Prvo Milanović pa Dodik, preporučuju muslimanima sapun, kupanje... Kad bi znali kakav 'status' voda ima u islamu?! - Sarajevograd.CLICK

Imajući u vidu takav značaj vode u čovjekovu životu – čiji bitan dio je i sve živo oko njega a što ovisi o vodi – islam je utvrdio izuzetan status vode u mnoštvu segmenata čovjekova života, od onih koji su prvenstveno pragmatičko-higijeničke naravi, do njenih naročitih simboličkih vrijednosti.

Nije mi cilj navesti ovdje sve aspekte u kojima se voda u islamu i u islamskoj tradiciji postavlja kao vrijednost najvišeg reda, ali ću spomenuti samo neke koji mi se čine važnim i predstavnim u ravni praktičkoga i simboličkoga…

Ovih dana VODA SE UVUKLA U POLITIKU. Političari zamutili vodu… Milanović u par navrata, pa sada i Dodik, spočitavaju bosanskim muslimanima prljavštinu, preporučuju im sapun, kupanje i sl.

Tim povodom, saradnik DEPO Portala, bh. akademik Esad Duraković reaktuelizuje esej pod nazivom “Voda” napisan prije desetak godina za monografiju “Ajvatovica”, koji se sjajno kontekstualizira, nažalost, a govori o “statusu” vode u islamu, odnosno kod muslimana.

Esej “Voda” objavljujemo u tri nastavka, danas slijedi prvi…

Piše: Esad DURAKOVIĆ

Petstogodišnje dovište bosanskih muslimana, Ajvatovica, zapravo je Dovište Vodi. Ona je svjedočanstvo kako u biti islama i u zdravom tkivu islamske tradicije voda žubori istrajnošću obaveze i bistrinom sakralnosti.

Voda u Kur'anu ima izuzetan značaj i ona u tome Tekstu ima veoma oneobičene odnose što nastaju između njenih pojmovnih „vodotoka“ ili metaforskih meandriranja od doslovnosti u Ovome svijetu do najviših stanja figurativnog transfera u eshatološkome. O tome bi se mogla napisati barem jedna knjiga, a ovdje ću ponuditi tek jednu esejističku skicu.

Kur'an ističe značaj vode na mnogo mjesta i u različitim kontekstima, a vjerujem da bi bilo uputno ukazati najprije na ono mjesto gdje Bog kaže: „I sve živo stvorili smo iz vode“ (Kur'an, 21:30). Taj veličanstveni, kosmički važan čin odredio je trajno značaj vode za opstanak života: voda je ishodište svega živoga; sve je vezano za vodu kao za temeljni uvjet svoje egzistencije.

Koliko je poznato, nauka je – mnogo poslije objavljivanja ovoga Teksta – također utvrdila ishodište života iz vode, pa bi se ovaj kur'anski iskaz mogao uvrstiti u argumente o nadnaravnosti Teksta, ali – to je poseban nivo rasprave. Istovremeno, nije potrebna nikakva verbalna argumentacija o tome kako ni mi niti bilo šta živo ne može opstati bez vode. Drugim riječima, voda je najveće čudo našega svijeta; ona je, zapravo, sami naš svijet. Ta činjenica je na mnoštvo načina aktualizirana i kontekstualizirana u islamskoj kulturi, čak i u onim aspektima ili manifestacijama u kojima se ne uočava odnos životodavnog značaja vode u stvarnome i u tekstnom prostoru – od ove ishodišne kur'anske eksplikacije o porijeklu života iz vode preko niza njenih praktičko-higijeničkih primjena do onih koja su ritualsko-vjerskog karaktera i do njihova eshatološko-džennetskoga transfera u razvijanje vrlo složenih metafora kojima se Džennet određuje kao „mjesto“ gdje dominiraju čudesni izvori i rijeke, dominiraju toliko da su, zapravo, vode (ne voda nego: vode) karakteristika te eshatološke geografije.

