Sud BiH obrazložio zašto su Christian Schmidt i njegove odluke zakonite uprkos tvrdnjama Dodikove odbrane

Sud Bosne i Hercegovine je u presudi Miloradu Dodiku odgovorio na tvrdnje odbrane da Christian Schmidt nije legalni visoki predstavnik, da Anex 10 Dejtonskog sporazuma ne daje ovlaštenja visokim predstavnicima da nameće zakone i da Tužilaštvo BiH nije izvelo kao dokaz izvorni Dejtonski sporazum.

U svome stavu Sud naveo da je odgovore na pravna pitanja koja se odnose na legitimnost Visokog predstavnika i ovlaštenja istog da nameće zakone u Bosni i Hercegovini dao Ustavni sud Bosne i Hercegovine u nekoliko presuda koje su konačne i obvezujuće, te Evropski sud za ljudska prava u nekoliko odluka, posebno u predmetu Berić i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

Sud je prije svega naveo da je “Članom V Anexa 10 Općeg okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (GFAP) definisano je da je Visoki predstavnik konačni autoritet u pogledu tumačenja navedenog sporazuma o provedbi civilnih aspekata mirovnog rješenja. Pitanje imenovanja Visokog predstavnika direktno je povezano s tumačenjem Anexa 10 Općeg okvirnoga sporazuma za mir”.

“Praksa Vijeća za provedbu mira (PIC) jasno pokazuje da Visokog predstavnika na tu poziciju imenuje Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, te da je ta praksa ‘u skladu sa rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a’, počevši od donošenja Rezolucije 1031 (1995) od 15.12.1995. godine. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (UO PIC) je 27.5.2021. godine ‘zvanično imenovao’ Christiana Schmidta za Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Postupajući po zahtjevu Upravnog odbora PIC-a da u skladu s tim obavijesti generalnog sekretara UN-a, prethodni Visoki predstavnik dr. Valentin Inzko, uputio je 3.6.2021. godine pismo generalnom sekretara UN-a Antoniu Guterresu kojim ga informiše o odluci Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira da zvanično imenuje Christiana Schmidta. U tom pismu, Valentin Inzko takođe je naveo kako će Christian Schmidt preuzeti dužnost Visokoga predstavnika 1.8.2021. godine, kad njegova ostavka stupi na snagu”, naveo je Sud.

Dalje se ističe da to što Vijeće sigurnosti UN-a u svojim rezolucijama koje se tiču situacije u Bosni i Hercegovini nije izričito navelo imenovanje Visokog predstavnika nije presedan.

“Nakon što je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira 15.12.2005. godine zvanično imenovao Christiana Schwarz-Schillinga za Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, on je dužnost preuzeo 31.1.2006. godine, a Vijeće sigurnosti UN-a na sličan način nije izričito spominjalo to imenovanje u svojim kasnijim rezolucijama koje se tiču situacije u Bosni i Hercegovini. U odgovoru na upit koji je uputila predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Cvijanović, generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres je 14.7.2023. godine potvrdio da je Upravni odbor PIC-a nadležno tijelo za imenovanje Visokog predstavnika”, poručili su iz Suda.

Dalje je Sud podsjetio da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-27/22 od 23.3.2023. godine, rješavajući o zahtjevima člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kojim su podnosioci smatrali da amandmani i član 1. do 5. izmjena Izbornog zakona koje je nametnuo Visoki predstavnik odlukama broj 06/22 i 07/22 od 2.10.2022. godine, nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, protokolom broj 1. i 12. uz Evropsku konvenciju, donio odluku koja je objavljena u Službenom glasniku BiH, broj: 27/23 u kojoj se, pored ostalog, navodi:

“U pogledu nadležnosti Visokog predstavnika da donosi zakone te nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je već ranije izrazio svoj stav da ovlaštenja Visokog predstavnika proizlaze iz Anexa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja. Međutim, kada visoki predstavnik intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona, te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine…”, podsjetili su na dio odluke Ustavnog suda.

Sud Bosne i Hercegovine ističe da u navedenoj odluci Ustavni sud podsjeća da, u skladu s teorijom funkcionalne dualnosti, koju je Ustavni sud razvio u Odluci broj U-9/00, proizlazi da akti Visokog predstavnika, kada on djeluje supstituirajući na domaće vlasti, mogu biti predmet kontrole Ustavnog suda samo ukoliko bi ti akti inače bili podložni kontroli po domaćem pravu. Međutim, ovlaštenja koja Visoki predstavnik vrši isključivo prema Anexu 10 ne mogu biti podložna takvoj kontroli.

