Podršku ženama, djevojkama i djevojčicama koje su preživjele nasilje pružila je i Dalija Hasanbegović-Konaković.
Posljednih nekoliko dana region svjedoči potresnim ispovjestima žena i djevojaka koje su preživjele s*******e i s*******o nasilje. Ispovijest mlade glumice Milene Radulović potaknula je veliki broj drugih žena da progovore o seksualnom nasilju koje su doživjele.
Potresna i hrabra svjedočenja se mogu pročitati i na Facebook stranici Nisam tražila. Podršku ženama, djevojkama i djevojčicama koje su preživjele nasilje pružila je i Dalija Hasanbegović-Konaković.
NEUGODNE SCENE
Naime, ona je na svom zvaničnom Facebook profilu napisala status na ovu temu te kazala je kako je pandorina kutija nečasti konačno otvorena na pravi način.
– Pandorina kutija nečasti je konačno otvorena na pravi način. Ohrabrujuće je to. Zakasnjelo, ali krenulo je. Podižemo svijest o traumatičnoj stvarnosti koju djevojčice, djevojke, žene i nekad dječaci žive vec decenijama. Ne samo kod nas.
Ipak licemjerno je ovo silno zgražavanje, kao da su čak i neki posmatrači neugodnih scena ili svjedoci neprimjerenih rečenica redom pali sa Plutona, pa ne mogu da povjeruju da takvi zločini postoje i da su im se godinama dešavali pred nosom.
Sa devet godina sam izgubila oca. Šta mislite kako je bilo biti visoka djevojčica za koju se znalo da nema muške zaštite? Šta mislite je li okolina uglavnom empatična da vas pokuša zaštiti ili u vama vidi laki plijen da vas pokuša iskorisiti? Šta nas još bajke uče, kako prođe princeza koja izgubi zaštitu? Svi znamo odgovor, ali ne tiče nas se ako se nama ne dešava, a u tuđe muke se ne petljamo. I onda se šokiramo. I malo prođe i opet sve po starom da bi se opet u budućnosti nekad šokirali kada žrtva koja to više nije odluči da vrati moć. I nemojte slučajno sažaljevati te žene jer su one koje su dugo šutile i same se sa traumom borile kad progovore jače nego ikada prije, napisala je Hasanbegović-Konaković.
Između ostalog navodi, kako je potrebno pratiti i govor tijela kod žrtve.
– Ne moraju vam žrtve riječima govoriti da se nešto dešava-pratite govor tijela, pratite nelagodnost, neuobičajene reakcije, ukočenost, strah, tup, prepadnuti pogled, pratite izbjegavanje da se s nekim provodi vrijeme, osluškujte kada vam drugarica pred nekim izmišlja da ima opasnog, zaštitnički nastrojenog rođaka ili izmisli da ima momka koji je prvak u borilačkim vještinama i jako voli oružje, budite sumnjičavi kad djevojčica/djevojka/žena odjednom na neku aktivnost počne ići neuredna, zapuštena, svjesno se trudeći da izgleda vrlo odbojno, pratite milion malih neverbalnih signala zavisno od uzrasta žrtve- svi oni ne da govore, nego pakleno snažno vrište.
Kroz sve godine mog odrastanja i školovanja, nikada nasilje i zlostavljanje nisu bili tema, nikada nas niko nije educirao da prepoznamo znakove (ove psihopate ne zaskoče zrtvu odmah, pripremaju teren vrlo studiozno i svi to rade na vrlo slične načine), niko nas nije informisao kome i gdje da se obratimo za pomoć ili kome da prijavimo “te cijenjene članove društva”. Sami registrujete da nešto nije uredu i ako ste sretni sami se odbranite i snalazite, piše Oslobođenje.
Prvi put sam kampanje za prijavu nasilja i nedozvoljenog ponašanja vidjela tokom studija u Americi 2003. Ni tamo godinama nije bilo ništa, a onda su neke njihove hrabre Milene vratile moć, progovorile i napravile tektonski poremećaj. Nijedan profesor vise nije zvao studentice nasamo u kabinet, vrata su uvijek bila otvorena, uvijek je neki svjedok bio prisutan, i studenti i profesori su morali proći obuku o tome šta je s*******o uznemiravanje i nasilje i znao se jasan put kome se i kako obraćate za pomoć. Po cijelom kampusu su bili posteri i upute. Trebalo je vremena, ali su se stvari promijenile, istaknula je ona.
