Piše prof. dr. Ivo Komšić u svojoj knjizi Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb 2006, str. 159-161.
(…) Ovo Bilandžićevo svjedočenje bio je prvi dokaz da se vojni sukobi u BiH, posebno rat i Hrvata i Muslimana, odvijaju po scenariju koji je davno napravljen i koji mi je prezentirao Mate Boban još prije godinu dana. Bilo je to ono jutro kad je Skupština RBiH izglasala raspisivanje referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine. To je najdramatičnija noć u mom životu.
(…) Kada sam izašao na plato Skupštine dočekao me oštar i prohladan zrak. Još se nije bilo razdanilo. Uz zgradu Filozofskog fakulteta stajao je upaljen džip mog prijatelja. Kada sam ušao, na stražnjem sjedištu vidio sam Matu Bobana. Paško me požurio upozoriti da Mate želi sa mnom razgovarati. Bobana sam poznavao samo iz viđenja kao člana Skupštine i kluba HDZ-a. On je inače bio zastupnik koji se nije eksponirao na sjednicama i mislim da nikada nije izašao za govornicu da nešto kaže. Uz to, nije imao nikakvu značajnu funkciju u HDZ-u.
Boban nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situaciju i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana.
Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.
– Mi pravimo svoju državu, rekao je.
– Koju državu, pitao sam.
– Hrvatsku državu, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).
Zastao sam i okrenuo se prema njemu na sjedištu iako je to bila neudobna poza. Želio sam ga gledati dok govori. Njegovo voštano lice se jedva razabiralo na prigušenom unutarnjem svjetlu automobila. Nastavio je mirno.
– Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine. Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt. Trebaš nam jer ti znaš kako se to radi. Ti si pametan čovjek. Predsjednik te cijeni. Mi ćemo to napraviti i bez tebe, ali je važno da budeš s nama. Da ne budeš protiv nas.
– Čekaj Mate, prekinuo sam ga. Da li vi računate s tim da će u toj vašoj državi biti pola Muslimana. Što će oni reći o tome?
– Kojih Muslimana, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
– Ovih koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu, odgovorio sam. Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.
– To ne postoji, opet je reagirao nervozno.
– Kako ne postoji?
– Lijepo – i opet je dodao tešku psovku. – Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.
– A šta ako se ne izjasne? – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
– Onda ćemo ih pobiti.
– Stani Mate – prekinuo sam ga. – Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.
– Ali to je zločin, nastavio sam otimajući se već s njim za riječi. – Ti mene zoveš da sudjelujem u zločinu. Nećete u tome uspjeti, Muslimani će se organizirati kad u to krenete i pobijedit će. Napravit ćete zločin, izgubiti rat i bit ćete krivi, govorio sam već bijesno i bez reda. (…)
– Ti si profesore lud, ti ništa ne razumiješ. Ovo je povijesna situacija, ponovno me prekinuo.
– Ja dobro razumijem ali vi ne razumijete. Bosna se ne može podijeliti bez zločina. Nećete uspjeti i odgovarat ćete jednoga dana za to.
– Znao sam da si lud ali nisam znao da si toliko lud – rekao je ne više kao konstataciju već kao zaključak razgovora. – Vozi, ja ću u Holiday na spavanje.
– Mate, ima još nešto što ti želim reći. Ne samo da neću s vama već kad krenete u taj projekt, ako Muslimani budu branili Bosnu i Hercegovinu, ja ću biti s njihove strane, rekao sam mirno i sa suzama u očima, koje se srećom nisu vidjele.
Do hotela smo došli šutke. On je tu izašao, a mi smo nastavili za Kiseljak. Nismo ništa govorili. Zanijemili smo obojica. Razmijenili smo ukočene poglede pred mojom kućom, gdje sam izašao. Paško je produžio u Kreševo. (…)
Izvor: Saff.ba
Related posts:
UMRO JE DOBRI UZEIR, OTAC DARIJA SRNE: Prije četiri godine u razgovoru za SB otkrio je svoju strašnu sudbinu
Naser Orić: Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe, svaki taj milimetar je natopljen krvlju
EMOTIVAN I VRIJEDAN DOKUMENTARAC O OPSADI SARAJEVA
Feljton o političkim ubistvima: Ko je imao motiv da ubije Ramiza Delalića, koji je “previše znao”
Abdulah, žrtva masakra u Ahmićima: Preživio sam strijeljanje, ali su mi ubili cijelu porodicu.
Film Djeca iza žice: Kroz logore prošlo 20.000 maloljetnika, ubijeno oko 1.000.
“Odmah su nas tukli. Tukli su nas nogama, letvama, palicama i flašama, potom su nas zatvorili u magacin”
Životna drama sarajevskog heroja: Grad bi pao da nije bilo njega, a sada će mu suditi za ratni zločin.
Stravična ispovijest | Posljednje što je moja supruga izgovorila bilo je: “Nemojte mi djecu ubiti”
ŽUPA VRHBOSNA: Sarajevo je postojalo i prije Isa-bega Ishakovića
Powered by YARPP.
