U mreži podzemnih tunela goleme željezare i čeličane Azovstal u Mariupolju čuo se gotovo tugaljiv zvuk drobljenja.

 

 

Stotine najodanijih boraca, pripadnika bojne Azov, opkoljenih i odsječenih od ostatka svijeta, koriste posljednje zalihe hrane okruženi smradom truleži i gangrenoznih rana.

 

 

– Razgovarala sam s Dmitrom. Napisao je da im je ostalo samo malo riže pa pokušavaju napraviti neku vrstu brašna, ispričala je za britanski Telegraph Anja Naumenko (25), zaručnica Dmitra Danilova (29). Veza je bila užasna, pa su komunicirali putem SMS-a.

 

 

Borci Azova su osposobili stari mlinac kako bi od riže napravili neku vrstu namaza koji su podijelili međusobno.

 

 

Telegraph je razgovarao s četiri žene čiji su muževi i partneri među posljednjima borcima u Azovstalu. Postavile su si za cilj da učine sve kako bi prisilile ruskog čelnika Vladimira Putina da garantuje njihovu sigurnu evakuaciju iz čeličane.

 

 

Trenutno su na turneji po Evropi, a u srijedu su razgovarale i s papom Franjom, nadajući se da bi on mogao intervenisati.

 

 

– Rekao je da želi pripremiti humanitarni koridor za Azovstal, ali Putin ne želi pustiti vojnike, ispričala je Julija Fedosjuk, čiji je suprug Arsenij Fedosjuk (29), narednik u Azovu.

 

 

Julija, Anja, Katerina Prokopenko i Olga Andrianova sada su u Parizu, a nadaju se da će posjetiti i Britaniju kako bi zatražile pomoć od Borisa Johnsona, no još nisu dobile vizu.

 

 

– Sinoć sam razgovarala sa svojim mužem, rekla je Katerina, supruga Denisa Prokopenka (30), zapovjednika kontroverznog bataljona.

 

 

– Rekao mi je da je imao samo jedan obrok i da je popio samo jednu čašu tehničke vode, rekla je.

 

 

Tehnička voda, koja se koristi u industriji, ne smatra se prikladnom za ljude.

 

 

– Oni su bez hrane, bez vode. Iscrpljen je, govori vrlo sporo, ispričala je.

 

Olga (31) rijetko razgovara sa svojim suprugom Serhijem Andrianovim (26).

 

 

– Ranjen je. Rekao mi je da su ostali bez lijekova. Dečki umiru jer nemaju medicinsku pomoć. Njihove rane trunu.

 

 

Serhij je imao sreće. Ozlijeđeno mu je stopalo, ali jedan liječnik uspio ga je spasiti.

 

 

– Hvala Bogu, nisu mu morali amputirati stopalo. Problem je što nemaju analgetika. Oni samo leže i oslanjaju se na unutarnju volju, ispričala je.

 

 

Rat u Ukrajini vodi se modernim oružjem i dronovima koji prikupljaju obavještajne podatke, no bitka u Azovstalu podsjeća na historijske sukobe.

 

 

– Čudno je. To nije rat, smatra Anja.

 

 

U Azovstalu nema puno izravnih sukoba sukobljenih snaga. Umjesto toga, ruske snage granatiraju i izgladnjuju borce Azova.

 

 

– Ovo je opsada. Zapravo, rekla bih da je ubistvo, tvrdi Anja.

 

 

Telegraph podsjeća kako to Rusi vjerovatno znaju bolje od drugih jer su im duboko urezana sjećanja na opsadu Lenjingrada za vrijeme Drugog svjetskog rata, jednu od najdužih i najtragičnijih u historiji. Smatra se da je tada oko 800.000 stanovnika tokom opsade koja je trajala gotovo 900 dana umrlo od gladi.

 

 

Britanski Telegraph piše kako su ruske snage sada prema bespomoćnom neprijatelju na identičan način nemilosrdni kao što su nacisti bili prema stanovnicima Lenjingrada.

 

 

Bataljon Azov je ekstremistička paravojska koja je osnovana 2014. nakon ruske aneksije Krima. No, u međuvremenu su, tvrde, napustili radikalnu ideologiju i postali regularna vojska, iako Moskva upravo njih ističe kao argument za “denacifikaciju” koju su naumili provesti u Ukrajini.

 

Njihove supruge inzistiraju da je svako nasljeđe desničarskog karaktera očišćeno u redovima bataljona.

