Putinovi pali generali otkrivaju kobne mane vojske: ‘Strašan protivnik, ali u strahu od aveti iz Kremlja‘

“Rat je, po definiciji, krvav posao”, konstatira na početku svojeg komentara za The Telegraf pukovnik Richard Kemp, bivši časnik i zapovjednik britanske vojske s iskustvom iz BiH, Iraka i Afganistana. Ovoga puta Kemp se bavi ruskim gubicima najviših časnika, generala, nakon što su ruski neovisni mediji, ali i vojni proratni blogeri, objavili informaciju da je na ukrajinskom bojištu poginuo ruski general bojnik Sergej Gorjačev.

“Ipak, da ste mi rekli da vojska u 21. stoljeću može izgubiti osam generala u borbi, a možda čak 15, u samo 16 mjeseci kampanje, jedva bih vam povjerovao”, navodi Kemp, očito šokiran ovakvim razvojem događaja.

Smrt Sergeja Gorjačeva, koji je navodno ubijen ranije ovog tjedna u eksploziji krstareće rakete Storm Shadow, koje je Kijevu isporučila Velika Britanija, zapravo je znak upravo takvog razvoja događaja – konteksta radi, navodi Kemp, niti jedna zapadna vojska nije se suočila s tako visokim stopama smrtnosti među svojim višim časnicima od 1945. godine.

Smrt Gorjačeva težak je udarac za obranu ruskog predsjednika Vladimira Putina od ukrajinske protuofenzive. Gorjačov nije bio samo general, već načelnik stožera 35. kombinirane armije, koja ima ključnu ulogu i odgovorna je za planiranje, koordinaciju i kontrolu operacija na širokoj fronti. Njegova smrt znači da će borbena učinkovitost njegovih snaga pretrpjeti velike poremećaje i smetnje.

Zastarjelost ruskog lanca zapovijedanja i avet iz Kremlja

I ne samo to, Gorjačev je na svom zapovjednom mjestu bio okružen svojim najvažnijim stožernim časnicima. Gubitak samo jedne od tih osoba može se jako osjetiti na bojištu. Najbliža paralela u njegovom vlastitom iskustvu, navodi Kemp, bila je smrt pomoćnika načelnika stožera u Sjevernoj Irskoj 1994. godine, zajedno sa 24 viša policijska i vojna obavještajna časnika – radilo se o padu helikoptera, a ne neprijateljskoj akciji, no utjecaj na vojne operacije, uz gubitak njihovog kolektivnog znanja i iskustva, bio je, navodi autor, dugotrajan i dubok.

U Ukrajini su ruski generali često bili prisiljeni na snažan angažman na samom bojištu iz nužde – prošle godine postalo je jasno da je kombinacija sigurnosno inferiorne komunikacije i ukrajinskog elektroničkog ratovanja prisilila neke zapovjednike da zapovijedaju na čelu snaga. No, problem je, kaže Kemp, još dublji – ruski način ratovanja, koji još uvijek funkcionira prema vrlo nefleksibilnoj doktrini zapovijedanja od vrha prema dolje, znači da su generali sami često primorani preuzeti osobno zapovijedanje na način koji je većini zapadnih vojski posve stran.

Kemp prenosi svjedočenja ukrajinskih zapovjednika koji su mu nedavno rekli kako su Rusi još uvijek često paralizirani dok izvješća ne stignu gore na više razine, da bi se onda izdale nove zapovijedi prema dolje – radi se o tegobnom procesu koji oduzima mnogo vremena. Ponekad su vojne snage prisiljene čekati dok ne stigne sam general. Također, baš kao što su njihovi vojnici ponekad tjerani naprijed s puškom na leđima, ruski generali su isto tako prisiljeni izbijati na čelo svojih snaga zbog, kako slikovito navodi Kemp, prijeteće aveti u Kremlju.

Nasuprot tome, Ukrajinci su usvojili stil operacija “zapovijedanja misijom” koji koriste britanske, američke i druge zapadne vojske. Po ovom konceptu podređeni zapovjednici do najnižih razina dobivaju svoju misiju i slobodu da je izvrše bez potrebe za detaljnim uputama s visine. Oni su obučeni da se prilagode uvjetima na bojnom polju koji se stalno mijenjaju, s autonomijom da sami mijenjaju plan bez potrebe za intervencijom nadređenih.

Rusi strašan protivnik, bez obzira na sve

Ukrajina je iskoristila slabost ruskih snaga, potpomognuta obavještajnim podacima i nadzorom koji pruža satelitske i zračne snimke ruskih zapovjednih točaka u stvarnom vremenu i elektroničke potpise viših časnika, omogućujući precizno određivanje i udar na njihove lokacije.

Prošle godine, general Valerij Gerasimov, načelnik glavnog ruskog stožera, izvukao se za dlaku kada je Ukrajina pokrenula napad na položaj na istoku zemlje koji je on upravo bio napustio. Prednost Kijeva višestruko je povećana nedavnom opskrbom britanskim raketama Storm Shadow, što omogućuje da ruski stožeri daleko u pozadini borbi budu u dometu, za razliku od ranije, kada su kao ciljevi bili nedostižni.

No, nefleksibilnost zapovjedništva neće dovesti do poraza ruske vojske. Za razliku od mnogih komentatora, ukrajinski zapovjednici ne podcjenjuju svog neprijatelja. Više njih netom pristiglih s prvih linija posvjedočili su mu, kako navodi, da se suočavaju sa strašnim protivnikom – upornim, prekaljenim u bitkama i spremnim uništiti golem broj vojničkih života kako bi ostvario prednost i dobitke. Ti ukrajinski borci također su svjesniji više od ikoga prednosti Moskve u topništvu, glavnog pobjednika u bitkama ovog rata.

No, zaključuje Kemp, baš kao što je Davidova precizno naciljana praćka uspjela srušiti diva, kontinuirani ukrajinski precizni udari na logističke baze, opskrbne linije i stožere poput onoga Gorjačevljevih snaga, s vremenom će nedvojbeno pomoći da se ostvari odlučujuća razlika.

(Jutarnji)