzeli su čak i sjekire.

 

Nismo smjeli nigdje. Rusi su napravili popis – prebrojavali su ljude i prijetili kako moramo ostati u gradu, inače će svi ispaštati. Svima su oduzeli telefone s kamerama kako niko ne bi mogao slati informacije u vanjski svijet. Ljudi su mi pričali o koloni ‘kadirovaca’ koja je prolazila gradom (riječ je o armiji zloglasnog čečenskog vođe Ramzana Kadirova). Jedan njihov vojnik skočio je s transportera i pokušao otvoriti vrata podruma u kojemu su se ljudi skrivali. Nije uspio, a onda je počeo pucati iz mitraljeza. Srećom, ljudi su uspjeli pobjeći i niko nije ozlijeđen. A on je samo otišao.

 

Niko ne razumije koji je bio cilj ruske vojske u Borodjanki. U gradu nije bilo Oružanih snaga Ukrajine, imali smo samo malu teritorijalnu odbranu, ali nije bilo aktivnog otpora. Samo obični mještani s nekakvim bijednim oružjem. Besmisleno je uopće s takvim naoružanjem pružati otpor tenkovima. U Borodjanki nema nikakvih vojnih objekata niti postrojbi, ali ruska vojska svejedno je s tenkovima ulazila u sva dvorišta. Krali su sve što su stigli. Jednoj baki htjeli su uzeti automobil, no rodbina je bila lukava pa su iz njega izvadili akumulator. U gradu se pojavilo puno automobila s oznakom ‘V’, vozili su ih ‘kadirovci’, puštali su glasnu muziku.

 

Rusi su ubili moj grad, ondje vlada potpuna humanitarna katastrofa. Nema plina, struje, ničega. Komunikacija s vanjskim svijetom prekinuta je 28. februara, vojska je uništila sve tornjeve. Nema lijekova. Neke kuće na periferiji još imaju plin, ljudi se kroz vrtove probijaju do njih i pomažu jedni drugima, kuhaju hranu. Mnogi su u ratu ostali bez doma. Situacija sa žrtvama je užasna. U podrumima je puno ljudi koji su nakon zračnih napada ostali zatrpani pod ruševinama. Niko ne može doći do njih. U jednom takvom podrumu boravila je osmeročlana porodica. Lokalna čistačica kroz pukotinu u zidu cijeli mjesec donosila im je hranu i vodu. Preživjeli su zahvaljujući njoj. Sad su svi izvučeni iz tog pakla. No puno drugih je umrlo, puno je i nestalih. Ulice su također pune leševa, niko ih nije maknuo, to nije bilo moguće napraviti.

 

Otišao sam iz Borodjanke 10-ak dana nakon početka rata. Granata je pogodila moju kuću. Majka, pas i ja cijelu noć sjedili smo u podrumu kod naših rođaka, a ujutro smo odlučili otići. Humanitarni koridori nisu funkcionirali. Ponekad bi i pustili ljude da prođu, ali uglavnom su pucali na automobile. U grad sam se vratio 2. aprila, čim je ruska vojska napustila Borodjanku. S drugim volonterima nosio sam lijekove. Mnogi ljudi već su bili na rubu. Rusi su ulazili u sve stanove, sve su odnijeli sa sobom. U mojoj kući, a izgorjelo je 70% nje, počupali su i brave na vratima, na svim spratovima. Sve su pokrali i porazbijali. A na stolu su ostavili dvije čaše vina, nisu ga do kraja ni popili. Ukrali su čak i žensku odjeću. Sad u gradu više nema vojnika. Mirno je, ali u Borodjanki više nije moguće živjeti. Ondje nema ničega, sve je uništeno.

 

 

Volodimir Repa, član humanitarne misije

 

Kad su prva ruska vojna vozila, njih 20-ak, počela ulaziti u Borodjanku, ljudi su na njih bacali molotovljeve koktele. Rusi su u znak odmazde pucali na stambene zgrade. Zatim je uslijedio zračni napad, kuće su se rušile kao kule od karata. Vojska je odmah izdala upozorenje kako će svaka osoba koja se pojavi na ulici biti strijeljana. Bjesomučno su pucali po središnjoj gradskoj ulici, bilo je nemoguće pobjeći iz Borodjanke. Kad smo i htjeli izvući ljude iz tog pakla, u grad smo morali ulaziti zaobilaznim putem, jedino tako mogli smo ih pokupiti. Ali bilo je nemoguće ući u grad kroz ruski kontrolni punkt.

