Piše: Izet Perviz
Tri mjeseca kuljala je voda iz cijevi na mostu. Hurljalo je kao vodopad i prštalo u susretu mlaza s površinom Željeznice. Kao da je Ilidža dobila fontanu. Cijelo naselje, skupa s turistima, slušalo je kako huči. Stanare zgrada odmah uz rijeku uspavljivala je, a Arape zaustavljala. Dugo su stajali i gledali kako voda lije nepotrebno, ni za čiji račun. Odlazili su, tužni, odmahujući glavama. Vjerovatno su usput razmišljali o nama kao o bezveznim ljudima, koji nisu ni zaslužili bolju sudbinu.
A onda je probilo i na drugom kraju mosta. I tamo je počelo štrcati, prvo u tankim mlazovima, pa sve snažnije. Tada su Ilidžanci i sami počeli zastajati pred mostom. Čudili su se i pitali kakva je to vlast i kakvi smo to mi ljudi kad dozvolimo da ovolika voda hurlja bezveze, u ništa. Pokušavali su sa svom ovom bespotrebnom i nerazumnom hurljavom vode povezati vijesti koje su slušali na televiziji, a u kojima se govorilo kako je ove godine u Sarajevo došlo turista više nego ikad.
Uzalud, nikako u svojoj svijesti nisu mogli sklopiti da grad koji se hvali nezapamćenom posjetom dozvoljava cjelovečernje redukcije ili iznenadne dnevne nestanke vode. Zaista, kako objasniti toliki apsurd, da grad raspet na obalama nekoliko rijeka, opkoljen izvorima i vrelima, kako da takav grad, koji leži na podzemnom jezeru, kuburi s vodom? I gledali su onaj mlaz kako hurlja iz te pogane rupe na cijevi na mostu i muti im misli. I bježali, glavom bez obzira, kao da se boje da bi neko mogao naići i zamoliti ih da mu baš oni objasne kako to da grad koji leži…
Svi se ušutješe
Tek kad im je dosadilo slušati kako tolika voda otječe u ništa, počeli su birati telefonske brojeve Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća “Vodovod i kanalizacija” d. o. o. Sarajevo. U skladu s rogobatnošću naziva, dobijali su otamo obećanja da će već sutra stvar biti riješena. Ali sutradan su opet morali birati one brojeve i slušati ista obećanja. I tako cijeli mjesec.
Zaista, kako objasniti toliki apsurd, da grad raspet na obalama nekoliko rijeka, opkoljen izvorima i vrelima, kako da takav grad, koji leži na podzemnom jezeru, kuburi s vodom?
Na kraju, iznervirani građani prestadoše birati brojeve preduzeća zaduženog za vodu i pozvaše novinare. U medijima osvanu odgovor, otprilike ovakav: “Znate li vi šta mi trebamo uraditi da bismo radnike spustili s mosta, pa da poprave kvar na toj debeloj željeznoj cijevi?” U prvi mah ljudima se učinilo da je preduzeće zaduženo za vodu u pravu i da ni njima nije lahko i kako, zbilja, treba radnike stavljati u korpe i spuštati ih, a za sve to treba plan i operacija i mjeseci priprema.
Ali, kad su izašli da provjere vlastito sjećanje, vidjeli su da voda šiklja iz cijevi tačno iznad stuba, i to onog što je prvi do obale. Čini im se, sami bi, samo da imaju alat, bez ikakve korpe, zakrpili onu rupu i mirna Bosna. Shvatiše tad da ih ovi iz preduzeća za vodu vuku za nos, kao, uostalom, i sva vlast, već godinama. I nikom ništa. Raziđoše se. Svako se zatvori u krletku svoje osame. Nikom nije palo na pamet da zazove sve komšije, da se okupe i zatraže od vlasti da hitno riješi njihov slučaj. Ali, ruku na srce, oni i nisu bili na šteti, vode su imali po cijele dane i noći, a fontana na mostu uspavljivala je one kojima su brige krale san.
Ipak, nekoliko dana nakon razočarenja građana koje je zahvatila apatija dođoše ljudi iz preduzeća za vodu – odmjeriše problem, zaviriše s mosta, pogledaše s obale, promudrovaše nešto i naposljetku dio cijevi gdje je probio manji mlaz obujmiše aluminijskim prstenom. I odoše. O veliki mlaz nisu se ni očešali, ostao je za njima nedirnut, da i dalje prska vodu na sve strane. Već iste večeri voda opet poteče i na manjem mlazu, slijevajući se ispod one aluminijske zakrpe. Pola mora oteklo je niz Željeznicu prije nego što su ponovno došli i za samo nekoliko sati zakrpili cijev i natjerali vodu da se pokori metalu.
