Presudnog 15. marta, Hašim Tači je, u Parizu, potpisao presudu iz Rambujea, bez ikakvih obaveza za Albance, i kao nalog Briselu za bombardovanje. Sporazumom bez sporazuma, obje strane dobile su sve ono što su i željele.

 

 

Piše Vuk Drašković, thebosniatiems.ba

 

Slobodan Milošević mi je, tog januarskog dana 1999, telefonirao oko podne i zamolio da odmah dođem.

 

Naslućujem šta bi to moglo biti u pitanju. Sedmicama već, kolaju glasine da će Momir Bulatović, novi premijer savezne Vlade, ponuditi SPO da uđe u njegov kabinet. Nešto se, o tome, govorka i u medijima, ali bilo kakvih razgovora o koaliciji nije bilo ni sa premijerom ni sa predsjednikom Jugoslavije.

 

Moguće, razmišljam, da me Milošević zove zbog toga i zove me uzalud. Odbit ću njegovu ponudu. Momira Bulatovića, šefa opozicione partije u Crnoj Gori, postavio je za premijera i time izazvao gnjev vladajuće stranke Mila Đukanovića. Sada hoće da, po svome, promiješa karte i u Srbiji. Hoće da Srbijom vlada sa Šešeljom, a SPO, najžešćeg svog protivnika i crveni plašt za radikale i JUL, da uvuče u saveznu Vladu. Hoće da svi, i u Srbiji i u Crnoj Gori, budu i vlast i opozicija, da svakog okrene protiv svakog, držeći na svojoj uzdi zavađene tabore.

 

Ali, čemu ovolika žurba? Možda smjera nešto drugo, nešto što zavisi od sata, a ne ni od dana. Da, možda, negdje otputujem? U Vašington, u Pariz, u Brisel? Moguće, ali u kom svojstvu i sa kojom porukom?

 

Ni to, ako je to u pitanju, neću prihvatiti. Svakog dana šaljem poruke na vodeće svjetske adrese i govorim u ime svoje stranke. Koliko mogu i kako znam, borim se za Srbiju, ali se neću i ne mogu boriti za ubilačku politiku koju on vodi sa Šešeljom i svojom suprugom…

 

Samo znatiželjan, ali opušten, vozim se ka Belom dvoru Karađorđevića, u kome me ne čeka niko od Karađorđevića.

 

Za razliku od našeg prvog viđenja, prije pet godina, ne dočekuje me nasmijan, nego smrknut, ne udjeljuje komplimente mom izgledu i dugo se ne rukuje. U lijevoj ruci, nosi neku depešu i, čim sjedosmo, zagleda se u nju.

 

– Odlučili su da nas bombarduju! – baci taj papir na sto. – Još ćete ispasti stvarni prorok – gleda me namrgođeno. – Vi o bombardovanju Srbije govorite već deset godina, od onog vašeg mitinga u Nišu. I, evo, biće ta vaša “balkanska oluja”, ako je vi ne spriječite! – ponovo podiže onaj papir sa stola.

 

– Je li to vi mene krivite za posljedice politike koju ja nisam vodio?

 

– Taman posla – odgovori on. – Znam ja da ste vi protiv bombardovanja i da se iskreno borite za Kosovo. I znam da možete da zaustavite bombe!

 

– To možete vi, a ne ja. Ne šaljite bandite na Kosovo, poštujte sporazum sa Holbrukom, ne upadajte u zamke albanskih terorista, ne prijetite Vokeru i OEBS-u, zavežite usta Šešelju…

 

– Šešelj je lud i ja mu ništa ne mogu! – planu on. – J…la ga federacija sa Rusijom i Bjelorusijom! Ja nešto petljam i ponižavam se da odobrovoljim ove na Zapadu, a on mi ruši sve što sazidam… Jeste li slušali moju Novogodišnju poruku?

 

– Jesam.

 

– I? Kako je ocjenjujete?

 

– Kao umjerenu.

 

– Nije mogla biti ni umjerenija ni umivenija. Nažalost, kao da mi ne vjeruju… Vi ste čovjek kome će da vjeruju. Uživate ugled u Vašingtonu, Londonu, Parizu… ne znam ko sve od tih zapadnih moćnika nije pritiskao da budete pušteni iz zatvora. Vi možete da pomognete državi i vi, smatram, to i morate! – opet namrska čelo i obrve.

 

– Kako?