 

U Borodjanki trenutačno traje razminiranje. I u Irpinu te Buči zatvoreni su kontrolni punktovi za izlazak iz gradova. Svi se provjeravaju. Na svim okupiranim područjima mnoge kuće ostavljene su bez nadzora, sve se masovno pljačka i tome se mora stati na kraj. U Borodjanki je sad ostalo na hiljade ljudi, a u okolici su još tri hiljade. Zadatak broj jedan jest dostaviti hranu tim ljudima. Bili su odsječeni od svijeta mjesec dana. Dosad smo ovdje dovezli humanitarni teret od 30 tona.

 

Suprug Oleg, dvoje djece i ja napustili smo grad 26. ili 27. februara, kad je stigla prva ruska vojna trupa. Olegova majka ostala je u Borodjanki, ima 80 godina. Nije htjela otići, rekla je kako će radije umrijeti kod kuće, nego u tuđini. Dvije sedmice nismo mogli stupiti u kontakt s njom, ali uspjeli smo se čuti s drugim ljudima iz mjesta. Oni su se popeli na krov višekatnice, tamo je još jedino moguće uspostaviti komunikacijsku vezu, i rekli su nam da su otišli do suprugove majke, odnijeli su joj sve što joj treba.

 

Sad sam s djecom u regiji Hmelnitski, na zapadu Ukrajine. U početku smo bili blizu Borodjanke, u selu Novaja Greblja, gdje nije bilo struje niti vode. Ali nismo mogli otići dalje jer su stalno stizale nove kolone ruskih tenkova i oklopnih transportera. A onda su nas nazvali i rekli da se za 40 minuta otvara humanitarni koridor. Otišli smo u obližnje selo Spartak. Rekli su nam da je tamo mirno. Neko vrijeme živjeli smo kod mještana, a onda su i ondje počeli bombardirati pa smo opet morali bježati.

 

Suprug se sad vratio u Borodjanku. Popeo se na krov petespratnice i nazvao me – kaže kako ih ne puštaju u centar jer prvo sve moraju očistiti od mina. I u našoj kući pronađene su dvije mine. Olegovoj majci došli su vojnici Ruske Federacije, rekli su da će prenoćiti kod nje i vraćali su se još nekoliko puta. Nama su uzeli pneumatsko oruđe, pokušali su ukrasti i televizor… Muž kaže kako su prilično devastirali kuću. A komšije imaju leševe zakopane u vrtu…

 

Vratit ću se u Borodjanku, ali ne još. Muškarci su otišli jer trebaju pomoći ljudima, srediti ruševine i očistiti kuće. Nedavno me nazvao jedan prijatelj – kaže kako ljudi hodaju po gradu poput mrtvaca, jedva vuku noge. U takvom su stanju, klonula duha, kao da zbilja i jesu umrli.

 

 

Ekaterina Kovalčuk, Novi Korogod, majka joj živi u Borodjank

 

Od samog početka rata tenkovi su prolazili kroz selo Makarov, a djeca i ja živjeli smo u selu Novi Korogod, tačno između Makarova i Borodjanke. Dva-tri tenka uletjela su ravno u našu ulicu, jedan je stao tačno ispod našega prozora. Vojnici su svima pretresli domove, tražili su oružje, ali ništa nisu pronašli. Prerezali su nam gume na automobilu i otišli.

 

Od 7. marta smo u Lavovu, ali moja majka i dalje živi u Borodjanki. Ona, njezini sestra i brat nisu mogli otići iz grada jer je sve bilo okupirano. Od nas do Borodjanke ima jedno 15 kilometara, ali nismo ih mogli pokupiti, pucalo se na sve strane, ruski kontrolni punktovi bili su na svakom koraku. Mama je hodala po gradu dok su ljudi ležali pod ruševinama, pomagala je koliko je mogla. Pričala mi je o djeci koja plaču pod ruševinama deveterokatnica…

 

‘Imam ti nešto za reći, agresori su mi bili u stanu, a što su radili – reći ću vam jednom, ali sad još ne mogu’ – jecala mi je na telefon.