Zar se nakon ovog događaja, nakon ovoliko prosute vode, koja je tekla nemilice cijelo ljeto na mostu sred Ilidže, uopće treba čuditi što Sarajevo živi pod stalnim redukcijama? Opskrba Sarajeva vodom danas liči ne više na zagrabljanje vode iz bunara dlanovima skupljenim u rukohvat već na zahvatanje vode cjediljkom, i sitom i rešetom. Tri puta više vode prolije se nego što se prinese usnama. Nemoguće je zamisliti da se 70 posto vode izgubi na putu kroz cijevi. Zar nisu efikasniji bili rimski akvadukti?
Bezgranične mogućnosti manipulacije
Nije zgoreg napomenuti da je “Vodovod i kanalizacija” najpovlaštenije među svim javnim preduzećima u Kantonu Sarajevo. Jedino je to preduzeće koje svoj proizvod po zgradama prodaje preko zajedničkog mjerila. Ostala preduzeća, Elektroprivreda i Sarajevogas, morala su o svom trošku instalirati mjerne uređaje za svaki stan. “Vodovod i kanalizacija” to ne mora. Isto onako kako se oni razbacuju vodom, tako stimulišu i građane, jer ko će još zavrtati česmu ako nije u mogućnosti znati koliko je stvarno potrošio, a koliko plaća od onog što je komšija spiskao na zajednički račun?
Opskrba Sarajeva vodom danas liči ne više na zagrabljanje vode iz bunara dlanovima skupljenim u rukohvat već na zahvatanje vode cjediljkom, i sitom i rešetom. Tri puta više vode prolije se nego što se prinese usnama
Osim toga, pri ovakvoj naplati vode mogućnosti manipulacije gotovo su bezgranične. Naravno, novac koji se na ovaj način izvuče iz džepova građana neće biti upotrijebljen za sređivanje vodovodne mreže. Bit će pridružen novcu koji je dobijen od kantonalne vlade, odnosno građana, i potrošen na isti način. Treba direktoru novi auto i lični šofer, treba uhljebiti stranačke poslušnike i njihovu djecu, rođake, prijatelje i one od kojih su uzeli novac da bi ih zaposlili. I treba, na kraju, održati vlast, osigurati još jedan mandat, a sve to, budimo iskreni, košta.
Dokle će građane Sarajeva prevoditi žedne preko vode? Dok građani prikupljaju potpise da tuže preduzeće zaduženo za vodu, dotle vlast ponavlja svoje obećanje od prethodne godine: riješit ćemo sva pitanja vodoopskrbe do kraja sljedeće godine. Kakav cinizam! Kakva drobionica zdravog razuma! Dođe čovjeku da iskopa vlastiti bunar pred kućom i otkaže sve usluge preduzeća zaduženog za vodu i smicalice.
Ali, građanima Sarajeva kao da nije dosta obećanja. Očito je da im još uvijek nije prekipjelo. Pa zašto bi se onda neko sekirao i mijenjao način ponašanja? Na ulicu se ovdje nikome ne izlazi. Zar je moguće da je vlast uspjela u tolikoj mjeri zavladati životima građana, kupiti ih u tolikom broju radnim mjestima, i ucijeniti, da ni šačica nije ostala da izađe pred vladu i zatraži smjene, redom, čistku za pamćenje?
Izvor: balkans.aljazeera.com
Related posts:
Biti Fočak, kakva sreća: A da se ministrica Aida Hadžialić zahvali što smo je protjerali?!
Zablude i laži: Nije to kazna Radovanu Karadžiću, već presuda predsjedniku RS i njenom vrhovnom komandantu!
Zašto se sredstva od zekata daju hodžama i bogatim profesorima, a ne siromašnim muslimanskim porodicama?!
NISU NAS NI RANIJE ZAŠTITILI, A DANAS TO MOGU JOŠ MANJE! Hafizović: Turska je na ivici građanskog rata i u zraku treperi ozbiljno pitanje – hoće li preživjeti ili će se raspasti?
Ne tražimo da pred nama ustajete, ali ne dozvoljavamo da po nama pljujete
Lice intelektualca: Upotrijebi oprobani recept Mace Diskrecije za politički probitak… Skandal!
‘Sarajevo je preplavljeno ženama u burkama… Potpuno pokrivenim nisu oduševljeni ni Bosanci, ali…’
Nuri, Jergoviću i drugima smetaju zajednički iftari, ali ne i javno masovno ispijanje alkohola u Sarajevu
Muhamed Jusić: Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?
Dodik posjetio Srebrenicu i pohvalio srpske arheologe, jer već dvije godine nisu iskopali nijednu masovnu grobnicu
Powered by YARPP.
