Bila je to jedna od najčudnijih epizoda u vojnoj historiji, događaj toliko neobičan da je isprva tretiran kao mit. U 20:30h na Badnjak 1914. na vlažnim i blatnim ratištima sjeverne Evrope tokom Prvog svjetskog rata, britanski je vojnik poslao izvješće u štab: Nijemci su osvijetlili rovove i pjevaju božićne pjesme Britancima.

 

 

Britanski oficiri naredili su svojim ljudima da šute, ali bilo je prekasno. Jedan je britanski vojnik odgovorio refrenom pjesme “The First Noel”. A onda ga je preko ‘Ničije zemlje‘ – smrtonosne sredine koja je razdvajala vojske – pozvao Nijemac: “Izađi, engleski vojniče, dođi k nama!”

 

 

Vojnici su izašli iz svojih rovova i sreli se u sredini. Isto su činili i drugi, okupljajući se kako bi razmijenili čokoladu, vino i suvenire. Čak su organizirali i nogometnu utakmicu koju su Nijemci dobili s 3-2.

 

 

Većina vojnika koji su se rukovali te maglom obavijene Badnje večeri bit će mrtvi prije završetka rata. Ali pisma preživjelih i zrnate crno-bijele fotografije dokazuju da se nije radilo o mitu. Oko 100.000 vojnika s obje strane jednostavno je odbilo boriti se jer su bili previše iscrpljeni i izmučeni. Božićno primirje ponegdje je trajalo i do Nove godine.

 

 

“Do decembra 1914. ljudi u rovovima već su bili dovoljno upoznati sa surovom stvarnošću borbe, izgubili su velik dio idealizma, a većina je žudjela za prestankom krvoprolića,” pisalo je u izvještaju “Božićnog primirja” u časopisu Smithsonian.

 

 

Više od vijeka kasnije, šanse da će Rusi i Ukrajinci jedni druge obasipati darovima ove zime praktično su nikakve. Ali priča o “Božićnom primirju” može poslužiti kao svojevrsno upozorenje Putinovim ambicijama u Ukrajini.

 

 

Postoje trenuci u vojnoj historiji kada su se čitave vojske iznenada prestale boriti, čak i u okolnostima kad su bile brojčano nadmoćnije od svojih neprijatelja.

 

 

Fenomeni u vojnoj historiji

 

Šta uzrokuje takav fenomen? I bi li se isto moglo dogoditi Rusima?

 

Ovo je pitanje koje je CNN postavio ratnim veteranima i vojnim historičarima. Vojna je historija prepuna priča o jedinicima koje su se borile žestokim intenzitetom, iako su znale da neće pobijediti. No, postoje i one druge lekcije: o vojskama koje su “tiho odustale” i prestale napadati neprijatelja.

 

 

“Ruske se trupe možda približavaju takvom stanju”, kaže Jeff McCausland, veteran Zaljevskog rata i gostujući profesor studija međunarodne sigurnosti na Dickinson Collegeu u Pennsylvaniji.

 

 

Navodi i da je sada već jasno da je ruska vojska loše obučena i opskbljena te da se već mogu navesti brojni primjeri gdje su Rusi u ovom ratu gubili volju za borbom.

 

 

Prema McCauslandu postoje najmanje tri razloga zašto se to događa vojskama.

 

 

“Kada biste, primjerice, pitali talibanskog vojnika, ‘Za što se, dovraga, borite?‘, vjerovatno bi vam rekao da se bori da oslobodi svoju zemlju od okupatora. Isto kao što se njegov djed borio protiv Sovjeta na tom teritoriju, a njegov pradjed protiv Britanaca. Rekao bi, između ostalog, da se bori za svoju vjeru, svoju zemlju i svoj dom. “, kaže McCausland.

 

 

Nije isto boriti se za opstanak i boriti se za platu

 

A da se isto pitanje postavilo vojniku afganistanske vojske?

 

“Rekao bi da se bori za platu – ako je, u međuvremenu, ne ukrade zapovjednik jedinice.”

 

 

Potpuno je drugačije boriti se za opstanak ili se boriti za platu, pojašnjava Mccausland. Ukrajinci se bore za opstanak, Rusi se bore za mizernu platu, upražnjavajući imperijalističke ambicije svog vrhovnog zapovjednika.

 

 

Nadalje, tvrdi, McCausland, svaki rat ima neke svoje definirajuće trope. Rat u Ukrajini već je iznjedrio kontrast u stilovima vodstva Vladimira Putina i Volodimira Zelenskog.

 

 

Putin je obično u odijelu, sjedi sam na čelu apsurdno dugog konferencijskog stola, u velikoj, sterilnoj sobi, s generalom ili birokratom koji se šćućurio na drugom kraju. Naslov fotografije komotno bi mogao glasiti: “Paranoični diktator na djelu.”

 

 

Usporedite te fotografije s onima Zelenskog. “Samo pogledajte njihove fotografije i upitajte se za koga biste željeli raditi”, kaže McCausland. “Vojske gube volju za borbom kada izgube vjeru u svoje vođe.”

 

 

Kaže da vojnici, naravno, ne očekuju da će generali i predsjednici sjediti s njima u rovoima na prvoj crti. Ali žele znati da se brinu za njih i da se njihova žrtva poštuje.

 

 

Treći razlog koji znatno utječe na vojni moral odnosi se na slom građanskih normi. Jednostavno rečeno, vojska lako može odustati ako ocijeni da je njihova vlastita zemlja, koja bi trebala biti prvi izbor podrške, naprosto postala previše korumpirana ili podijeljena da bi ih mogla podržavati.

 

 

Pitanje za Ruse

 

Ako je vlada korumpirana i nema povjerenje naroda, njene vojske mogu izgubiti volju za borbom, takvih je primjera mnogo u vojnoj historiji.

 

 

Kako navodi historičar Michael Butler za CNN, čini se da tome sada svjedočimo i u Rusiji. “Bolest koja pogađa građansku Rusiju možda se širi i na vojsku”, komentira.

 

 

“Hoćete znakove? Pogledajte hiljade muškaraca koji bježe iz Rusije kako bi izbjegli regrutaciju.”

 

 

Lijepo je to rekao John Kerry, vijetnamski ratni veteran i senator koji se kandidirao i za američkog predsjednika 2004. godine:

 

 

“Kako od čovjeka tražiti da bude posljednji koji će umrijeti zbog pogreške?”

 

To je pitanje koje bi ove zime moglo mučiti ruske vojnike u Ukrajini. Ako im Putin ne da odgovor koji njihovu muku čini vrijednom truda, masovna migracija iz Rusije mogla bi se proširiti i na bojno polje.

 

(Raport)

Putina je stigla opasnost od koje najviše strepi: ‘Ova dilema će uskoro vrištati u glavi svakog Rusa!’