BRZA REAKCIJA
Na kraju svog statusa navodi kako je vrijem da se djeca već od vrtića educiraju šta je prihvatljivo a šta ne.
– I zato sada, hajde da ne dozvolimo da se ova pandorina kutija nakon kratkotrajnog sveopsteg šoka i zgražavanja opet zatvori. Za našu djecu. Hajde da Milenina hrabrost pokrene promjene, da se konačno izborimo sa nasilnicima. Da ne saniramo posljedice nego da spriječimo zločin. Da se djeca već od vrtića educiraju šta je prihvatljivo, šta nije, s kim trebaju imati tajne i kakve tajne ne smiju imati, kome da se obrate čak i u slučaju da u vlastitoj porodici trpe zlostavljanje (djeci najveća opasnost prijeti iz najbližeg kruga povjerenja-roditelji ili roditeljske figure, članovi porodice, kućni prijatelji, učitelji, pa tek onda stranci). Hajde da zahtijevamo da pedagozi i psiholozi u vrtićima, školama, fakultetima moraju prvenstveno pratiti djecu, učenike, studente za znakove nasilja-fizičkog, emotivnog, verbalnog, seksualnog jer najčešće žrtva jednog obilka nasilja postane i žrtva drugih nasilnika- sve te psihopate imaju isti njuh da prepoznaju mete. Hajde da djecu educiramo da znaju prepoznati i sve suptilne metode nasilja; recimo djevojkama na vrijeme objasniti da posesivna ljubomora i kontrolisanje ne znaci da je on puno voli nego upravo suprotno i da imaju posla sa zlostavljačem u najavi. Hajde da zaustavimo vlasnike firmi i šefove koji prijete otkazom ukoliko žrtva “ne pristane na s*******e”. Hajde da se zna jednostavan put kome se obratiti i jasna, brza reakcija institucija koja obeshrabruje nasilnike. I nekoliko nivoa za prijavu nasilja da imate kome prijaviti i neprimjerno ponašanje onoga ko je zadužen za kontrolu. Stručna lica znaju po neverbalnim znakovima prepoznati da je osoba ugrožena, hajde da prioritet bude stručno posmatranje da bi se reagovalo na vrijeme. Hajde na stub srama da okačimo svakoga ko kaže “zašto je do sada šutila” ili “sama je tražila”, hajde da kroz odgoj i obrazovanje usadimo i u te pileće mozgove da nije sramota biti žrtva, a da je krivično djelo biti nasilnik. Hajde da se prestanemo zgražavati jer se ovo dešavalo u vrijeme naših nana i njihovih nana i moralo se trpjeti jer je zaboga sramota bila da se nešto javno sazna. Sramota za žrtvu jer za nasilnike se uvijek nalazilo opravdanje.
I hajde da u kampanjama u kojima se podiže svijest o nasilju prestanemo koristiti slike žene koja sjedi u čošku i rukama brani glavu od udaraca ili slike izbezumljenog djeteta koje ne može da se odbrani. Shvataju li ti koji rade kampanje da slika nemoćne žrtve svim sadašnjim i budućim psihopatama naglasi bespomoćnost njihove mete, a svim žrtvama kaže da nemaju moć?? Hajde da vratimo moć ženama i žrtvama, hajde u kampanjama govorimo samo o ženama koje su u samoodbrani ubile svog zlostavljača, žrtvama kojima je pukao film koje su progovorile, prijavile, odbranile se, da govorimo o tome kako su ti nasilnici na kraju završili, recimo čula sam da zatvorenici imaju vrlo “dobar” tretman tih psihopata-onih koji tuku žene i djecu, pedofila, silovatelja, kukavica koje napadaju slabije od sebe. Hajde da im se u detalje prepriča kako je završio nasilnik u zatvoru. Hajde da imamo kampanju koja tim sadašnjim i budućim zlostavljačima sije strah u kostima da se svaki trenutak pitaju šta će se njima desiti jer je njima jedino bitna njihova stražnjica.
Hajde da prestanemo da se periodicno zgražavamo i da konačno nešto uradimo da vratimo moć svim žrtvama i osujetimo sve buduće i sadašnje nasilnike!, zaključila je Hasanbegović-Konaković.
(Oslobođenje)