ROTŠILD SAOPŠTIO: „SPREMITE SE ZA JEDNU SVJETSKU VALUTU OD 2018. GODINE“

Publikacija Rothschilda predviđa da će se jedna svjetska valuta vjerojatno uspostaviti već 2018. godine – narušavajući osjećaj suverenosti pojedinih naroda.

Ekonomist časopisa, kojeg kontrolira Rothschild, objavio je članak prije 30 godina koji je 2018. godine istaknuo vjerojatnost svjetske valute.

Mora se imati na umu da kontrolni interes nad magazinom The Economist ima moćna obitelj Rothschild, koja sebe smatra “čuvarima nasljeđa magazina The Economist.” U suštini, ovaj magazin djeluje kao kvazi propagandna ruka za imperiju bankarskih poslova Rothschilda i povezanih poduzeća i, na mnogo Način, to je značilo primjenu javnosti za provedbu globalističkog plana.

Ovaj stručnjak pojavio se u tiskanom časopisu 9. siječnja 1988., u 306. izdanju, str. 9-10.

Spreman za Phoenix

Trideset godina od sada, Amerikanci, Japanci, Europljani i ljudi iz mnogih drugih bogatih zemalja, a neki relativno siromašni, vjerojatno će platiti svoje kupnje s istom valutom. Cijene se neće prikazivati u dolarima, juanima ili njemačkim markama, ali, recimo, u feniksu. Feniks će biti favoriziran od strane tvrtki i kupaca, jer će biti pogodniji od današnjih nacionalnih valuta, koje će do tada djelovati kao neobičan uzrok mnogih poremećaja u ekonomskom životu.

Početkom 1988. ovo se pojavilo kao neobična predviđanja. Prijedlozi za eventualnu monetarnu uniju umnoženi su prije pet i deset godina, ali jedva su predstavljali problem iz 1987. godine. Velike vlade pokušale su premjestiti centimetar ili dva na veći sustav upravljanja valutom – logična preliminarna radikalna monetarna reforma, mogla bi se činiti. Zbog nedostatka suradnje u osnovnoj ekonomskoj politici, sve su to učinili loše i uzrokovali su povećanje kamatnih stopa što je dovelo do pada burze u listopadu. Ti su događaji nametnuli reformatori deviznih tečajeva. Ovaj pad ih je naučio pretvaranje da postoji politička suradnja može biti gore od bilo čega, i da dok realna suradnja ne bude izvediva (tj, dok se vlade ne predaju nekom gospodarskom suverenitetu) daljnji pokuaja da se trguje valutama neće uspjeti.

Nova svjetska ekonomija

Najveća promjena u svjetskom gospodarstvu od ranih sedamdesetih godina jest da su novčani tokovi zamijenili robnu razmjenu kao silu koja teče deviznim tečajevima. Kao rezultat neusaglašene integracije svjetskih financijskih tržišta, razlike u nacionalnim ekonomskim politikama mogu samo malo poremetiti kamatne stope (ili očekivanja za buduće kamatne stope), ali još uvijek zahtijevaju velike transfere financijskih sredstava iz jedne zemlje u drugu. Ovi transferi preplavljuju protok prihoda od trgovine u njihovom utjecaju na ponudu i potražnju za razne valute, a samim tim i njihov utjecaj na tečaj. Budući da telekomunikacijska tehnologija i dalje napreduje, te će transakcije biti još jeftinije i brže. S nekonzistentnim ekonomskim politikama, valute mogu samo postati nestabilnije.

Na sve ove načine, nacionalne gospodarske granice polako se raspadaju. Kako se taj trend nastavlja, privlačnost valutne unije diljem najmanje industrijski razvijenih zemalja će se činiti neodoljivim za sve, osim za inozemne trgovce i vlade. U fenomenu, ekonomska prilagodba promjena relativnih cijena mogla bi se postići glatko i automatski, baš kao što je to danas između različitih regija unutar velikih gospodarstava. Nedostatak valutnog rizika potaknuo bi trgovinu, investicije i zapošljavanje.