 

 

Olga (ime je promijenjeno na njezin zahtjev), naselje između Demidova i Gostomela

 

U noći na 25. februara probudila me buka. Kroz prozor sam vidjela kolone vojne opreme s natpisom ‘V’ koje glavnom cestom dolaze iz smjera Demidova. Izbrojala sam četiri kolone od po 50-60 jedinica. Nas troje iz porodice legli smo na pod u hodniku, to je jedina prostorija bez prozora. Bila je to zadnja noć kad smo imali komunikacijske veze, internet, struju i plin. Nakon toga komunicirali smo pomoću voki-tokija koje smo kupili djeci.

 

Štukatura je pala sa zidova od granatiranja. Noću je bilo hladno, vani se temperatura spuštala do minus 10, pa smo upalili kamin kako bi u kući bilo barem malo iznad nule. Dežurali smo pred vatrom, svi redom, pa i djeca, uz zvuk granatiranja. Na dvorište nismo ni izlazili. Imali smo sreću što je naše selo malo i udaljeno, pa nismo osjetili strahote koje su doživjeli Irpin, Buča i Gostomel. Ali i dalje nam je bilo grozno. Sa šest prijatelja iz druge ulice – dva muškarca, dvije žene i dvoje djece – sakupljali smo vodu iz oluka i snijega kako bismo makar održavali osnovnu higijenu. Agregat se uključivao na pola sata, isključivo za punjenje baterija na telefonima i radiju.

 

Jednom dnevno išli smo u šumu kako bismo odande poslali poruku rodbini i prijateljima – napisali bismo datum, vrijeme i ‘živi smo’. Istovremeno smo ukrajinskoj vojsci prenosili informacije o kretanju ruskih trupa na našem teritoriju. Nekoliko dana kasnije počeli su pucati i u šumi. Od tad tražimo načine za komunikaciju na poljima. Od toga ne odustajemo, to nam je jedina prilika da se osjećamo dijelom ove zemlje i civiliziranoga svijeta. Naravno, sve te poruke brišemo odmah nakon slanja.

 

Jednom prilikom, nakon što smo ukrajinskim snagama proslijedili vrlo važne podatke o lokaciji i količini ruske vojne opreme, sutradan smo primili odgovor – naši su nam kratko napisali ‘hvala’ – ispostavilo se kako je sve rusko uništeno zahvaljujući našim informacijama. Dan poslije ruski vojnici banuli su u naše kuće, u svaku kuću u selu. Tražili su bivša vojna lica, pripadnike antiterorističke jedinice i pojedince koji prenose informacije o tome gdje se njihova oprema nalazi.

 

Sjedila sam ondje, grčevito stiskala sinovu ruku i s mukom obuzdavala poriv da ogrebem ta njihova podla lica. A prijateljici i meni čak su čestitali 8. mart. Taj datum za mene više ne postoji u kalendaru. Uvijek će biti 7. mart, pa 9. ožujka, ali 8. mart ne, to je dan kad sam u vlastitoj kući gledala ruske ruke na strojnicama i njihove beretke.

 

Svi koji su mogli, prenosili su informacije o opremi i ljudstvu. Svi. Ali nismo imali nikakvu teritorijalnu obranu. Srušili smo nekoliko borova na cestu s obje strane sela, no to nije moglo zaustaviti ruske tenkove. Da smo barem imali oružje, mislim da bi sve bilo drugačije… Tri dana zaredom, počevši od 9. marta, pokušavali smo napustiti selo. S nama su bili i jedna starija, teško pokretna žena, tri psa od kojih su dva teška po 50 kilograma i dvije mačke od kojih je jedna 20-godišnjakinja i teško bolesna. Iako nije bio dogovoren nikakav humanitarni koridor, krenuli smo 11. marta, putovali smo na vlastitu odgovornost. I imali smo sreće. Jer dan prije i dan poslije toga, u istim kolonama na istoj cesti, Rusi su gađali automobile, iako su na njima bili izvješeni veliki natpisi na kojima je pisalo – ‘djeca’.

 

U samome selu ima puno mrtvih. Za četvero znam sigurno. Svi su pokušali pobjeći s teritorija na koji su došli ‘osloboditelji’. Pucali su na njihove automobile. To su mi ispričali preživjeli. Znam i za dvoje ranjene djece stare do sedam godina. Jedan muškarac upucan je iz šume dok se vozio biciklom, išao je po vodu iz bunara. Tijelo mu je ostalo ležati na ulici. Ruska vojska uvjeravala nas je kako smo sad ondje s njima sigurni, za razliku od ‘nacističkog teritorija Ukrajine’. Sad je moje selo oslobođeno, ali još je prerano za povratak. Nema struje, vode niti plina. Svaku kuću u selu okupatori su opljačkali.