 

– Tako što ćete da uđete u saveznu Vladu! – kao da me posu hladnom vodom.

 

– To nije ni dobro ni potrebno. Nije dobro, jer bih izgubio taj ugled o kome govorite, a nije potrebno, jer će se SPO, i bez ulaska u Vladu, boriti za Kosovo.

 

– Poznajete se dobro i sa Olbrajtovom, i sa Ivanovim, i sa Vedrinom, i sa Kukom, i sa Dinijem… Vaša riječ, kao šefa naše diplomatije, imala bi naročitu i, vjerujem, odlučujuću težinu! – reče on teatralno, a ja osjetih blagu nesvjesticu koju zaustavi znojenje.

 

– Nudite mi, znači, funkciju ministra vanjskih poslova?

 

– Ne, nego više od toga. Nudim vam funkciju potpredsjednika Vlade zaduženog za vanjske poslove. Vi ćete biti resorni šef i ministru Žiki Jovanoviću.

 

– Hvala vam, ali ja to ne mogu!

 

– I još trojica ljudi iz vaše stranke biće ministri – preču on moje odbijanje.

 

– Ja ne mogu da prihvatim to što nudite, a da li će SPO ući u Vladu odlučit će Glavni odbor.

 

– Kakav Glavni odbor? Odlučit ćete vi, i to danas! – poče da maše onom depešom. – Nemamo vremena. Kontakt-grupa se sastaje u Londonu i, prema pouzdanim informacijama, možda i za dvije sedmice biće održana mirovna konferencija o Kosovu… Pustite Glavni odbor i tričave formalnosti. Solana drži prst na dugmetu. Komanda za bombardovanje može biti izdata svakoga momenta… Rusi su nas izdali! – zgužva depešu i stavi je u džep.

 

– Kada bih znao da mogu pomoći, ja bih i zažmirio. Plašim se da ću uzalud da se žrtvujem – ote mi se ta nespretna misao.

 

– A za vas je, znači, odbrana Srbije neka vaša žrtva! – dočeka on. – Odbrana naroda i države, gospodine Draškoviću, vaša je obaveza koju ne smijete da odbijete!

 

– Mogu li to razumjeti kao naredbu ili kao prijetnju?

 

– Kako god hoćete! Vi odlučite šta ćete, a ja ću ono što moram.

 

– Da me uhapsite kao dezertera?

 

– Taman posla. Reći ću, na državnoj televiziji, sve ovo što sam rekao i vama. Da možete da spriječite bombe, ali da to niste htjeli!

 

– To mi liči na montiranu smrtnu presudu. Drugi skrivili bombardovanje, a ja optužen i pogubljen!

 

– Kako god hoćete! Moja ponuda je časna i u interesu države. Vi ste moj politički neprijatelj, a ja vaš. Gledamo se u oči i ne lažemo jedan drugoga. Kao vrhovni komandant, nemam sada pravo na svoj animozitet prema vama i vašoj partiji, jer su interesi naroda i države iznad stranaka i ličnih osjećanja. Vi odlučite da li vam je preča Srbija od mržnje prema meni!

 

– Razumio sam više nego što ste izgovorili – trudim se da mu uzvratim i kažem ono što želim. – Mogu li da vam postavim neka pitanja?

 

– Kako da ne. Šta god hoćete.

 

– Ako SPO ulazak u Vladu uslovi normalizacijom vaših odnosa sa Đukanovićem i Vladom Crne Gore, kakav će biti vaš odgovor?

 

– Apsolutno sam saglasan i prihvatam.

 

– Smatram da sa Ibrahimom Rugovom moramo sjesti za sto, i to bez uvjetovanja i bilo gdje. Koji je vaš stav?

 

– Prihvatam svaki razgovor, pa i na Marsu. Ali, Kosovo im ne damo.

 

– Za to sam da Kosovo dobije najviši mogući stepen autonomije. Nas interesuje naša državna granica sa Albanijom i Makedonijom i puna zaštita Srba i našeg religijskog i historijskog nasljeđa na Kosovu. Ovo ne damo i ovo branimo. Sve ostalo je za pregovore. Da čujem vas?

 

– Ja ću to da potpišem… Među nama, možda bi trebalo da Amerikancima damo koncesiju nad pokrajinom na nekih pedesetak godina. Da Kosovo bude kao što je bio Hongkong.