Položaj i ovlaštenja visokog predstavnika

Sud Bosne i Hercegovine se u presudi Dodiku pozvao i na odluku Evropskog suda za ljudska prava, vezano za ovlaštenja visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini i to na presudu Berić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (dec), br. 36357/04 et al., ECHR 2007-XII) iz 2007. godine:

“Dakle, iz navedenih presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donesenih povodom osporavanja, pored ostalog, izmjene Izbornog zakona i izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koje je nametnuo isti Visoki predstavnik, Christian Schmidt, Sud je dao odgovor na prva dva pravna pitanja koja su se postavila u toku postupka, a to je da je Christian Schmidt legalno izabran Visoki predstavniki da je isti, po Anexu 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i Bonskoj deklaraciji, imao ovlaštenja da interveniše u pravni sistem Bosne i Hercegovine, pri čemu tada supstituira (zamjenjuje) domaće vlasti, djelujući kao vlast Bosne i Hercegovine i da se zakon koji on donese mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine”, zaključio je Sud Bosne i Hercegovine.

Pitanje autentičnosti izvornog Dejtonskog sporazuma

U odnosu na pitanje da Tužilaštvo nije izvelo, prema tvrdnji odbrane, izvorni Dejtonski sporazum, odnosno Anex 4 i Anex 10 i da Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji je objavljen na zvaničnoj stranici UN-a i OHR-a sadrži samo parafe sporazuma, a ne i potpisani sporazum, Sud podsjeća da je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora koju je Bosna i Hercegovina preuzela sukcesijom 40, članom 10. tačka b) propisano da se vjerodostojnost ugovora utvrđuje i parafom na ugovoru od predstavnika svake od strane ugovornica, ako ugovorne strane nisu ugovorile postupak utvrđivanja vjerodostojnosti ugovora, a Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, koji je međunarodni sporazum, odnosno ugovor, ne sadrži odredbe o postupku utvrđivanja vjerodostojnosti.

Međutim, ako ugovorne strane nisu ugovorile takav postupak, u tom slučaju, Bečka konvencija u članu 10. tačka b) propisuje da se vjerodostojnost ugovora utvrđuje i parafom na ugovoru od strane predstavnika svake od strane ugovornica. Sam tekst Dejtonskog sporazuma ne propisuje postupak kojim bi se utvrđivala njegova vjerodostojnost (autentičnost), dakle, čak i da ne postoji tekst Dejtonskog sporazuma, potpisan od ugovornih strana, kako je to odbrana sve vrijeme potencirala, to ni tada ne znači, niti može značiti, da ne postoji taj sporazum. Čak i u tom slučaju autentičnost teksta Dejtonskog sporazuma bi se utvrđivala na osnovu teksta Dejtonskog sporazuma koji su Sjedinjene Američke Države zvanično dostavile UN-u i koji se nalazi u Registru UN-a na internetu na njihovoj zvaničnoj adresi.

Sud još napominje, a što je kao dokaz odbrane, izvela odbrana optuženog Miloša Lukića (DDOII-1) da je tadašnja SR Jugoslavija 21.11.2002. godine, potvrdila sporazum Zakonom o potvrđivanju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji Zakon je objavljen u Službenom listu SR Jugoslavije – međunarodni ugovori broj 12/22, iako nije postojala pravna obaveza potvrđivanja, odnosno ratifikacije ovog sporazuma, jer Dejtonski sporazum ne propisuje nijednom svojom odredbom niti svoje stupanje na snagu uslovaljava prethodnom ratifikacijom.

Isto tako, Dejtonski sporazum i ne zabranjuje stranama ugovornicama da to učine ako žele, pa je SR Jugoslavija izvršila njegovu ratifikaciju navedenim zakonom, koji sadrži kompletan tekst Dejtonskog sporazuma.

“Cijeneći navedeno, kao i činjenicu da su presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konačne i obavezujuće, te da su u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, Sud ističe da stavove izražene u citiranim presudama prihvata u cijelosti”, zaključuje Sud Bosne i Hercegovine.