 

Dijete sam poslala u inostranstvo, a ja ću otići u Kijev. Radit ću na istome mjestu gdje sam i radila, u privatnom medicinskom centru. Živjela sam na selu, a radila u glavnom gradu. Uvijek sam bila osoba s proukrajinskim stavom. Sad sam nacionalist. Ne mogu niti zamisliti što su doživjeli ljudi u Buči, Irpinu i Gostomelu. Ne mogu zamisliti kako se osjećaju ljudi u Mariupolju. I nažalost, mnogi od njih nikad neće o tome javno govoriti. Što se mene tiče, Rusima nikad neću oprostiti osjećaj straha za svoje dijete. Nikad.

 

 

Dmitri Zaboev, Demidov

 

Zadnjih mjesec dana prije rata živio sam u selu Demidov. Počeli su nas bombardirati već prvoga dana. Rakete su dolazile sa svih strana. Naše selo je tranzitno, kroz njega se vozi za Gostomel i Buču, sve nam je blizu. Prvu sedmicu bilo je jako strašno, ali onda smo se i na to naviknuli. Treći dan rata ostali smo bez struje, kuhali smo na vatri, uzimali vodu iz bunara. S ukrajinske strane uspjeli smo dobiti humanitarnu pomoć Crvenoga križa. Bilo je jako hladno pa smo morali spavati u odjeći.

 

Ljudi su počeli umirati već drugoga dana rata. Ovo su mi pričali mještani – jedan mladić pokušao je pobjeći s tri djevojke i dvoje male djece. Pogodila ih je raketa. On i dvije djevojke poginuli su, treća je ostala živa. Ostala je bez prstiju, ali nekako je uspjela iskočiti iz automobila i pokupiti djecu. Srećom, stigli su do susjednoga sela, sad su već evakuirani i napokon su na sigurnom.

 

Čim je počeo rat, postao sam dragovoljac Crvenog križa. Naši dečki napravili su improvizirani prijelaz preko bombardiranoga mosta, ljudi su preko njega napuštali selo. Svaki dan onuda je prolazilo i do hiljadu ljudi. Pomagali smo im – bakama, djeci, ženama. U velikoj crkvenoj zgradi primali smo izbjeglice, primjerice iz Gostomela, gdje je već sve bilo uništeno. U mome selu bilo je nekoliko vojnih punktova, a Rusi su preko njih dovozili svoju opremu. Nije bilo aktivnih neprijateljstava jer su se glavne borbe vodile u Irpinu, koji je od nas udaljen 10 kilometara. Čuli smo sve eksplozije. Nebo je gorjelo gotovo svaki dan.

 

Ruska vojska išla je od kuće do kuće, često su dolazili i u demidovsko seosko vijeće, gdje je bio Crveni križ. Uglavnom su normalno komunicirali, nisu prijetili. Raspitivali su se o lokacijama minobacača i položaju Oružanih snaga Ukrajine. Stalno su se vraćali i svaki put postavljali ista pitanja. To je trajalo mjesec dana. Neki su čak govorili kako će nam donijeti pomoć, ali ništa od toga na kraju se nije dogodilo.

 

No onda se sve promijenilo – Rusi su se počeli ponašati vrlo opsceno. Neke od naših momaka su pretukli, neke su oteli. S nama je bila djevojka, Julija, službena predstavnica Crvenoga križa, odveli su je i više ju nismo vidjeli. Otprilike četvrtoga dana rata, pucali su na naše mlade dobrovoljce. Jedan je pogođen u ruku, drugi u obje noge. Nisam vidio da su strijeljali civile, ali od ljudi koji su došli iz udaljenijih sela blizu Černobila čuo sam priče o tome kako je ruska vojska pucala i u obične ljude. Sad znam da u selu više nema vojnika. U gradu je već nekoliko dana mirno. Neprijateljska vojska otjerana je i sad se sve polako vraća u život.

‘Sve su uništili, ostavili ulice pune leševa. Čuli smo eksplozije. Odveli su jednu djevojku, više je nismo vidjeli…‘