Hoće li se ova predviđanja ostvariti, može se samo nagađati, ali već se, kako se navodi, mogu primijetiti neki odjeci tog predviđanja u stvarnom svijetu, dok Biden i njegovi najviši dužnosnici raspravljaju što učiniti s kineskim carinama

 

 

Čini se da stižu i neke dobre vijesti na inače sumornu međunarodnu geopolitičku scenu, piše utjecajni portal Politico, navodeći da će se uskoro značajno smanjiti napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, budući da administracija američkog predsjednika Joea Bidena smanjuje potrošačke tarife, a Peking taj potez, iako neslužbeno, pozdravlja, prenosi Jutarnji list.

 

Očekuje se i novi krug trgovinskih pregovora, a do otopljenja odnosa dolazi nakon što je američka ministrica financija Janet Yellen pokrenula velike poticaje za promjene, a kineski premijer Li Keqiang, koji je dugo u Kini bio odbacivan kao ‘luzer’, postaje ključni igrač. Joe Biden i kineski predsjednik Xi Jinping, pak, nevoljko nastavljaju zajedno.

 

To je, naime, iznenađujući rezultat modela predviđanja koji koristi i hvali američka Središnja obavještajna agencija (CIA), a koji je stavljen na raspolaganje portalu Politico kako bi se dobio uvid u to u kojem smjeru se kreće ovaj najvažniji geopolitički odnos.

 

Hoće li se ova predviđanja ostvariti, može se samo nagađati, ali već se, kako se navodi, mogu primijetiti neki odjeci tog predviđanja u stvarnom svijetu, dok Biden i njegovi najviši dužnosnici raspravljaju što učiniti s kineskim carinama.

 

Putem spomenutog modela, Politico je tako proveo vlastitu analizu, odnosno predviđanje događaja jer se analizirajući potencijalne interakcije između kreatora politike, može dobiti jasnija slika procesa donošenja odluka koji se odvijaju u različitim prijestolnicama. Model u osnovi nastoji odgovoriti na pitanje: Tko je glavni i kako će koristiti svoju moć?

 

Ideja za ovu simulaciju proizašla je, kako se navodi, iz kolebljivih napora Bidenove administracije da osmisli novu azijsku ekonomsku politiku kako bi države zadržala podalje od kineske ‘orbite’. Pritom se napominje kako je Biden u ponedjeljak konačno pokrenuo ono što on naziva “Indo-pacifičkim ekonomskim okvirom”.

 

Jon Grady, koji je diplomirao na Stern Business School Sveučilišta u New Yorku, predložio je izvođenje simulacije teorije igara kako bi predvidio iduće korake koje će poduzeti SAD i Kina u svojem gospodarskom suparništvu. Grady, nevjerojatno strpljiv 32-godišnjak obrijane glave, iskoristio je softver za teoriju igara Brucea Buena de Mesquite, teoretičara igara s njujorškog sveučilišta toliko istaknutog na tom području da je poznat jednostavno po inicijalima BDM.

 

Odnosi moći

 

BDM-ove teorije igara razlikuju se od ratnih igara u kojima stručnjaci igraju uloge političkih vođa tijekom krize. To je također vrlo različito od jednostavnog postavljanja pitanja stručnjacima u tom području koje bi radnje bilo koja vlada mogla poduzeti. Bueno de Mesquita i drugi teoretičari igara tvrde da stručnjaci rade loš posao predviđanja, a ratnim igrama nedostaje strogosti.

 

“Stručnjak može biti vrlo vješt u pričanju vrlo dobre priče o kineskoj povijesti i pričanju dobrih priča o mogućim budućim akcijama”, kaže Philip Tetlock, politolog sa Sveučilišta Pennsylvania, koji je pobijedio na natjecanju u predviđanju u Pentagonu. “Ali to sve se ne prevodi tako dobro” u predviđanje. Za političke stručnjake je samo malo vjerojatnije da će potegnuti ispravne poteze od čimpanze koja baca strelice za pikado, kaže on.

 

Strategije predviđanja se razlikuju. BDM model fokusiran je na odnose moći, pretpostavljajući da je donošenje odluka bitka među osobama koje slijede svoje vlastite interese i samouveličavanje. Iako, primjerice, predsjednik ima najveću moć u Washingtonu, često ga osujećuju drugi moćni igrači koji su više usredotočeni na neki konkretni ili nefleksibilan problem. Modelom se ne pokušava procijeniti najbolje moguće rješenje problema ili odluka koja bi najbolje odražavala nacionalni interes. BDM model je sličniji ocjenjivanju odnosa škorpiona u boci.

