Bio je 8. juni 1992., dan kad je počela akcija za deblokadu Sarajeva. Danima prije toga, iza Higijenskog zavoda u centru Sarajeva gledao sam kako se postrojavaju borci neke nove brigade koju su zvali Istočnobosanskom.
Bilo je to negdje oko 100 do 150 mladića koji su bili uredno vojnički obučeni. Bila je navodno tajna akcija, ali, rekli su mi odmah da se ta mladost sprema na deblokadu Sarajeva sa sjeverne strane preko Poljina.
Pridružit će im se još neke jedinice. Nije bilo tajne. Sve je tu nažalost, bilo javno. Znali su mnogi ljudi koje sam sretao više od mene. Iako sam bio novinar, neke osobe, obični ljudi pričali su mi o detaljima te operacije nazvane “Oluja 92”.
U rano jutro počela je operacija “Oluja 92”. U gradu se pričalo o masovnim žrtvama među borcima i potpunom krahu akcije. Nakon samo sat-dva vremena eksplozija i pucnjave grad je ostao u užasnoj tišini. Čulo se o brojnim poginulim borcima Armije i ubrzo zamuknulo.
Sedam do deset dana poslije te operacije pozvao me je moj kolega novinar M. Sreli smo se i on mi je predložio. “Hajde sa mnom i nemoj ništa pričati”. Bio je sunčan dan. Peli smo se nekim uskim sokacima, pa glavnim ulicama prema Koševu i konačno stigli pred Klinički centar. Kolega M. mi je rekao da šutim i pustim njega da priča. Poslušno sam išao za njim ne znajući o čemu se radi. Došli smo pred ulaz u mrtvačnicu. Na vratima je stajao krupan čovjek, obučen u zelenu bolničku uniformu.
“Ne možete ovamo”, rekao nam je oštro. Bio je to vjerovatno mrtvozornik. Moj kolega je promucao: “Čuli smo da su razmijenjena tijela naših poginulih. Došli smo na prepoznavanje našeg rođaka”.
Mrtvozornik je odmah promijenio izraz lica i pustio nas. Ušli smo u dugu prostoriju popločanu bijelim pravouganim pločicama. Zapuhnuo nas je težak zadah raspadanja ljudskih tijela. I onda se ispred nas ukazao strašan prizor. Sa strana na nosilima podignutim dvadesetak centimetara iznad tla ležali su ljudski leševi. U toj prvoj prostoriji bilo je oko šezdeset mrtvih. Po trideset sa strane. Sjećam se da se moj prijatelj okrenuo od tih meita i pogledao me pozorno u oči. “Aaaaaaa”, pustio je nekakav gorak uzdah.
Lice mu se nezdravo zarumenilo i gotovo poplavilo. Pojavio se onaj mrtvozornik u zelenom i mi smo počeli zagledati lica ubijenih. Bili su mlađi ljudi, između dvadeset pet i trideset pet godina. Primjetio sam da su tijela gotovo čitava, a da su lica tih ljudi upala, da im je dio oko nosa propao u lobanje. Kasnije ću od mrtvozornika saznati da je neko od četnika
tupim predmetom, možda čekićem, uništavao njihova lica. Vjerovatno da se teže prepoznaju.
Prošli smo tu prostoriju i u sljedećoj našli otprilike još oko 60 ljudi. U trećoj prostoriji smo vidjeli još tridesetak ljudi na istim nosilima. I iza jedne najlonske zavjese se čuo mlaz vode. vjerovatno je neko prao meite.
Moj kolega me je pogledao i upitao: “Šta je ovo”? Pogledao je izgubljeno ispod sebe i naparavio podužu pauzu. Naglo se okrenuo prema meni i opet upitao: “Šta je ovo”?
“Koliko ovdje ima mrtvih”? pitao me je. “Ne znam, nisam brojao”, rekao sam mu i sam izgubljen. Sve vrijeme čuo sam zujanje u ušima i bio kao izvan ovoga svijeta. Odjednom me prenuo prijateljev glas: “Idemo na početak da prebrojimo ove ljude”.
Krenuo sam opet poslušno za njim, potpuno izgubljen. Na vratima se iznenada pojavilo dvoje starih ljudi. Sitan starac poput paučka, francuzica na glavi, lice koščato, ispijeno. Obučen je u stari ishabani zelenkasti sako i nekakve tamne zgužvane pantalone. I pored njega sitna starica obučena u dimije i od istog platna u jednaku bluzicu.
Ruke je prebacila preko trbuha i povremeno nekom krpicom briše oči. Idu ispred nas, dok M. govori, ti broj desno, a ja ću brojati ove lijevo. Brojimo i govorimo cifre. Prijatelj sabira i tako prolazimo tri prostorije sarajevske mrtvačnice.
Ispada 155 mrtvih. M. je očajan. Govori mi: “Idemo opet brojati”. Stao sam ispred njega, uzeo ga ispod ruke i rekao: “Hajdemo odavde prijatelju, molim te”. Na izlazu smo opet sreli onog krupnog čovjeka u zelenoj uniformi. “Jeste li našli svog čovjeka?” pitao nas je. M. je rekao da nismo i upitao tiho mrtvozornika: “Koliko je ovdje mrtvih”? “Sto pedeset
sedam”, rekao je jednako tiho i brzo se okrenuo od nas.
Spustili smo se u grad bez izgovorene riječi. Izgledalo je kao da smo zauvijek zanijemili. Moj prijatelj i kolega M. me je pogledao, podigao ruku i otišao prema svom stanu na Marijin Dvoru.
Sa mnom više nikad nije progovorio o ovome događaju. Kad zašutimo, vjerovatno mislimo na tu divnu, hrabru, žrtvovanu mladost.
8. juna 2016. godine objavljeno je sjećanje u dnevnim novinama. Sa dvadeset pet imena. Svi poginuli na Vidikovcu.
Related posts:
HADžIHAFIZBEGOVIĆ POTRESAO BiH: Moja BIH je mihrab i oltar pred kojim se kleči i koji se šutao…
Karadžić je mrzio grad koji mu je sve dao: Od psihijatra do zločinca koji je pokušao ubiti Sarajevo
Srebrenica iščekuje presudu: Nadamo se pravnim posljedicama
EKSKLUZIVNO: Kako je propalo hapšenje Šešelja u Sarajevu u maju 1991. godine? (FOTO)
IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016)
PRIJEDOR JE IMAO POTREBNI KISIK: Banjalučke bebe ubijene ‘92. da bi se podigao borbeni moral Vojske RS?!
SRBIN NIJE ZNAO ŠTA SE DESILO NA TUZLANSKOJ KAPIJI: Pogledajte kako je reagovao…
Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek…
Pogled preko Drine na Tuzlansku kapiju: Zašto Srbija čuva masovnog ubicu?!
Kako je Muhammad Ali podržao Bosance u ratu: Fotografija s Alijom Izetbegovićem obišla je svijet
Powered by YARPP.