 

– Ulazak SPO u Vladu imao bi smisla kad bi SPO, u toj Vladi, dobio status mosta za pretvaranje svih naših sadašnjih nesporazuma sa Amerikom i Evropskom unijom u sporazume i obostranu saradnju.

 

– Upravo tako – primače mi se on. – Srbija danas nema boljeg takvog mosta od vas i vaše partije. Zato i tražim da budete taj most… ili pojas za spašavanje, da se tako izrazim.

 

– Ne može vanjska politika drumom, a unutrašnja šumom. Ne možemo u Evropu sa Lukašenkom i Zjuganovim, sa prijekim sudovima za medije, sa ideološkom tiranijom nad univerzitetima, sa partijskom televizijom, sa ovakvom policijom i vojskom, sa kriminalcima i ubicama u Službi državne bezbednosti. Ne može, nikako, noga lička u cipelu bečku.

 

– Ima raznih svinjarija, ali vi tu pregonite. Ako idemo u Evropu, a idemo, onda moramo i da postanemo Evropa iznutra. Eto, vidite, ja se toliko slažem sa vama da vas i citiram.

 

– Ne znam. Nekako je naivno povjerovati da će se sve promijeniti, čak toliko da ćete vi prihvatiti i program SPO kao sopstveni, samo ako uzmem ponuđeno.

 

– Hoće, baš sve će se promijeniti, ali postepeno. Sada je najvažnije krenuti u diplomatsku ofanzivu i presresti bombe. Nadam se da se slažete i da smo se dogovorili?

 

– Ako pristanem, ako moram da pristanem, održaću konferenciju za štampu i saopštiti koji su bili moji zahtjevi i da ste sve te zahtjeve prihvatili.

 

– Slobodno. Kažite šta god hoćete… Kažite mi imena preostale trojice vaših ministara.

 

– Ne znam. Javiću sutra…

 

Kao pokisao gavran, pričam na sjednici Predsjedništva SPO šta je bilo, ali ne pričam baš sve. Ublažavam ili zaobilazim njegovu ucjenu. Sramota me je da priznam da to i nije bio slobodni razgovor, nego ultimatum, i da sam ga prihvatio. Uvijam sve u državotvornost SPO i našu programsku zakletvu da će nam, uvijek, patria biti preča nego partija. I zavaravam, i njih i sebe, njegovim lakim pristajanjem na sve što sam tražio…

 

Između skoka u jamu i hoda ka njoj, izabrao sam ovo drugo. Moja nada da ću zaobići jamu počivala je na nadi da će Milošević održati svoja obećanja i da ću, po svome, voditi vanjsku politiku države. Poštenje nalaže i priznanje da sam mu, tada, povjerovao. Djelovao je zastrašeno. Prosto je vapio da pomognem.

 

Znao sam i da će me na nož dočekati Zoran Đinđić i ostali moji drugovi, ali sam se ponadao bio da će preokret i vanjske i unutrašnje politike nadjačati svaku anatemu i zlu volju. Ta mesijanska strast, koja me je još dražila, odlučila je, možda, koliko i strah za život da ne odbijem otrovnu pogaču.

 

I sada, evo i sada, sa svim doživljenim i proživljenim paklom kroz koji ću proći, ne znam da li sam mogao i da li sam smeo odlučiti drukčije. Niti moj um može da dokuči šta bi bilo da ovako nije bilo…

 

Biram najmanje teške reči. Boravio sam, tokom pregovora u Rambujeu, u Parizu, u posjeti ministrima Kuku i Vedrinu, i hvatao se za glavu od sumanute igre srpskih predstavnika na sudbinskim pregovorima o Kosovu. Večerao sam sa predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem. Sa njim su bili i ambasador Bogdan Trifunović, funkcioner SPS Milomir Minić i novinar Dragan Hadži-Antić. Očito iz nemoći da mi kaže ono što bi želio, predsjednik Srbije izgovorio je, ispalo je, proročku rečenicu: “Mogu ti jedino reći da nam koža ode na šiljak!”

