PROHUJALO S 'LJILJANOM' Reis Kavazović u 'SOCIJALISTIČKOM STROJU'! - Sarajevograd.CLICK

Tzv. “socijalistički stroj” je uspio nabiti kompleks reisul-ulemi Kavazoviću, kao “provincijalcu”, i preuzeti sve poluge i pozicije kako bi politiku Rijaseta IZ-e podredili sospstvenim interesima! Sedmerica članova redakcije propalog lista “Ljiljan” (honorarno?!) radi u Rijasetu! Upoznajte te ljude!

FOTO: Kavazović, Hodžić (Screenshot)

(…) Bio sam u stanu na Breci kad me je Džemo nazvao da dođem u zgradu Predsjedništva BiH. Govorio sam kako je zima i da me mrzi sad izlaziti iz kuće, a on je insistirao.

„Ma, čak i Šef insistira da dođeš,“ Džemo je iskoristio posljednji adut pozivajući se na Predsjednika.

Uputili su me u odaju gdje je bio Predsjednikov kabinet tokom rata. U sobi su nasuprot Džeme i Alije sjedili Ismet Veladžić, Mustafa Spahić i Brdar Mensur, a iza njegovih leđa u foteljama sjedili su Omer Behmen, Hilmo Neimarlija i Husejn Živalj. Bili su tihi i mirni kao da ih se ništa ne tiče.

„Alija! Bolan Alija!“derao se Mujki zajapuren u licu i zaslijepljenih očiju, tako da bi mu se samo na tren ukazale bijelilo beonjača.

“Džemo je napravio dokumentarni film o Bošnjacima ( Bošnjaci – historija jedne borbe za opstanak „ op.a.), a da ni jedna karta u kinima nije prodata. Hoću da kažem da nijedan projekat kojeg je Džemo radio tako nije donio ni marke ni za Ljiljan!“

„Na koji tačno film misliš, Mustafa?“ smireno je diskutirao Alija.

„Film se zove „Historija jedne borbe za opstanak“. Sjećate se, Predsjedniče, i Vas je zloupotrijebio u tu svoju priču kao što Vas u svemu zloupotrebljava!“ bio je osokoljen Mujki.

„Taj film sam ja finansirao da bih pokazao ljudima koji su nam davali donacije. Ljudi su zadovoljni onim što su vidjeli i njegova namjena nije bila da se prikazuje u kinima,“ još smirenije je govorio Alija.

„Znam da ste ga Vi finansirali i za koju namjenu. Ali prodavale su se kasete, mislim….,“ zamucao je Mujki.

„Ja sam zahvalan Džemi, pa i njegovom bratu, koji je pomogao u snimanju filma, što su to uradili i što….,“ Alija je superiorno branio Džemu.

„Ne kažem… Ne poričem ja da su oni radini i da hoće raditi za „našu stvar“, ali niko nema fajde od toga što oni urade. To sam htio reći i sa situacijom u Ljiljanu. Zbog njihovih tekstova ljudi nisu htjeli kupovati Ljiljan! Evo, na primjer….“ htio je Mujki, očito, spomenuti Džemine polemike.

„Da te prekinem , Mustafa, i da dovršim informacije o filmu. Njih obojica su film radili besplatno. Nisu uzeli ni marku za honorar. Je li tako Džemo?“ okrenuo se prema Džemi, možda sumnjajući da ni tu nije bila čista situacija.

„Tako je Predsjedniče. Radili smo besplatno kao i mnoge druge stvari, halal olsun!“ Džemo se držao dostojanstveno, očito zadovoljan što je Alija odlično uočio kako su skloni manipulacijama.

FOTO: Faksimil (Ljiljan)

Dok je ta prepirka trajala mene kao da nisu ni primijetili da sam ušao. Stajao sam ispred vrata.

„Priđi Nedžade i sjedi za sto,“ pozvao me je Alija.

„Da se držimo teme, molim Vas, jer je, evo, došao i Nedžad“ sugerirao je Alija Brdaru koji je držao ruku u zraku kao znak da želi nešto reći.

„Ja želim, ovdje jasno da naglasim da je više ne mogu sa Džemom raditi, niti želim surađivati po bilo kojem osnovu s njim. Stoga sam i ja htio reći da, pošto je došao i Nećko, pređemo na „glavnu tačku“ zbog koje smo ovdje pozvani,“ govorio je smireno vadeći dva arka papira iz fascikle.

„Čudi me da tako mislite o Džemi. Oprostite, ali Vi ste za mene svi, rekao bih, činovnici. A Džemo je jedan bošnjački…,“ zastao je u razmišljanju da pronađe riječ.

„Ja ovu vašu svađu ne mogu razumjeti. Razumijem kad se svađaju političari, generali, činovnici… Znam zašto i zbog čega se svađaju. Ali kad se svađaju ljudi koji vjeruju u Svetu knjigu i ne mogu se dogovoriti, to ne mogu shvatiti. Oprostite, pošto mi je to neshvatljivo, ja u tim svađama samo vidim šejtana,“ držao nam je pridiku poput nekog pobožnog dede.

„Znate šta Šekspir znači Englezima? Koliko je Englezima trebalo da dobiju jednog Šekspira? Ja mislim da će naš narod duže pamtiti Džemu od mene. Znate zašto? Zato što će mene pamtiti samo kao predsjednika, a Džemo je ušao u lektire i njegove se ilahije uče u džamijama!,“ zašutio je poslije ove pridike.

Držao je malo glavu uzdignuto dok je spustio ruke ispred sebe dodirujući stol samo jagodicama prstiju.

„A Vi kažete da ne možete sa Džemom raditi?!“ iščuđavao se Alija.

„Mogu li ja, Predsjedniče,“ obratio se Džemo osokoljen i zahvalan Aliji da ga tako brani.