 

Za ovu simulaciju portal je angažirao stručnjake koji su služili u timovima SAD-a ili Kine. Američki tim sastojao se od nekoliko ljudi bliskih Bidenu, uključujući Matthewa Goodmana, ekonomskog dužnosnika Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC) u mandatu bivšeg predsjednika Baracka Obame, zatim Daniel Russel, Obamin čovjek u State Departmentu za Aziju te Barbara Weisel, bivša viša američka trgovinska pregovaračica. Jeremie Waterman, koji vodi Kineski centar američke gospodarske komore i novinar Politica, autor članka Bob Davies, također su bili dio tog tima.

 

S kineske strane bili su Lucy Hornby, bivša novinarka Financial Timesa China, koja je sada gostujuća znanstvenica na Harvardu, zatim David Dollar, Obamin predstavnik ministarstva financija u Pekingu, James McGregor, koji je desetljeća proveo u Kini predstavljajući interese američkog biznisa te Ryan Hass, nekadašnji Obamin stručnjak za Kinu u Vijeću za nacionalnu sigurnost.

 

Igra je osmišljena u veljači kako bi se prognoziralo hoće li Kina ikada ispuniti svoje obveze povećanja kupovine američke robe za više od 200 milijardi dolara, što je potrebno prema Prvoj fazi trgovinskog sporazuma o kojem je pregovarao bivši predsjednik Donald Trump. A kad Peking to ne bi učinio – što se činilo izvjesnim čak i prije početka ove igre – što bi SAD učinile kao odgovor na to.

 

Pomak na pitanje Rusije

 

U konačnici, igra se protegla do kraja travnja. Do tada je trgovinski sporazum postao pomalo irelevantan jer se fokus Washingtona usmjerio na rusku invaziju na Ukrajinu i predstojeće izbore za Kongres. Bidenovi nedavni komentari o tome hoće li SAD braniti Tajvan također su uznemirili neke analitičare koji se bave Kinom. No, igra se bavila i širim pitanjima o tome koje bi iduće gospodarske poteze SAD mogle poduzeti kako bi utjecale na Kinu i kako će Peking na to odgovoriti.

 

“Fokus na Kinu trenutačno mnogo više znači promatranje kako će ona odgovoriti na Rusiju”, nego to hoće li poštivati trgovinski sporazum, rekao je Goodman, bivši predstavnik NSC-a za Aziju, koji trenutačno radi u Centru za strateške i međunarodne studije, tijekom sastanka američkog tima 8. travnja.

 

Potaknuti Gradyjem, dva tima su zamoljena da navedu one u Washingtonu i Pekingu koji su uključeni u odlučivanje o tome što dalje učiniti u trgovinskim odnosima SAD-a i Kine. Zatim bi svakog od tih igrača rangirali na ljestvici od nula do 100 prema četiri odlike – njihovom utjecaju, važnosti problema za njih same, njihovom stajalištu o tom pitanju i tome koliko će biti fleksibilni tijekom pregovora.

 

U Washingtonu je tim istaknuo dvadesetak moćnih igrača, uključujući dužnosnike Bijele kuće, tajnike kabineta, poslovne i radničke lobiste i četiri vrste zakonodavaca – progresivne demokrate, laburističke demokrate, republikance zagovornike slobodne trgovine i republikance iz poljoprivrednih saveznih država. Kad je u pitanju Kina, čije je političko donošenje odluka obavijeno tajnom, ova je simulacija bila prava borba. Bilo je teško procijeniti koga odabrati osim članova Stalnog odbora Politbiroa i nekih istaknutih savjetnika za ekonomsku i vanjsku politiku.

 

“Ja na ovo više gledam kao na postavu Tonyja Soprana u kojoj će, ako najviši čelnici nešto žele, članovi postave izmisliti korupciju u svakoj od obitelji i zaprijetiti im” kako bi dobili ono što žele, rekao je McGregor, koji je u Kini započeo karijeru kao novinar The Wall Street Journala.

 

Nakon toga je svaki tim zamoljen da rangira utjecaj igrača, u biti po tome koliko bi utjecajni mogli biti pri donošenju odluke ako se odluče boriti za nju. Joe Biden i Xi Jinping su na razini moći rangirani na 100. Grady je upitao timove koja kombinacija drugih igrača može biti jednaka Bidenovoj ili Xijevoj moći. “To tjera ljude da razmišljaju logično i brojčano o nekom problemu”, kaže Grady.

 

Koja kombinacija dužnosnika bi bila jednaka razini moći vođe?

 

Pitanje je u početku zbunilo članove tima. Tako se, kako su tvrdili, ne donose odluke. Šef osoblja Bijele kuće Ron Klain neće postrojiti tri člana kabineta i umarširati u Ovalni ured i zahtijevati od Bidena da donese ovu ili onu odluku.

