Putin raspolaže mogućnošću udara koji bi nas ostavio na životu, ali vratio u predindustrijsko doba i lišio svih blagodati moderne tehnologije

PIŠE: DAVOR KRILE

U nedavnoj analizi mogućeg razvoja rata u Ukrajini Christopher S. Chivvis, direktor američkog Statecraft programa iz neovisnog istraživačkog centra za međunarodne odnose Carnegie Endowment for International Peace, objavio je zanimljivu procjenu moguće upotrebe nuklearne tehnologije kojom je još na početku ruske invazije zlokobno priprijetio Vladimir Putin.

Dok je većina Putinove riječi protumačila pokušajem zastrašivanja Zapada neselektivnim uništenjem milijuna života, znatnoga dijela planeta i početkom globalnog nuklearnog rata, američki analitičar smatra kako bi Rusija puno prije mogla upotrijebiti tzv. nestrateško nuklearno oružje u ograničenim zonama, recimo protiv određenog vojnog cilja u Ukrajini. Takva selektivna aktivacija nuklearnog oružja manje snage služila bi demonstraciji ruske volje da ga se upotrijebi i masovnije, što bi Zapadu nesumnjivo poslalo jasnu poruku da odstupi. Neki analitičari dovode u pitanje sposobnost Rusije da zaista izvede takvu operaciju, s obzirom na nedostatak prakse. No, Christopher S. Chivvis smatra kako selektivna primjena manjih atomskih udara na zemlji, nažalost, nije i najvjerojatnija slična opcija koja je trenutno dostupna Kremlju.

Atomska gljiva

„Na temelju analiza koje sam vodio nakon Putinove invazije na Krim 2014., puno vjerojatnija opcija bila bi iznenadni nuklearni test ili nuklearna detonacija na velikoj visini koja oštećuje električnu mrežu velikog ukrajinskog grada, ili čak nekoga od gradova u Ukrajini savezničkim zemljama, pa čak i članicama NATO-a. Zamislite nuklearnu eksploziju visoko u svemiru koja pogasi doslovce sva svjetla u, primjerice, Oslu“ – nagovijestio je mogući ruski scenarij Chivvis.

O istoj takvoj neveseloj mogućnosti nedavno je u intervjuu portalu Istra24.hr progovorio i naš astronom Korado Korlević.

„Što bi se dogodilo da netko ispali atomsku bombu u svemiru iznad države? I ta mogućnost postoji, i skurila bi posve električnu instalaciju određenog područja. Kad bi ta atomska bomba bila bačena, ne na Zagreb, nego 100 ili više kilometara iznad Zagreba, u svemiru, skurila bi instalaciju, transformatore, svu elektroniku u krugu od 200 kilometara. Ne bilo bilo izravnog atomskog uništenja dolje, ali bi elektromagnetski impuls napravio pravi dar- mar“ – upozorio je astronom iz Višnjana.

U praksi, taj bi čin život na zemlji ispod prostora detonacije brzopotezno vratio iz digitalnog i računalnog, u industrijsko ili čak predindustrijsko doba. Prošli bi bez izravnoga razaranja, ali bi u hipu ostali bez radarskih sustava, televizije, mobitela, kompjutora, e-bankarstva, brojnih baza podataka i na serverima i na cloudu… Automobilima u pokretu otkazivali bi motori i upravljački mehanizmi, a zrakoplovi bi se rušili…

Korado Korlević

Takve ‘kontrolirane’ atomske eksplozije u svemiru već su isprobane u praksi: čak 5 suborbitalnih testova kako bi se ispitali učinci nuklearnog oružja na velikim visinama su izvršile samo Sjedinjene Države tijekom Hladnog rata i utrke u naoružanju. Eksplozija bojeve glave visoko iznad zemlje ne stvara samo toplinu i svjetlost, nego i nevjerojatne količine X i gama zraka. Učinci eksplozije su se registrirali tisućama kilometara daleko, od električnih udara u avionima, masovnog pregorijevanja žarulja i pojava divovskih aurora uslijed stvaranja golemog elektromagnetskog polja.

Prvi test nuklearne eksplozije u nižem svemiru izveli su Amerikanci 9. srpnja 1962. Tzv. ‘Starfish Prime’ eksplozija aranžirana je na visini od 400 kilometara iznad atola Johnston u sjevernom Tihom oceanu. Imala je eksplozivnu snagu od 1,45 megatona, što je otprilike sto puta više od bombe iz Hirošime. Događaj se dogodio na vrhuncu Hladnog rata, neposredno nakon što je Sovjetski Savez 1961. izveo najveću nuklearnu eksploziju ikad, aktivacijom tzv. Car Bombe od 50 megatona u Barentsovu moru.

Nuklearni test ‘Starfish Prime’ eksperimentirao je s pojasevima u Zemljinoj magnetosferi poznatima kao Van Allenovi pojasevi. James Van Allen ih je otkrio nedugo prije, 1958. godine, i pristao je surađivati s vojskom na studiji koja je trebala utvrditi kako ih mogu poremetiti nuklearne eksplozije. Posljedice suludog čina za magnetosferu u to su vrijeme, što je najgore, bile potpuno nepredvidive. Njezina ključna uloga u zaštiti života od sunčevih vjetrova shvaćena je tek nešto kasnije. ‘Starfish Prime’ test proizveo je privremenu promjenu i oblika i intenziteta donjega Van Allenova pojasa, što je kreiralo umjetnu auroru borealis koja se mogla vidjeti preko cijelog Tihog oceana, od Havaja do Novog Zelanda.

Aurora boreallis javlja se i kao posljedica atomske eksplozije u svemiru

Jedna od prvih žrtava ‘Starfish testa’ bio je Telstar, prvi civilni aktivni komunikacijski satelit konstruiran za primanje i odašiljanje telefonskih, radio i tv-signala, lansiran tek nešto ranije iste godine. Svemirska pojačana radijacija, dopunjena i naknadnom serijom sovjetskih visinskih atomskih eksplozija, preopteretila je Telsarove osjetljive tranzistore. Zračenje ovoga i drugih nuklearnih pokusa na velikim visinama stvorilo je umjetni radijacijski pojas koji je, zajedno s elektromagnetskim pulsom, oštetio ili uništio čak jednu trećinu tadašnjih satelita u nižoj zemljinoj orbiti.

No, ono što je bilo najzanimljivije u ‘Starfish testu’ otkriće je destruktivnih utjecaja elektromagnetskog pulsa proizvedenog nuklearnom eksplozijom na zemlji. Smješten na više od 1300 kilometara od mjesta testiranja, havajski otok Oahu pretrpio je udar koji je uništio većinu električnih uređaja. Tadašnje oštećenje brojnih civilnih i vojnih električnih sustava navelo je fizičara Lowella Wooda da zaključi kako bi, da se test Starfish dogodio iznad poligona u Nevadi, posljedice bile ‘neizbrisivo utisnute u svijest svih građana zapadnog SAD-a, kao i u povijesne knjige’.