Prvo Sirija i Čečenija, a sada Ukrajina — stručnjaci su već povukli mnoge paralele između ruskog pristupa sukobima na tim područjima.

 

 

Hanna Notte, viša naučna saradnica u Bečkom Centru za razoružanje i neproliferaciju, koncentrira se na sigurnosna pitanja i kontrolu naoružanja s posebnim naglaskom na to gdje se ona presijecaju kada je riječ o Rusiji i Bliskom istoku.

 

DW je sa Notte razgovarao o paralelama koje je uočila u sukobima u Siriji i sada u Ukrajini, te kako bi to moglo pomoći u predviđanju što će se sljedeće dogoditi u Ukrajini.

 

 

Identificirali ste paralele između vojne kampanje koju je Rusija vodila u Siriji i onoga što radi u Ukrajini. Šta je ovo?

 

Pet paralela koje sam identificirala počinju s idejom da se Rusija uključuje u sekvencijalno ratovanje ili rat u fazama.

 

Drugo, njegova taktika okruživanja gradova, opsada i bombardiranja, ali i uspostavljanja, citiram, “humanitarnih koridora”. Ovo se, mislim, mora uzeti s rezervom.

 

Treća paralela je cijelo pitanje stranih lovaca, koje je složeno i višeslojno jer Rusija i optužuje drugu stranu da koristi strane lovce, a onda ih i sama koristi.

 

A četvrta i peta paralela vraćaju nas na pitanje dezinformacija o neprijateljskoj upotrebi živog štita.

 

Rusija je često optuživala teroriste u Siriji da koriste civile kao živi štit. Sada to isto tvrdi i za bataljon Azov u Mariupolju. Također koristi dezinformacije o drugoj strani koja inscenira takozvane hemijske napade “false flag”.

 

 

 

 

Ali opet, dok vidimo te paralele u specifičnim taktikama, uvijek je važno imati na umu razlike između ruskih kampanja u Siriji i Ukrajine, koje su značajne u smislu ciljeva i vojnih razmjera kampanje. Ulozi za Rusiju su još uvijek prilično drugačiji.

 

 

Šta je zapravo sekvencijalni rat?

 

U Siriji smo vidjeli da su Assadova vlada i ruska vojska u različitim fazama rata – prisjetimo se, Rusija je intervenirala u septembru 2015. – zaustavile borbe u dijelovima zemlje kako bi se okrenule negdje drugdje. Tako su početkom 2017. godine uspostavili tzv. zone deeskalacije u zapadnim dijelovima Sirije, čime su Assadova vlada oslobodila resurse da zauzme daljnji teritorij prema istoku, ali i da se pregrupira, da popuni resurse. A onda se 2018. sirijska vojska, uz podršku Rusije, vratila i ponovno zauzela te zone deeskalacije s izuzetkom Idliba, koji je do danas ostao izvan kontrole sirijske vlade.

 

U Ukrajini je Rusija objavila da je prva faza specijalne vojne operacije završena i da se sada fokusira na “oslobođenje”, citiram, Donbasa. I zaista , došlo je do povlačenja ruskih trupa iz predgrađa Kijeva i iz sjeverne Ukrajine.

 

Skretanjem pažnjr na ovu paralelu nisam toliko sugerirao da ćemo vidjeti sličnu vrstu slijeda i faza, već samo upozoriti na pretjerani optimizam ili pretpostavku da će se samo zato što kažu da će se sada usredotočiti na Donbas, možemo odahnuti i pomisliti da su borbe u ostatku zemlje gotove.

 

 

 

 

Pokušaji izgradnje humanitarnih koridora za odlazak civila iz opkoljenih područja, posebno u Mariupolju, mnogo su puta propali. Iz ruske vojne perspektive, kakva je ovdje strategija?

 

Da, nažalost presedan u Siriji bi opet sugerirao da se ovakvim koridorima iz raznih razloga mora pristupiti s puno opreza.

 

Dobar primjer je opsada Alepa, glavnog grada u Siriji, 2016. Bio je pod opsadom, vjerujem, više od šest mjeseci. I tu je Rusija na kraju otvorila i humanitarne koridore, ali civili im često nisu vjerovali.

 

Problem je u tome što, naprimjer, ako pogledate humanitarne koridore u predgrađu Damaska ​​2018., ljudi koji su odlučili ne otići jer su bili uplašeni su naknadno označeni kao legitimne mete ruske vojske.

