Roditeljska kuća: Najhumanija priča naše zemlje.

Na jednom od najljepših mjesta u Sarajevu, u naselju Jezero, smještena je Roditeljska kuća, koju vode ljudi iz Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”, moderno zdanje koje plijeni atraktivnom arhitekturom, ali i humanom pričom skrivenom iza zidova. Roditeljsku kuću osmislili su i podigli roditelji djece koja su oboljela i liječila se od opakog raka. U Kući je za djecu koja se liječe od raka i njihove porodice sve besplatno, a osim kreveta i ručka, pacijenti ovdje dobijaju iskren osmijeh, toplu dobrodošlicu i čvrstu ruku prijateljstva.

Amel Ćurić daje elan

Hanifa Tričić ima 17 godina i dolazi iz Cazina. Trenutno se liječi na Hematoonkološkom odjeljenju Pedijatrijske klinike u Sarajevu. Kako kaže, čeka da se “poprave” nalazi, pa da ide kući. Do tada živi u Roditeljskoj kući.

– Lijepo je ovdje. Osjećamo se slobodno, nismo stalno na klinici, gdje su pumpe i slično, gdje ti na kraju bude još gore, gdje su zatvorene sobe. Ovdje imamo sve kao kod kuće, slobodu i ljude koji su stalno s nama, koji nam se raduju i daju nadu u bolje sutra. Kada sve prođe, ja ću se ovdje uvijek vraćati. Iskreno, nisam mogla ni zamisliti da postoji ovakav predivan objekt. Najbolje od svega jeste što upoznaš nove ljude, koji su dobri – kaže Hanifa.

U Roditeljskoj kući se ponekad i zapjeva. Hanifa je imala veliku želju upoznati pjevača Amela Ćurića.

– Amelov dolazak mi je dao još više snage za borbu s bolešću. Uprava ove kuće, Hayat TV i ekipa emisije “Ispuni mi želju” to su mi omogućili. Pjevao mi je pjesmu “It's my life” i rasplakao me. Na kraju mi se ispunila želja, što je najbitnije, a zahvaljujući dobrim ljudima i Amelu lično – kaže Hanifa.

Uz Hanifu je njena tetka Šemsa Tričić iz Bihaća, koja također boravi u Roditeljskoj kući, brinući se o svojoj rodici dok se liječi. I ona se osjeća lijepo u ovom zdanju.

– Isto kao da sam u svojoj kući. Nisam mogla ni pretpostaviti da će biti ovako. Kada smo došli, dočekani smo raširenih ruku, s osmijehom na licu, što nam je u tom momentu mnogo značilo nakon saznanja od čega Hanifa boluje i da ostaje tu, te da je dug proces njenog liječenja – kaže Šemsa.

Njoj se naročito dopadaju međuljudski odnosi koji vladaju u Kući, u kojoj sve funkcionara kako treba.

– Svi se između sebe nekako razumijemo. Bude to sve uredu. Svako zna kako i šta ide kad je riječ o bolesti – otkriva Šemsa.

Šemsu u Roditeljskoj kući svi zovu “tetka” i ona se rado odaziva na svaki poziv iz kuhinje, ureda ili dvorišta, gdje je u trenutku našeg dolaska održavana aukcija slika i sakupljan novac za funkcioniranje ove jedinstvene institucije, koju vodi gospodin Fikret Kubat, potpredsjednik i projekt manager Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”.

Kada bismo raspisali javni poziv, nisam siguran bi li se neko javio na poziciju čovjeka koji vodi ovaj projekt. Ja sam tu zato što sam i roditelj djeteta koje je liječeno od raka. Moj Vedo je sada dobro, evo već je osam godina nakon transplantacije i liječenja. To su bili razlozi što sam se uključio u ovo udruženje, jer mi, roditelji koji to preživljavamo, najbolje se i razumijemo, zato što nosimo istu bol i dijelimo teške, ali i lijepe trenutke – kaže Kubat.

Voditi Roditeljsku kuću, jedinstvenu instituciju u FBiH, veliki je izazov. Treba pronaći sredstva, te uskladiti da sve radi kako treba, no pravi izazov je nešto drugo. I djeca i roditelji ovo doživljavaju kao svoj drugi dom, jer im daje nadu.

