'SPAVALA SAM U PODRUMU, TUŠIRALA SE U DVORIŠTU VODOM IZ GUMENOG CRIJEVA ...' - Sarajevograd.CLICK

Donosimo ispovijesti mladih ljudi koji su proteklog ljeta radili kao konobari, kuhari i prodavači na Jadranu.

Dok je većina nas već zaboravila na ljetne godišnje odmore na Jadranu, sezonski radnici tek su se nedavno vratili svojim domovima. Rekordna turistička sezona donijela je više od 80 milijuna noćenja i zaradu koja se procjenjuje na čak 9,5 milijardi eura ukupnih prihoda. Za to su zaslužni i svi oni koji su radili u turizmu, od sobarica, recepcionara, kuhara i konobara.

No, težak i zahtjevan rad na velikim vrućinama često se pretvara u gotovo robovlasnički odnos. Najviše sezonaca su mladi ljudi, koji odlaze od svojih domova da zarade za džeparac. Neki od njih, s kojima smo razgovarali, vratili su se kući ogorčeni.

Nakon nekoliko mjeseci rada i spavanja u tuđem smještaju zaključili su da to više nikad ne bi ponovili. Doživjeli su omalovažavanja, vrijeđanja, lažna obećanja, čak i se*sualno zlostavljanje. Unatoč tome što im je u opisu posla pisalo da će imati normalne uvjete za rad, sve se izokrenulo kad su stigli na destinaciju. Dio njihovih priča već smo objavili, a sada donosimo još nekoliko njihovih iskustava…

Platio mi je manje od dogovorenog, a i za to sam ga morala moliti

Želeći zaraditi džeparac, 21-godišnja Zagrepčanka Loredana Matanović otišla je u Novigrad raditi kao konobarica mjesec dana. U jednom gradskom lokalu bila je konobarica, čistačica, šankerica i ispomoć u kuhinji. – Radila sam sve i radila sam prekovremeno i nisam se žalila. Možda neću vidjeti more, ali ću više zaraditi. To je bila misao koja me tjerala dalje – priča Loredana, koja je dan prije povratka u Zagreb doznala da ju je šef prevario te umjesto obećanih 25 kuna po satu sav rad cijenio 18 kuna po satu.

– Na odlasku mi je mirno rekao da je to prevelika zarada za jednu konobaricu, ali za taj sam novac mogla ostati raditi u Zagrebu te biti s obitelji. Osjećala sam se jadno i prevareno – priča Loredana. – Jednog dana šef je došao do mene i pitao me ime, prezime, OIB, datum rođenja, adresu te ime oca i majke.

Nakon što je otvoreno rekao da mu informacije trebaju u slučaju da naleti porezni inspektor na zabavama po Istri. U tom trenutku nije mi bilo svejedno, to su moji osobni podaci, ali nije mi bio cilj prepirati se. Sve što sam željela je završiti svojih mjesec dana i otići kući – rekla nam je Loredana koja nije mogla prikriti razočaranost i ljutnju. – Ja sam svojih 4500 kn mukotrpno zaradila, a na kraju dobila 2700 kn za koje sam morala zvati i moliti da mi isplate.

Nije ni stvar u novcu, stvar je u tome da se nas sezonce gleda kao potrošnu robu. Mi možemo raditi sve, stalno i bez prigovora, a na kraju kada dođe do isplate plaće, 25 kuna je previše za konobara. Rijetko se koji poslodavac drži prvobitnog dogovora. I mi na kraju ispaštamo i ne poduzimamo ništa. Samo pokušamo zaboraviti – priča Loredana.Gazdarica je imala ispade bijesa: Spora si, ne znaš rezati kruh…

Loše iskustvo sezonskog posla u Savudriji imala je i 20-godišnja Lana Dasović iz Zagreba. Ispadi bijesa njezine šefice, loši higijenski uvjeti lokala u kojem je radila te katastrofalan smještaj samo su neki od razloga zbog kojih je htjela što prije natrag u Zagreb. – U limunadi je bila mušica, rečeno mi je da je samo izvadim i to odnesem gostu. Nikad se prije nisam susrela s tako prljavom kuhinjom.