 

 

– Naši muževi su jednostavni ljudi, domoljubi, nisu neonacisti. Oni vole svoju zemlju i bore se za naše zajedničke vrijednosti, tvrdi Julija.

 

 

One su izgledom mlade, ali iskusne i zrele žene, koje jasno daju do znanja da rat za njih nije počeo prije osam sedmica nego prije osam godina, od napada na Krim.

 

 

– Mnogi Ukrajinci bili su šokirani kada je počeo rat, ali mi se borimo u tom ratu od 2014. godine, rekla je Julija.

 

 

One, baš poput Putina, ne govore o invaziji koja je počela u februaru, one smatraju da je riječ o eskalaciji starog sukoba.

 

 

Pojedine Ukrajince kritiziraju zbog samodopadnosti, a druge okrivljuju za izdaju.

 

 

– Azov je bio spreman za opsadu, ali su se nadali da će ukrajinske oružane snage u gradovima blizu Mariupolja pružiti čvrsti otpor. Ali, to se nije dogodilo. Dopustili su ruskoj vojsci da zauzme gradove oko Mariupolja, objasnila je Julija.

 

 

Ona čak sugerira da je Volodimir Baranjuk, zapovjednik ukrajinske 36. brigade marinaca u Mariupolju, imao bliske kontakte s Rusima. Isprva se izvještavalo da je Baranjuk predvodio hrabri pokušaj da se probije opsada u aprilu, ali Julija tvrdi da je stvarnost bila drugačija.

 

 

– Ispada da je on bio izdajnik i otišao u rusko zarobljeništvo dok su marinci još imali oružja za borbu, ustvrdila je Julija.

 

 

Ona tvrdi da će se borci Azova u čeličani boriti do kraja i tamo umrijeti. Smatra kako nema nade da će Rusi pokazati milosrđe prema njima.

 

 

– Svaki vojnik Azova koji se predao u zadnjih osam godina bio je mučen i na koncu ubijen, ustvrdila je.

 

 

Julija Fedosjuk ispričala je kako je prije mjesec dana jedan vojnik zarobljen.

 

 

– Rusi su s njim snimili propagandne videozapise, a onda su ga mučili i ubili. Fotografirali su njegovo mrtvo tijelo i poslali ga njegovoj majci. Zato cijeli svijet mora shvatiti da zarobljeništvo nije opcija za bataljon Azov, rekla je.

 

 

Druge žene vojnika iz Azova djeluju pak zapanjujuće optimistično, piše Telegraph. Imaju plan, ideju da unatoč žestini mržnje između Rusije i Azova, može biti postignut dogovor da se njihovi vojnici izvuku i pošalju u neku treću zemlju do kraja rata. Može li ta zemlja biti Britanija?

 

 

– Mislimo da može. Problem je u tome što Putin mrzi Britaniju, koja je sada najbliži prijatelj Ukrajine.

 

 

One vjeruju da bi izglednija destinacija mogle biti Turska ili Kina. Nada ih ne napušta, još uvijek misle da su šanse njihovih muževa za spas ‘vrlo velike’.

 

 

Telegraph podsjeća da se pripadnici bataljona Azov smatraju najžešćim ukrajinskim borcima te da ih Rusi nikada neće pustiti i riskirati da se vrate na bojište.

 

 

Čak i na takvu primjedbu, lica žena obasja ponos koji ne mogu i ne žele sakriti.

 

 

– Kad sam iscrpljena, razmišljam o uvjetima kakvima su izloženi u čeličani. Znam da mi je potrebna snaga da učinim sve što je moguće kako bih ih izvukla na slobodu, kaže Anja.

 

 

Nijedna od četiri žene, na čijim se licima iscrtava zabrinutost i odlučnosti, ne sumnja u sudbinu svoje nacije.

 

 

– Naša država bit će nezavisna, imat ćemo i Krim, čak i Donbas. To se može dogoditi za jednu ili za deset godina, ali smo se spremni boriti cijeli život, istaknula je Julija.

 

 

Na pitanje znači li to da se životi njihovih najmilijih u čeličani Azovstal bliže kraju, odgovara.

 

 

– Svaki put kada se jedna od nas oprosti od svog supruga, zarobljenog u čeličani, to je posljednje zbogom. Znamo da svakog trenutka možemo saznati da su mrtvi, kaže Julija.

 

(Raport)

Supruge boraca u Azovstalu: Muževe su nam izdali naši Ukrajinci! Otkrit ću vam i ko im je vođa