„Ja bih, kad je Nedžad već stigao, da ga upoznamo sa problemom,“ izvadio je dva papira ista kakve je i Brdar držao u rukama.

„Ti trebaš da potpišeš ovu izjavu da prestaješ biti član Skupštine Ljiljana, uz otpremninu vrijednosti tvojih dionica koju ti imaju isplatiti najkasnije za tri mjeseca,“ požurivao me je Džeme, naviknut da ga slušam u svemu sa čim je on saglasan.

„Zbog čega, Džemo?“ priupitao sam, a Džemo se haman zagrcnuo od moje geste.

„Pa, to su nam postavili kao uvjet da bismo dobili licencu za BRT, jer je ona u posjedu NIP „Ljiljan“, objašnjavao je Džemo.

„A, kakve ja imam veze sa Bošnjačkom televizijom?“ opet sam priupitao tako da je Džemo pomislio da mu prkosim.

„Pa nemaš, al’ tako smo se složili,“ Džemo se unervozio i podigao ton.

„Ko se složio, Džemo?“ cinično sam tjerao „mak na konac“.

Vidio sam preko oka da se Brdar podsmjehuje i da gurka Mujkija laktom. Mujki mu se primakao misleći da mu želi nešto šapnuti.

„Pa, složili smo se Predsjednik i ja. Jel’ tako Predsjedniče?“ okrenuo se prema Aliji.

Kao i uvijek, kad se ne slažem sa Džemom, on se pozove na autoritet Alije. Znao mi je često reći:“Eto ti tvog Alije. Ti si dječak. Toliko ga voliš, a ja ti kažem…“

„Formalno pravno, ja nemam ništa sa BRT i ne želim da me iko ucjenjuje,“ odbrusio sam Džemi.

Nastao je tajac. Svi su gledali u mene, jer me nisu poznavali takvog. Ljut sam, galamim i psujem na sjednicama, ali baš da tako smireno odbijam Džemine prijedloge, nisu navikli. Možda je Brdar pomislio da je to nekakav vispren dogovor između mene i Džeme pa se uključio.

„Mi želimo da vas dvojica istupite iz NIP Ljiljana. Brat ti je prihvatio i u tvoje ime je pregovarao,“ bio je drzak prema meni iako to ranije nije pokazivao.

„Predsjedniče, ja ne vjerujem ovom čovjeku,“ pokazao sam na Brdara.

„On laže da će isplatiti moje dionice, kao…“

„Ma obećao je i to tako stoji u Ugovoru koji ti se nudi,“ prekinuo me je nervozni Džemo.

„Ništa to njemu ne vrijedi i neću da me ucjenjuje!“ bio sam kategoričan.

„Nedžad je u pravu,“ prozbori Alija.

„Pravno on nema ništa sa televizijom i ne trebamo ga prisiljavati na to. To je njegova dobra volja,“ shvatio je Predsjednik moju „malu igru“.

„Naravno, jer sam mogao dati oglas u „Avaz“ da prodajem dionice u tom i tom procentu u Ljiljanu, ako želim istupiti iz te firme. Nek dionice ne vrijede više od 100 maraka, neću da me neko ucjenjuje i da se na ovaj način odreknem svoga hakka!“

„Ama, nije bitna vrijednost njihovih dionica, važno je samo da oslobodimo licencu,“ molećivo mi se obraćao Džemo.

„Ko mi garantuje da će me Brdar isplatiti?!“ proderao sam se.

„Bit će ti isplaćeno „sve i dinar“ kunem ti se!“ htio je biti galantan Brdar.

„Lažeš! Koliko si mi ostao dužan plaća?“ dočekao sam ga „na ziceru“.

„Nemamo pravo prisiljavati Nedžada, ako on to ne želi,“ ponavljao je Alija.

„Hvala Predsjedniče. A, samo zato što mi je Džemo stariji brat poslušat ću ga kao brata i potpisati,“ poentirao sam sa ovom malom igrom.

Svi su odahnuli. Tako je stavljena tačka na moje ime u „Ljiljanu“. Ako nekoga zanima da li sam bio u pravu glede naplate dionica da ne ostanem dužan; nikad mi Brdar nije uplatio ni fening!

A , zaista tu nije ni bilo neke vrijednosti. Možda sam imao udjela od 5-6 posto vrijednosti firme. Nas petnaestak je tako raspodijelilo vlasništvo nad trećinom firme, a 70% su bile vakufske dionice čiji su fiktivni nosioci bili Džemo, Brdar i Brčić.

Stoga smo predložili tadašnjem reisu dr Mustafi Ceriću da te vakufske dionice prenesemo u Vakufsku direkciju IZ-e. On je to bio prihvatio i obećao Džemi i meni da će Nezim Halilović Muderis to pravno riješiti.

Međutim, ta ideja sama po sebi je bila plemenita, i na njoj je insistirao Džemo, ali je bila loša. Jer sa stanovišta komisije koja je ispitivala slučaj donacije od milion dolara za BRT, a koju su sačinjavali Behmen, Neimarlija, Živalj i Čengić, NIP Ljiljan je bio u velikoj dubiozi. Komisija je ustanovila da je 800.000 (osam stotina hiljada) maraka „nenamjenski utrošeno“ i to samo od te donacija. Time je rehabilitiran Brdar da nije izvršio djelo pronevjere već samo „nesavjesno poslovao“ kao direktor NIP Ljiljana.

Alija, iako nije volio Brdara, znao je dobro šta to pravno znači. Stoga je zamolio Džemu i mene da to ne izlazi u javnost.

„Bila bi to još jedna muslimanska sramota,“ prošaputao je.

/Ulomak iz knjige „Sarajevski Armagedon“, Autor: Nedžad Latić/

(The Bosnia Times)