Štedjeli su na vodi pa smo tanjure samo obrisali ubrusom prije nego što smo ih stavili u perilicu za suđe – čudi se i danas Lana svemu čemu je posvjedočila radeći kao konobarica.

– Cure koje su tamo radile upozorile su me da gazdarica ima ispade bijesa. Ubrzo sam to osjetila na svojoj koži.

“Spora si, ne znaš rezati kruh, koristiš previše vode”, slušala sam konstantno cijeli radni dan.

Spavala sam u sobici u koju se dolazilo kroz podrum. Soba je užasno smrdjela po vlazi, ali najgori od svega bio je tuš. Ako se to može nazvati tušem. Bili smo prisiljeni osnovnu higijenu obavljati u dvorištu u improviziranom tušu, odnosno komadu plastične zavjese gdje smo se prali vodom iz gumenog crijeva.

To nije bio smještaj za ljude. Obećana plaća od 4500 kuna zvučala je kao bajka, bajka iz koje sam željela što prije izaći – potreseno nam govori Lana koja se jedva čekala vratiti kući.

Spavao sam u sobici bez prozora i kreveta, a tuširao se na plaži

Spavali smo na ležaljkama, u maloj skladišnoj sobici, bez stakla na prozorima – opisuje nam Luka L., 18-godišnji srednjoškolac iz Zagreba, smještaj koji mu je poslodavac obećao osigurati. Luka je radio posao konobara u Lokvi Rogoznici, gdje mu je poslodavac obećao da će za osam sati rada svaki dan dobiti mjesečnu plaću u iznosu od 3750 kuna, uz osiguran smještaj i hranu.

Takvim je uvjetima, kaže, bio prezadovoljan, sve dok nije krenuo raditi. Ni u snu nije očekivao užas koji ga je dočekao: smještaj bez kreveta, tuša i WC-a danas se, valjda, podrazumijeva pod smještajem za zaposlenike.

– Mala skladišna sobica u sklopu lokala bez stakla na prozorima podrazumijevala je smještaj koji sam dijelio s još jednim njihovim zaposlenikom. Kreveta, naravno, nije bilo. Ono što smo dobili bila je plastična ležaljka za plažu i podloga za stolice koja je predstavljala jastuk. Kupaonicu nismo imali pa smo se tuširali na plaži, a toalet koji smo koristili bio je isti onaj koji su koristili svi posjetitelji plaže i lokala. Dok smo prali zube, požurivali su nas da nas ne vide gosti lokala.

Osjećao sam se prevaren, ali nije smještaj bio jedini izvor mog razočaranja. Iako sam se zaposlio kao konobar, na kraju sam čistio toalet, odvozio smeće, bojio stolove i izvlačio jet skijeve iz mora svaku večer.

Moje minimalno radno vrijeme bilo je 14 sati dnevno. Uz sve navedene poslove bio sam i pomoćni kuhar u kuhinji bez struje i ventilacije. Uvjeti su bili užasni, posla je svakim danom bilo sve više, a ja sam bio sve umorniji. Šef mi je govorio da sam spor, lijen i da ne znam raditi ništa.

Priznajem, nisam znao raditi savršen espresso i miksati vrhunske koktele, ali sam mu to naglasio prije nego što sam se zaposlio. Rekao je da će me naučiti, a nije me naučio ničemu. Nakon 22 dana takvog nepoštivanja odlučio sam dati otkaz.

Šef me istog trenutka nazvao pi..om jer ostavljam druge kolege usred sezone. No nisam se obazirao na njegove uvrede jer ja fizički više nisam mogao. Počeo sam sve češće imati glavobolje i grčeve te sam shvatio da ove muke nisu vrijedne tih novaca. Na kraju mi je bio isplaćen iznos od 2500 kn za 22 dana raspoloživosti šefu po 14 sati.

Što je ispalo da sam radio za 8 kuna po satu. Unatoč tome smatram se sretnikom jer neki od ostalih kolega još nisu vidjeli svoj novac. Naposljetku je vlasnik lokala dobio kaznu u iznosu od 25.000 kuna.

Jutarnji…