Čak i u Džehennemu, kao „stanju-geografiji“ koju Kur'an situira antitetički u odnosu na Džennet, ideja vode sadržana je u njenom apsolutnom odsustvovanju, na paklenski način: kao paklenski tragičan deficit, kao minus-postupak najvišega reda, i stoga kao najbolniji element sveobuhvatne, božanski temeljite kazne. To je stoga što je čovjek u zemnoj egzistenciji vezan za vodu više nego za bilo šta drugo, i to ne samo za vodu kao uvjet vlastitog opstajanja (užas žeđi i neizmjerna blagodat vodenoga žubora!) već i beskrajnim multiplikacijama koje se ovdje ne daju do kraja izreći: čovjek je neraskidivo vezan za vodu i vezanošću svih drugih živih bića za nju, jer svijet bez vode bio bi isto što i mjesečeva površina – on ne bi ni bio, zapravo, svijet.

Štaviše, voda je presudno važna, pored fizičkoga, psihičkom i estetskom bogatstvu čovjekovu, jer najčešće nismo ni svjesni koliko nas obogaćuje u svim tim aspektima, na primjer, let ptica i bujanje bilja, romor kiše i žubor potoka, njihanje olistale ili beharli grane te podatnost pogledu zelene trave. Tim čudima našega svijeta nema kraja, a bez vode ničega ne bi bilo.

Zatim, ona nam je važna i radi formiranja opreka, i predstava o njima, a ta ljudska potreba metaforski je transferirana u sudbinsku opreku Dženneta i Džehennema kao nepojamne binarne opozicije, jer vrijednosti se sagledavaju u punome kapacitetu tek antitetično, u oprekama. Primjera radi, beduinu je oaza utoliko zamamnija što je ona u njegovu svijetu božanski snažna i argumentativna opreka; ona njemu nije samo utočište fizičkoga – spas od žege i neizreciv osjećaj u dodiru vode – ona je u beduinovoj svijesti i najviši izraz lijepoga a kontrarnoga; ona je njegova himera i građa pjesmama; ona je njegovom umu i psihi, njegovim čulima je fatamorgana koja se iz božanski ugrađenih potreba u čovjeku projicira iz njega u bezvodnost njegovoga svijeta.

Kao simbol i kao argument toga čuda vodnoga, oaza je utoliko čudesnija zbog optimalne konciznosti u prostoru, zbog maksimalne gustine i sažetosti vrijednosti koje se nigdje kao tu ne kontrastira sa svijetom oko sebe koji se realizira potenciranjem destrukcije, progonom i pustošenjem vodnoga, odnosno svega živoga. Nigdje kao u slučaju oaze, u njenom semiotičkom fukcioniranju, nije tako snažan kontrast vode-života i pustoši svijeta. Ona je u semiotici prostora mala replika Dženneta i Džehennema, a vidjet ćemo kasnije kako Džennet i Džehennem mogu biti božanski velike i usavršene replike oaze. Stoga je izuzetna i njena biološka, psihološka, ali i estetska funkcija. Jer, šta bi beduin bez blagodati oaznoga, i šta bi svijet uopće bez svega onoga što oaza predstavlja, odnosno – šta bi svijet bez smisla njezinoga?!

Nigdje kao u slučaju oaze, u njenom semiotičkom fukcioniranju, nije tako snažan kontrast vode-života i pustoši svijeta. Ona je u semiotici prostora mala replika Dženneta i Džehennema…

Valja ponoviti: oaza je postojbina, ili božanska projekcija Dženneta. Drugim riječima, oaza je – zbog neizrecive bremenitosti vrijednostima koje su uvijek u najčvršćoj vezi s vodom i pustošnim kontrastima – oaza je, dakle, bila jedina kadra da od najočitije dunjalučke realnosti (ali i fatamorgane) stasa u najveću metaforu koju svijet uopće ima. (Ona je, zapravo, alegorija, ali ću biti slobodan da je ovdje nazivam metaforom, imajući u vidu da je ekstremno složena.) Naime, s obzirom na sve navedeno, ljudskome biću koje je predano etičkim vrijednostima promoviranim u Tekstu svevišnjega Boga, zbog čovjekove apsolutne ovisnosti o vodi, nije mogla biti obećana veća nagrada od one koja je oazom sadržana; u prostoru gdje su spuštane objave i gdje je oaza kontrastno najočiglednija, oaza je s njenim nemjerljivim vrijednostima transferirana u metaforu Džennet kao najvišu sumu vrijednosti, dostojnu Božije nagrade a nepojamnu ljudskim razumskim osobnostima. Džennet je eshatološki „prostor“ prebogat vodama.