Feniksna zona nameće ograničena ograničenja nacionalnim vladama. Na primjer, ne bi bilo takvo što kao monetarna politika. Globalnu ponudu Phoenixa uspostavit će središnja banka, a potom i MMF. Stopa svjetske inflacije – i stoga, unutar uskih marža, bilo koja nacionalna stopa inflacije – bila bi u nadležnosti. Svaka zemlja bi mogla koristiti poreze i javnu potrošnju kako bi nadoknadila privremene padove potražnje, ali bi morala posuditi umjesto tiskati novac za financiranje svog proračunskog deficita. Bez korištenja poreza na inflaciju, vlade i njihovi vjerovnici bili bi prisiljeni pažljivo procijeniti svoje posudbe nego danas. To znači veliki gubitak ekonomskog suvereniteta, ali trendovi koji feniks čine tako privlačnim u svakom slučaju oduzimaju taj suverenitet.

Kako se približava novo stoljeće, prirodne sile koje guraju svijet ka gospodarskoj integraciji ponudit će vladama širok izbor. Mogu proći taj tečaj, ili mogu graditi barikade. Priprema ceste u Feniks znači manje zavaravajuće političke sporazume i stvarne. To će značiti dopuštanje, a potom i aktivno promicanje korištenja međunarodnog novca u privatnom sektoru, zajedno s postojećim nacionalnim novcem. To bi omogućilo ljudima da glasaju za mogući prijelaz na punu monetarnu uniju. Phoenix će vjerojatno započeti kao koktel nacionalnih valuta, baš kao i današnji Specijalni prava vučenja. S vremenom bi, ipak, njegova vrijednost naspram nacionalnih valuta prestala biti važna, jer bi se ljudi odlučili za njega zbog njegove pogodnosti i stabilnosti njegove kupovne moći.

Alternativa – da bi se sačuvala autonomija kreiranja politike – bi uključivala nove proliferacije istinski drakonskih kontrola trgovine i tokova kapitala. Ovaj tečaj nudi vladama sjajno vrijeme. Oni bi mogli upravljati kretanjima tečaja, raspoređivati monetarnu i fiskalnu politiku bez zastoja, i riješiti rezultirajuce nalete inflacije s cijenama i prihodima politike. To je perspektiva koja otežava rast. Feniks će doći oko 2018. godine, i pozdravite ga kada dođe.

Samo deset godina kasnije, 1998. godine, The Economist je još jednom uvukao javnost u nastojanju da proslijedi globalistički plan, s člankom pod naslovom “Jedan svijet, jedan novac.”

Poprilično sukladno dijelom iz 1988. godine, ova publikacija pokušava objasniti zašto bi mnogo centraliziraniji i kontrolirani sustav bio od koristi globalnoj ekonomiji, uz potpuno ignoriranje činjenice da bi takva centralizirana globalna valuta bila masivni udar na kartel međunarodnog bankarstva, i bankarsku imperiju Rothschild.

Pored toga, mora se istaknuti da bi stvaranje globalne valute dalo neizmjerni iznos geopolitičkog kapitala međunarodnim bankarima, a potom oduzeti vlast od građana svake nacije i njihovih predstavnika vlasti.

Da li itko zaista želi Međunarodna bankari imaju takvu ogromnu količinu političke moći na čelu masivnog financijskog utjecaja? Ljudi žele više toga kažu u svom životu, a ne da imaju politiku koju im diktiraju bankari i birokrati.

Kontola nad nacionalnim novcem je, za sve namjere i svrhe, izvor života suvereniteta jedne države – bez ove neovisnosti, država postoji samo po imenu, ali je podređena nadnacionalnim vlastima čiji interesi leže izvan domaćih i nacionalnih političkih / ekonomskih briga.

“Dajte mi kontrolu nad novcem neke nacije, i ne zanima me tko donosi njihove zakone,” rekao je Mayer Amschel Rothschild, osnivač bankarske dinastije Rothschild.

Iako obitelj Rothschild sada generalno ima vrlo mali javni profil, oni ipak imaju značajne poslovne operacije u širokom spektru sektora. Iako ne možete pronaći ni jednog posebnog Rothschilda na Forbes-ovoj listi najbogatijih, procjenjuje se da ova obitelj kontrolira 1 trilijun dolara u imoviti diljem svijeta, čime ima snažan glas diljem geopolitičkog spektra koji mnogi doživljavaju kao skrivenu ruku koja tiho manipulira događajima iza vela tajnosti i tišine.

(Webtribune.rs)