 

Narativ je bio da ljudi mogu otići, a oni koji su ostali bili su “teroristi”. Dakle, ovo je potencijalno zabrinjavajuće u pogledu onoga što bismo mogli vidjeti u Ukrajini u budućnosti.

 

I naravno, ako samo pogledamo pitanje Mariupolja i pokušaja da se tamo uspostave humanitarni koridori, pokazalo se da je to vrlo teško. Ovdje želim istaknuti jednu završnu komplikaciju. Kad su se u Siriji uspostavljali koridori iz tih zona deeskalacije, obično je postojao kind opcije koju su dali Rusi.

 

Ljudi su se mogli predati i položiti oružje i ostati; ili bi mogli otići. Tada bi obično odlazili u Idlib. Sada u Mariupolju imate problem da su očito civili bili prisiljeni evakuirati u Rusiju, da su autobusi za evakuaciju prevozili stotine civila iz Mariupolja u Rusiju, gdje su neki civili čak bili prisiljeni davati alternativne dokaze o tome šta se stvarno dogodilo u Mariupolju.

 

 

Što se tiče upotrebe hemijskog oružja, postoji veliki strah da bi ga ruska vojska u nekom trenutku mogla upotrijebiti. Šta mislite pod kojim okolnostima bi to mogla biti opcija?

 

Dopustite mi možda da počnem tako što ću reći da mislim, općenito govoreći, crvena linija oko upotrebe hemijskog oružja u oružanom sukobu uveliko oslabljena zbog [onoga što se dogodilo u] Siriji.

 

Čak i nakon što je Sirija objavila da je uništila svoje zalihe hemijskog oružja, vidjeli smo ponovnu upotrebu hemijskog oružja u tom sukobu. A Rusija je u biti štitila sirijsku vladu od pripisivanja i odgovornosti pred OPCW-om, Organizacijom za zabranu hemijskog oružja.

 

Vijeće sigurnosti UN-a i zapadne zemlje nisu uspjele vratiti tu crvenu liniju oko upotrebe hemijskog oružja.

 

Zatim se naravno postavlja pitanje: bi li Rusija upotrijebila takvo oružje u Ukrajini? I nije pitanje samo hoće li se Rusija bojati posljedica i pripisivanja ili ne.

 

Stvari poput masakra u Buči pokazuju nam da je Rusiji relativno malo stalo do toga da je međunarodna zajednica okrivljuje za takve zločine.

 

 

 

 

Pitanje je i dalje: bi li oni to smatrali korisnim? Kada je hemijsko oružje učinkovita opcija u vojnom sukobu?

 

Sada, ako pogledate upotrebu hemijskog oružja od strane Assadove vlade u Siriji, ona je obično bila usko operativno i taktički isprepletena s njenom konvencionalnom kampanjom protiv naoružane opozicije, sa svrhom kolektivnog kažnjavanja u područjima pod opozicijom, uz opsade i korištenje drugog neselektivnog nasilja.

 

Mislim da je ovdje implikacija za Ukrajinu pitati, ako krenemo u rat iscrpljivanja — a pretpostavljam da bi neki analitičari tvrdili da smo već u ratu iscrpljivanja — u kojem morate iscrpiti civilno stanovništvo druge s vremenom, biste li izračunali da bi korištenje hemijskog oružja moglo imati smisla? Pogotovo ako troškove za to ne smatrate toliko značajnim.

 

Dopustite mi možda samo da završim s tim da čak i ako Rusija ne bi upotrijebila hemijsko oružje u Ukrajini, ova stalna lažna propaganda o tome da druga strana izvodi napad hemijskim oružjem, ipak je korisna za rusku vladu.

 

Prije svega, zato što podupire svoju priču vlastitom stanovništvu kod kuće da prijetnja oružjem za masovno uništenje zapravo dolazi iz Ukrajine u odnosu na Rusiju. Dakle, to ga čini korisnim.

 

Naravno, sama mogućnost da se to dogodi stvara strah i teror u Ukrajini. A onda ga povremeno pokupe i teoretičari zavjere u zapadnim zemljama, i to sije sumnje u to da Rusija možda zapravo nema smisla ovdje ili tamo.

 

Tako da je i za Rusiju prilično zgodno uz relativno malu cijenu, ako razmislite o tome.

Prognoze nisu dobre: “Ono što je Rusija napravila u Siriji, može predvidjeti šta će se dalje dogoditi u Ukrajini”