 

Grady im je poručio da razmisle o tome iz drugog kuta, odnosno da zamisle da skupina dužnosnika raspravlja s Bidenom u korist neke odluke. Bi li ga uspjeli uvjeriti da prihvati njihovu preporuku? Isto tako i sa Xijem i kineskim dužnosnicima. Koja bi kombinacija dužnosnika tada bila jednaka razini moći vođa od 100?

 

Na kraju su timovi ipak načinili rang liste. Američki tim odlučio je da Klain ima otprilike polovicu utjecaja Bidena, s obzirom na njegovu dugu vezu s predsjednikom i širinu mandata šefa predsjednikova kabineta. Zatim su rangirali druge u usporedbi s Klainom. Janet Yellen imala je samo trećinu Klainova utjecaja na trgovinsko pitanje Kine, zaključili su, a američka trgovinska predstavnica Katherine Tai imala je oko polovicu.

 

Na kineskoj strani odluke su bile teže, s obzirom na to da Xi potpuno dominira tamošnjom politikom. Prema nekim procjenama, on je najmoćniji vođa Komunističke partije od Mao Zedonga. Naposljetku, kineski tim odlučio je da zamjenik premijera Liu He, Xijev gospodarski izaslanik u SAD-u, ima otprilike jednu trećinu Xijeva utjecaja, uglavnom zbog njegove izvrsnosti kada su u pitanju ekonomska pitanja i njegovih dubokih korijena u kineskoj birokraciji. Premijer Li, kojeg je Xi stavio u sjenu i koji je shvatio da mu je velik dio gospodarskog portfelja oduzet, imao je samo oko 10 posto utjecaja.

 

Rangiranje se nastavilo, kako bi timovi rangirali svakog od igrača od nula do 100, sada s obzirom na njihovu strast prema temi. Pitanje je bilo koliko su fleksibilni i kakav je bio njihov stvarni stav o odnosima SAD-a i Kine, a ne samo ono što su govorili u javnosti.

 

U nekim trenucima, izbor se činio proizvoljnim jer kako bi itko mogao znati što Wang Yang, član Stalnog odbora Politbiroa za kojeg se smatra da ima priliku naslijediti Lija na mjestu premijera, doista misli o trgovinskim odnosima sa SAD-om. Bi li bio fleksibilniji u odnosima sa SAD-om jer bi mogao misliti da bi to moglo poboljšati ekonomske izglede Kine? Ili bi mogao biti manje fleksibilan iz straha da će ga se smatrati slabim?

 

McGregor je razbio napetost u četvrtom i posljednjem susretu kineskog tima. “Vi se ljudi ovdje gubite u stvarnom svijetu”, rekao je. “Ovo je igra”. Ipak, reakcije igrača odražavale su jedan od najvećih problema prognoziranja. Bez obzira koliko sofisticiran model bio, njegova točnost ovisi o kvaliteti informacija koje obrađuje. Ako ubaciš smeće, izaći će smeće.

 

CIA: Bolji model od našeg

 

Kako bi uvjerio igrače u pouzdanost BDM modela, Grady je ukazao na procjenu CIA-e, koja je usporedila predviđanja BDM modela iz 80-ih s onim koji je koristila agencija i otkrila da je BDM model “dvostruko češće ostvarivao pun pogodak”.

 

“CIA-ina studija pokazala je da je (BDM model) bio točan u 89 posto vremena”, rekao je Stanley Feder, bivši CIA-in analitičar koji je vodio studiju. “Prilično smo ga široko koristili u CIA”, dodao je. Studija je deklasificirana 1995. godine i od tada predstavlja marketinšku perjanicu Buena de Mesquite.

 

Bueno de Mesquita je imao nekih velikih uspjeha. Ispravno je predvidio nasljednike ajatolaha Homeinija pet godina prije smrti iranskog vođe. No, priznaje i neke promašaje, uključujući, primjerice, pogrešne gotovo sve prognoze o tome kako će ispasti računica Billa Clintona po pitanju zdravstvene zaštite.

 

Do kraja simulacije, Grady je dao zadatak članovima američkog tima da sastave popis mogućih američkih akcija prema Kini, pri čemu je najpovoljnija bila da odmah ukine sve carine, a najoštrija, pak, odmah pogađa Peking novim krugom sankcija, bez uključivanja mišljenja industrije o tome. U međuvremenu je već započinjala nova trgovačka akcija koja bi na kraju mogla dovesti do sankcija.