No, s metaforama valja znati postupati, treba ih valjano razumijevati. Ima mnogo vjernika koji obećane vrijednosti Drugoga svijeta shvaćaju doslovno, i s njihovim shvaćanjima ne treba se sporiti, ukoliko je ono funkcionalno u argumentativnom smislu – ukoliko je vjerniku dovoljno podsticajno da se pridržava uputstava za Put Vrline. Međutim, teško je zamisliti ahiretsku reprizu dunjalučke egzistencije: čovjekovu ponovljenu, ili repliciranu tjelesnost, sa svim onim što ona podrazumijeva i uključuje – njene potrebe i strasti, svakovrsna ograničenja.

Teško je zamisliti takvo stanje naročito s obzirom na Vječnost u kojoj bi trajalo: bilo bi to, na bitan način, repriziranje prethodne egzistencije i zbog toga ono ne bi imalo vrijednost potpune autentičnosti, jednoga kvalitativno novoga, čak neslućenog iskustva. S obzirom na ograničenja ljudskoga razuma, i uma, u shvaćanju nečega što nije moguće predstaviti mu „faktografski“ i iskustvima Ovoga svijeta, Božiji Govor koristi metafore koje imaju, pored snažnih i važnih književnoestetskih efekata, gnoseološke i argumentacijske funkcije. Stoga Džennet i Džehennem, sa svim njihovim sadržajima, shvaćam kao metafore, a ne kao doslovno prikazivanje.

Bit metafore je u tome što predstavlja sličnost po kvalitetu, a ne po strukturi. Drugim riječima, Džennet neće biti strukturno isti kao što je oaza: zelenilo, hlad, vode, voće nadohvat ruke, zavaljenost u ljuljačke, svila i brokat i td. Upravo to je suma najvećih dobara koje je beduin – dok mu se spuštala Objava – mogao zamisliti. Taj kvalitet a ne struktura prenosi se metaforskim transferom u predstavljanje Dženneta kao najviše moguće sume dobara. Drugim riječima, vjernik ne zna zapravo šta će Tamo tačno biti, ali će svakako biti Nešto što jest suma svih dobara Onoga svijeta, kao što je oaza suma dobara Ovoga svijeta. To je razlog što su vode Ovoga svijeta – budući da su one njegova najveća vrijednost – „prenesene“ u Onaj svijet kao metaforsku sumu njegovih najvećih vrijednosti.

Islam je utvrdio izuzetan status vode u mnoštvu segmenata čovjekova života, od onih koji su prvenstveno pragmatičko-higijeničke naravi, do njenih naročitih simboličkih vrijednosti

Istovremeno, valja imati u vidu da se taj odnos prema Vodi formirao u jednome ambijentu (pretežno pustinjskom) u kome je kontrast između vode i svih njenih neizrecivih rezultata sadržanih u oazi, na jednoj strani, i bezvodne pustoši, na drugoj strani, optimalan i stoga je krajnje afirmativan, a Kur'an je inače izrazito kontekstualan u najobuhvatnijem značenju te riječi. Odbijajući svaku blasfemiju, mogu ovdje postaviti hipotetičko pitanje: Da je Kur'an objavljivan najprije ljudima, na primjer, u području Amazona, pitanje je da li bi Džennet bio predstavljen istim opisima, oazno, što je još jedan indikator da ljudi u cijelom svijetu treba da shvaćaju Džennet kao izvanrednu figuru – zapravo kao trop – za dobra koja su nepredstavljiva na bilo koji način osim metaforom.

Oaza je u semiotici prostora jedan čudesan stilem, semiotička stilska figura, toliko snažna i neobična da je u stanju predstavljati se i kao fatamorgana.

Imajući u vidu takav značaj vode u čovjekovu životu – čiji bitan dio je i sve živo oko njega a što ovisi o vodi – islam je utvrdio izuzetan status vode u mnoštvu segmenata čovjekova života, od onih koji su prvenstveno pragmatičko-higijeničke naravi, do njenih naročitih simboličkih vrijednosti. Nije mi cilj navesti ovdje sve aspekte u kojima se voda u islamu i u islamskoj tradiciji postavlja kao vrijednost najvišeg reda, ali ću spomenuti samo neke koji mi se čine važnim i predstavnim u ravni praktičkoga i simboličkoga…

– nastavlja se –

(DEPO PORTAL/ad)