 

Taj šiljak za moju kožu već je bio pripremljen. Po mećavi, negdje oko ponoći, “falkon” Vlade sletio je iz Pariza na Surčin. Četa novinara i kamermana, domaćih i stranih, čekala je izjavu prvog čovjeka državne diplomatije. I dobili su izjavu. Rekao sam da u Rambuje nismo pozvani kao cirkuska trupa i da ono što nam se tamo nudi možemo i moramo da prihvatimo. A šta nam se to nudi nisam otkrio novinarima, jer je ruski pregovarač Boris Majorski zahtijevao da tu “tajnu i sudbinski po Srbiju važnu poruku” prenesem lično Miloševiću. Novinarima sam rekao da Kosovo ostaje u Srbiji i da će UČK biti razoružana. Nisam prećutao ni zahtjev da “strane trupe” (izbjegao sam riječ NATO) dođu u pokrajinu, razoružaju albansku gerilu i uspostave mir. Pozvao sam Srbiju na hrabrost, ponovivši tri puta da je “hrabrosti danas ime mudrost”.

 

Moja izjava vrtjela se na stranim ekranima, a na domaćim televizijama, osim Studija B, emitovan je – snijeg. Srpske novine objavile su – bjelinu. Bio sam pod bojkotom, ni tri sedmice po stupanju na funkciju.

 

Odmah izjutra, telefoniram Miloševiću. Donosim, kažem mu, hitnu poruku iz Pariza, a on će na to – da se čujemo za koji dan.

 

– Danas, i to odmah – odgovaram. – Krećem iz ovih stopa, jer od poruke koju vam donosim nema ničeg ni važnijeg ni hitnijeg…

 

Namamljen sam u kolo iz koga ne mogu, preslišavam se. Mogu, ipak, ono što hoću. Ja po svome, a on po njegovome, pa gdje se sretnemo.

 

– Čemu tolika žurba? – odmah će on.

 

– Boris Majorski vas moli da naložite našim pregovaračima da danas, najkasnije sutra, potpišu novu verziju političkog sporazuma, koju su Rusi jedva usaglasili sa Hilom i Petričem. Po tom dokumentu…

 

– Znam, NATO okupira Kosovo! – prekide me on.

 

– Po tom dokumentu, Kosovo dobija suštinsku autonomiju u granicama Jugoslavije i Srbije. Nikakvog albanskog referenduma o nezavisnosti neće biti. Na Kosovu ćemo trajno zadržati oko dvije hiljade naših vojnika-graničara i tri hiljade naših policajaca. U izgledu su i dva paralelna pravna sistema, za Albance i za Srbe. A što se trupa NATO pakta tiče, one će, zajedno sa našim snagama, razoružati UČK i oduzeti oružje od svih civila na Kosovu.

 

– I to je ta ruska poruka? – osmjehnu se on cinično.

 

– Majorski poručuje i to da Madlen Olbrajt, za dva-tri dana, dolazi u Pariz i da mi moramo da potpišemo prije nego što ona stigne i spriječimo promjenu sada važećeg teksta.

 

– NATO, ni po koju cijenu, ne može u Srbiju! – reče otresito. – Neće strana čizma na teritoriju Jugoslavije.

 

– Ako ne mogu u čizmama, onda da ih zamolimo da obuju patike! – narugah mu se namjerno.

 

– Kad bolje razmislim, dobro je što ste došli – preču on šta sam mu rekao. – Nemate vi, ipak, dovoljno diplomatskog iskustva i ne poznajete dobro Ruse i njihove trikove. Čim oni poručuju da moramo da potpišemo, to je jasan znak da ne moramo i da ne smijemo. Kako ne vidite da oni igraju po američkoj svirci i da nas navlače. Mi moramo biti uporni u svim svojim zahtjevima i dobićt emo sve. U posljednjem trenutku, pred zatvaranje konferencije, daće nam sve što tražimo.

 

– Griješite, neoprostivo griješite! – povisih ton. – I vi i svi mi žalit ćemo za ovom propuštenom prilikom. Molim vas, dobro razmislite.

 

– A vi ste, čujem, već objavili da moramo da prihvatimo?

 

– Ne znam kako ste to mogli čuti. Za naše medije ja nisam ni bio u Parizu.

 

– Nemam, pravo da vam kažem, vremena da pratim novine i gledam televiziju.

 

– A nemate, izgleda, vremena ni da zapamtite šta smo se, prije mog ulaska u Vladu, bili čvrsto dogovorili – pribjegoh ironiji.

 

– Sve što sam obećao, ja i poštujem. Radite šta hoćete, pričate šta hoćete, ponašate se kao da ste i dalje u opoziciji.

