Danima i noćima već progone njeno djetinjstvo moćnim granatama i najzad su – upravo kao svoj cilj! – razorili njen zavičaj i njeno djetinjstvo
Piše: Esad DURAKOVIĆ
Ima jedna čudesna nesrazmjera: mali, dječiji uzrast i njegova neizrecivo iskrena i velika patnja.
Vidim na ekranu djevojčicu – jednu od mnogih sa sličnom sudbinom – kako skrhana sjedi na ruševinama svoga doma, na zgarištu svoga zavičaja. Zanijemila od bola i čuda, sa suzama na utrnulome djetinjem licu. Tek se naslućuju one dvije djetinje dražesne jamice na obrazima – tamo gdje se izobilna dječija radost inače slijeva.
Sjedi nepomična i bezglasna na ruinama svoga svijeta.
Mala, prerano, okrutno osirotjela Palestinka.
Danima i noćima već progone njeno djetinjstvo moćnim granatama i najzad su – upravo kao svoj cilj! – razorili njen zavičaj i njeno djetinjstvo.
Čak i nebo iznad ostalo je prazno i užasnuto.
To je onaj sudbinski tegobni čas kada u dječijem grlu zamire i sami glas pa mu se otima samo bezgrješna misao:
Kako Bog svemilosni tako nešto dopušta…
I čije stradanje je strahotnije: da li njeno ili stradanje Rušitelja koji njoj patnju stvara tako što vlastitu čovječnost nepovratno i kosmički tragično razara…
Da silne li armije koja dječije svjetove razara, koja je odvažno privržena upravo takvim svojim zločinima!
I dok sjedi na ruinama svekolikog svoga svijeta, sudbinski važna dilema u Djevojčici počinje da stasava:
Da li već sada – sa ovih ruševina i zgarišta – zauvijek ponijeti neumitnost mržnje,
Ili upravo u ovome spoznati besmislenost svakog pustošenja i svakoga progona…
(DEPO PORTAL/md)