 

Dok su američki igrači procjenjivali kako će američke vlasti gledati na opcije, postalo je još važnije ponašanje Kine prema Rusiji. Otkako je predsjednik Richard Nixon odmrznuo odnose s Pekingom 1972. godine, trgovina je igrala ključnu ulogu u zbližavanju SAD-a i Kine. Bez obzira na velike razlike između dva politička sustava, obje su zemlje prepoznale da bi trgovina mogla koristiti i jednima i drugima širenjem tržišta i mjesta za proizvodnju. Čak i u vrijeme Trumpove administracije, dvije zemlje su na kraju ipak potpisale sporazum o okončanju trgovinskih neprijateljstava.

 

Russel, bivši Obamin državni dužnosnik, iznio je dilemu s kojom se suočavaju Bidenovi dužnosnici. “Svakim tjednom se sve više približavamo izborima i bit će pritiska da se u trgovini učini nešto što izgleda vrlo snažno”, rekao je na trećem američkom zasjedanju 8. travnja. No, s druge strane, kaže, dužnosnici ne žele “ljuljati čamac” jer žele uvjeriti Kinu da “zadrži određeni stupanj suzdržanosti u materijalnoj potpori ruskoj vojnoj operaciji”.

 

Kako se igra krajem travnja bližila kraju, postavljalo se pitanje razine moći Janet Yellen, koju je američki tim shvaćao kao oštro usredotočenu na ukidanje carina, za koje je rekla da imaju inflacijski utjecaj, iako je u posljednje vrijeme oštrije govorila o Kini. Smanjenje inflacije moglo bi politički pomoći Bidenu, ali i djelovati kao otvaranje prema Kinezima, koji su, pak, postigli dobre rezultate u modelu predviđanja.

 

Zaključak: Moćnici su postali Yellen i Li

 

S kineske strane, slična je dinamika podizala važnost ekonomskog savjetnika Liua te premijera Lija. Obojica su odgovorni za kinesko gospodarstvo, koje je počelo propadati zbog beskrajnih covid restrikcija i zatvaranja. Tu bi moglo pomoći ublažavanje carina, pogotovo ako bi to ukazivalo na moguće približavanje SAD-u.

 

BDM model koristi sljedeću jednadžbu – utjecaj x strast za pitanje koje smatraju važnim = Moć. Dok je utjecaj Yellen i Lija na početku bio minimalan, njihova strast prema pitanju koje smatraju važnim – fokus na trgovinsko pitanje – neizmjerno je rastao kako se igra odvijala. Dakle, njihova moć je rasla.

 

Nakon što su igrači rangirali dužnosnike od nula do 100 u različitim kategorijama, stvar je preuzeo računalni model s algoritmima koji su koristili te rangove da izvedu milijune mogućih interakcija između dužnosnika u obje zemlje. Formule nastoje procijeniti utjecaj igrača svake zemlje, koliko su usredotočeni na problem i druge kriterije. Također simulira interakcije između američkih i kineskih igrača.

 

Zaključak je na kraju bio da je u SAD-u moć Yellen s vremenom rasla po pitanju trgovine, dok je Klain, za kojeg je tim smatrao da se uglavnom zanima za politiku, znatno izgubio moć. Biden se složio s pozicijom eliminacije većine – ali ne svih – carina na kinesku potrošnu robu.

 

Računalni model nije to objasnio sam po sebi – on je samo izbacio proračunske tablice ispunjene brojevima. No, razumno objašnjenje za ovo otkriće bilo bi da bi se smanjenje nekih carina, ali ne svih, moglo činiti kao otvaranje prema Kini, ali ne i kao popuštanje.

 

S kineske strane, gospodarski dužnosnici, uključujući premijera Lija i potpredsjednika Liua, pokazali su se mnogo fleksibilnijim u pregovorima nego što se očekivalo i imali su dovoljno utjecaja da uvjere ideološki nastrojene dužnosnike da se slože s njima. Iako su svi kineski dužnosnici započeli sa zahtjevom da SAD odmah ukinu sve carine, model predviđa da bi djelomično ukidanje bilo dobrodošlo, a Kina bi bila otvorena za pregovore u kojima bi bila spremna povećati svoju kupovinu u SAD-u.

 

Nitko od stručnjaka koji su angažirani da odigraju ovu simulaciju ​​nije predvidio ishod od strane modela, iako je nekolicina njih izjavila kako se nadaju da će se model pokazati točnim. Većina je pritom smatrala da će Bidenov tim kombinirati tarifne olakšice s nekim agresivnim djelovanjem prema Kini kako ne bi izgledao u očima Pekinga izgledao slabo.

 

(DEPO PORTAL/md)

Slijedi li otopljavanje: Biden povukao potez koji bi mogao dovesti do neočekivanog obrata u odnosima SAD-a i Kine