 

Tada se, sjećam se, sjetih jedne anegdote. Razgovaraju dva gluha čovjeka. Prvi pita: Jesi li to pošao u šetnju? Drugi kaže: Pošao sam malo u šetnju. A prvi će na to: A ja pomislio da si pošao u šetnju.

 

– Molim vas, još jednom, javite našima u Pariz da potpišu.

 

– Nema govora o tome. Strana čizma neće u Srbiju! I što se vi toliko sekirate? Sačekajte još koji dan i vidjet ćete da ćemo dobiti sve što tražimo…

 

Zadati rok za dogovor u Rambujeu istekao je 19. februara. Pod pritiskom Madlen Olbrajt, na srpsku štetu prepravljen je tekst političkog sporazuma koji je Milošević odbacio kao “rusku zamku” i, dodatno, pogoršan i vojnim aneksima. Boris Majorski bio je u pravu.

 

Na našu sreću, i Albanci su imali svog Miloševića. Naizgled tolerantni i nacionalno umjereni Adem Demaći, koji nije bio u Rambujeu, iz Prištine je slao prijeteće poruke svojima da ne potpisuju i da samo nastavak rata donosi pobjedu. Sa ugledom slavnog robijaša, koji je duže od dvije decenije proveo u jugoslovenskim zatvorima, ali ne kao borac za nezavisno Kosovo ili Veliku Albaniju, nego fanatični vjernik ekstremnog komunizma, Demaći je za kosovske Albance bio neka vrsta ikone i njegovu riječ su poštovali. Ibrahim Rugova i Hašim Tači nisu potpisali ponuđeno ni u produženom roku od četiri dana, jer u tekstu političkog sporazuma nije bilo jasne odredbe da će, poslije tri godine prelaznog perioda, konačni status Kosova biti određen na referendumu.

 

Razočaranje zapadnih članica Kontakt-grupe bilo je ogromno. Očekivali su “ne” od Miloševića i znali su šta će da poduzmu. Nepredviđeno “ne” Rugove i Tačija dovelo ih je u pat-poziciju. “Ne možemo da bombardujemo Srbe, jer ni Albanci nisu potpisali!” – rezignirano izjavljuje šef britanske diplomatije Robin Kuk.

 

Izlaz je pronađen u drugoj rundi, zakazanoj za 15. mart. Nije to bio poziv za nastavak propalih pregovora, nego zahtjev da se, 15. marta, u konferencijskom centru “Kleber”, obavi goli čin potpisivanja.

 

Samo slijepi nisu vidjeli i samo bezumni nisu razumjeli da će Albanci potpisati i, time, ako i Srbi ne potpišu oktroisani sporazum, prst Havijera Solane, generalnog sekretara NATO alijanse, spustiti na komandno dugme bombardovanja Srbije i Crne Gore.

 

Vođe slijepih i bezumnih u Beogradu sve su vidjele i sve razumjele, ali je u njihovim zakrivljenim umovima predstojeći napad najveće vojne sile u historiji sveta bio, upravo, “poklon” koji su tražili.

 

Srpski pregovarači u Rambujeu dočekani su kao nacionalni junaci, a Srbija zapaljena mitinzima podrške ludilu. Čopore ljudi bez grama pameti, koji su vrištali na tim skupovima prizivanja smrti, ja sam i žalio i prezirao.

 

Na mnoge događaje i autoritete iz historije nacije kojoj pripadam padala je golema sumnja. Ne može nikako biti, razmišljao sam i zapisivao u svoj dnevnik, da su ti ljudi obespamećen samo nekom trenutnom magijom i da su oslijepili od sjaja crnih sunaca u koja su blenuli. Ima, izgleda, nečeg invalidnog i prokletog u prirodi Srba. Pamet je, često, u gluposti, sreća u nesreći, radost u žalosti i život u smrti. I mnogi naši dobrotvori bili su lopovi, a razbojnici heroji. Srbi, nasljedno, trče za laži i prostotom, a beže od istine i mudrosti. Dive se plevi u dnu doline, a nacionalne vrhove primjete tek kad umru ili kad ih ubiju. Kleveću i mrze svoje najbolje, a suze prosipaju za zločincima. Od takvog jada, i Sveti Sava je pobjegao iz ovog naroda i, namjerno, čekao da umre u tuđini…

 

(The Bosnia Times, Nedeljnik.rs)

SJEĆANJA VUKA DRAŠKOVIĆA: Kako je počeo rat na Kosovu