– Kad to vidite, onda ova kuća ima smisla. Osim toga, nudi sve besplatno, za sve što se dešava u njoj niko ne smije nijednu marku da plati. A roditelju koji je došao, naprimjer, iz Bihaća njegovi bližnji ne vjeruju u priču da postoji takvo nešto. Da, postoji u Roditeljskoj kući. Ovdje svaki detalj ima svoju priču. Svi prozori su okrenuti suprotno od bolnice, da djeca nakon terapije ne gledaju u bolnicu. Pokušavamo da roditeljima pažnju i misli, bar na trenutak, usmjerimo na pozitivno, na nešto lijepo, da ne misle o oboljenju svog djeteta. Oni se ovdje ne bore ni za kakav prestiž. Ne bore se ni za kakvu diplomu ili neku drugu finansijsku korist. Ovdje je borba za život, doslovno borba za život – kaže Kubat.

Kuća prijateljstva

Ideja za osnivanje i podizanje roditeljske kuće afirmirana je 15. februara 2011., na Međunarodni dan djece oboljele i liječene od malignih oboljenja. Traženje raznih dozvola trajalo je više od tri godine, sve do 31. marta 2014., kada je položen kamen temeljac na zemljištu koje je poklonio Klinički centar. Roditeljska kuća svečano je otvorena 26. aprila prošle godine i kroz nju je dosad prošlo otprilike 60 porodica.

– Ovaj objekt ne služi samo za smještaj, mi pokušavamo da pružimo psihosocijalnu pomoć i podršku djeci, ali i njihovim roditeljima, za vrijeme liječenja, jer maligno oboljenje zahtijeva dugotrajno liječenje, teško i neizvjesno – kaže Jasna Vatreš, sekretar i socijalni radnik Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”.

I za jednog socijalnog radnika rad u Roditeljskoj kući je prepun izazova, i to svakog dana.

– Najveći izazov je kako pružiti kvalitetnu psihosocijalnu pomoć. Kako ih navići na novi način života, kako prilagoditi život bolesnom djetetu. Najteži dio je kada djeca, nažalost, izgube svoje bitke. Kako s tim, kako dalje? Mi se vežemo za tu djecu i koliko god se trudili biti profesionalni, kad se to desi, nemamo dovoljno kapaciteta da se tada posvetimo roditeljima, a njih ne treba zaboraviti, jer su živjeli s nama.
Teško je, također, i u slučajevima kad da se bolest vrati, to je veoma teško za dijete, pogotovo ako je starije, jer zna već šta je prošlo i šta ga čeka – kaže Jasna.

Na ideju za gradnju Roditeljske kuće došli su roditelji-članovi Udruženja “Srce za djeca koja boluju od raka”, a koji su boravili u ovakvim ili sličnim kućama van granica BiH, za vrijeme liječenja njihove djece. Prepoznali su potrebu za ovakvim objektom i kod nas, jer roditelji čija su djeca bila na liječenju nisu imali gdje da borave. Istina, Udruženje je za potrebe smještaja porodica djece oboljele od raka dobilo jedan stan od Gradske uprave Sarajeva, no stan je bio mali i neodgovarajući. Zato se krenulo s izgradnjom Roditeljske kuće, koja je koštala 1,2 miliona KM. Za taj novac dobio se vrlo moderan i udoban objekt od 700 metara kvadratnih prostora, 10 apartmana, dizajniran tako da bude maksimalno prilagođen korisnicima, posebno djeci. Ljudi koje sudbina dovede na ovo mjesto, obično ga zamišljaju drugačije. Inače, arhitekt koji je projektirao Kuću svoj posao nije naplatio.

– Kada roditelji dođu u Sarajevo i kada im se treba saopćiti da im dijete ima maligno oboljenje, to je vrlo težak momenat. Ne postoji lijep način da se to kaže. Ljekari rade medicinski dio, a mi smo tu da djeci pružimo nemedicinske usluge, psihosocijalnu pomoć i podršku, te da i roditeljima pomognemo prilikom prvog saopćavanja dijagnoze. Mnogi ljudi, kada dođu u Sarajevu i kada im kažu: “Vi sada ostavljate svoje dijete, možete izaći”, pitaju se: “Gdje da idem?”. Kada ima kažete da postoji Roditeljska kuća, onda je to nešto drugo. Sa iznenađenjem se pitaju zar postoji nešto ovako u BiH, gdje dobijaju sve besplatno – kaže Jasna.

Magazin Azra