Posjeta Hrvatskoj je, u njegovim kategorijama, uvijek u funkciji odnosa Bošnjaka i Hrvata pri čemu on, razumije se, govori, a riječi i djela su ovdje jedno, isključivo u ime Bošnjaka.

Hrvatsko državno vodstvo je izjavama od polovine oktobra rutinom neprimjerenog miješanja u unutrašnje nadležnosti Bosne i Hercegovine ponovo pokazalo solidno neznanje o susjednoj državi. Tu sada nema dodatnih iznenađenja pa se korisno prisjetiti kako je predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, dan nakon upriličenog susreta sa članom BiH predsjedništva Miloradom Dodikom (16.9.2020) objasnio bosanskohercegovačke ustavne konstelacije:

„Zašto BiH ima tri člana Predsjedništva prema Dejtonu? Je li zato da bi jedan narod birao dva predstavnika? To se događa sada. To je u korijenu svih nesporazuma. Tri člana Predsjedništva BiH su predviđena da bi svaki od tri konstitutivna naroda mogao izabrati svog predstavnika. Nije savršeno, ali je tako trenutno. Da je suprotno, birao bi se jedan, ali nije tako. Ovo pokazuje kako neki zloupotrebljavaju situaciju zato jer mogu, jer su na pik uzeli najmaloborojniju zajednicu.“1

U osnovi, riječ je o opravdavanju jednog političkog poteza o kojem su se sabrale negativne ocjene prosvijećenih promatrača2 i oprečne reakcije bosanskohercegovačkih političara. Citirani stav sa ostatkom govora se najprije predstavljao kao verbalni skok za opravdavanja jedne „političke nespretnosti“ (Vesna Pusić)3 hrvatskog vodstva „na visokoj razini“. Kasnije je, nakon svjedočenja Mate Granića, posebnog premijerovog savjetnika za vanjsku politiku, objelodanjeno da ovaj potez stoji izvan regionalnog nacionalističkog folklora i da je u funkciji političko-diplomatske operacije „premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini“ (Ivica Đikić).4 Đikićeva objašnjenja naglašavaju da je gostovanje i gostoprimstvo u funkciji „inzistiranja na striktnom poštivanju ključnih elemenata Daytonskog mirovnog sporazuma – odnosno Ustava BiH“ i da za primarni cilj ima zaštitu političkih prava i konstitutivnosti Hrvata u BiH putem izmjena izbornog zakona.

Sve je predstavljeno kao poruka bošnjačkim političarima (izričito članu BiH Predsjedništva Šefiku Džaferoviću i predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću) koja se dopunjuje hadezeovskom tezom o legitimnom predstavljanju naroda (Komšić u Predsjedništvu BiH) kako bi se zaključilo da je zagovaranje građanske opcije supstrat bošanjačkog nacionalizma koji će pod bošnjačkim vodstvom Bakira Izetbegovića dovesti do propasti same države. Teza je u međuvremenu potvrđena u idiličnom razgovoru i toplom nacionalističkom ispovijedanju „vođe bosanskih Srba i člana Predsjedništva BiH o odjecima posjeta u Zagrebu“ na stranicama hadezeovog biltena „Večernji list“, od 27. rujna 2020. Privođenje u Zagreb Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića u istu operacionu proceduru, par dana kasnije, je u nešto tišem tonu insistiralo na „kontinuiranom dijalogu s predstavnicima naroda u BiH“ (Plenković).5

Poruke iz konstitutivnih naroda

Spomenuti citat predsjednika Milanovića se uz ranije iznošene tvrdnje o Hrvatskoj (i Srbiji) kao garantu Daytonskog ustava i o legitimnom predstavljanju naroda u ustavnim tijelima BiH, prije svih u BiH Predsjedništvu, pojavljuje kao ilustracija misaonog modela koji sada iz Evropskom unijom civiliziranog susjedstva širokom krugu slušaoca/čitaoca i političkih radnika na bosanskohercegovačkoj građevini određuju premise ustavnog prava BiH. Milanović nije u tom smislu izgovorio ništa što domaći političari „na visokoj razini“ ne ponavljaju godinama i to tonom koji se daleko čuje i zvuči kao zadnja istina.

Podsjete radi, Bakir Izetbegović je potpuno u modelu „mog naroda“6 i iz bošnjačkog naroda crpi svu političku snagu, politički um, čak i opravdanje za sitni i krupni kriminal „pripadnika moga naroda“. Posjeta Hrvatskoj je, u njegovim kategorijama, uvijek u funkciji odnosa Bošnjaka i Hrvata pri čemu on, razumije se, govori, a riječi i djela su ovdje jedno, isključivo u ime Bošnjaka. (Bosansko)Hercegovačko krilo HDZ-a je od svog nastanka zamišljalo sebe kao jedinog legitimnog predstavnika hrvatskog naroda u BiH, a raspravom o „legitimnom Hrvatu“7 je unijelo u politički diskurs grube falsifikate ustavnog prava, koji su hadezeovo „predstavljanje hrvatskog naroda“ učinile opštim mjestom hrvatske politike prema i u BiH. Sa srpskim etničkim korpusom je stvar nešto jednostavnija i mnogo vidljivija: nakon pravnog i političkog izigravanja presude Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti iz 2000. godine8 trebalo je samo ponavljati tezu o Republici Srpskoj kao „državi srpskog naroda“ da bi njeni predstavnici u državnim organima postali predstavnici Srba. Na tom postulatu danas funkcionira srpsko osvajanje BiH institucija, jer su one „postale bošnjačke filijale“ (Stevandić),9 i pokreće se široka akcija zaborava o korijenima i nastanku dodejtonske Republike Srpske. Da je sam član Predsjedništva iz reda srpskog naroda priznat kao „vođa bosanskih Srba“ u kategorijalnom aparatu HDZ-a i SDA, razumje se po sebi.

Poruke iz ustavnog prava BiH

Ovdje najprije treba uputiti na ustavne propise. Naime, ko u ustavnom sistemu BiH traži predstavnike konstitutivnih naroda, neće ih zasigurno naći u Predsjedništvu. Oni su na drugom mjestu: povremeno sjede i redovito primaju nadoknade, a još redovitije blokiraju zakonodavne procedure u Vijeću naroda, dakle, u jednom od dva parlamentarna doma BiH. U Predsjedništvo se biraju predstavnici građana dva entiteta i predstavljaju, slovom ustava, građane entiteta (prema unutra) i državu (prema vani). Biraju se iz reda tri naroda, kako bi osigurali ravnopravnost i obespravili sve državljane BiH koji se s njima ne identificiraju. Obaveza im je vođenje nacionalne/državne politike koja se rukovodi isključivo interesima državnog naroda, dakle, bosanskohercegovačke nacije. Tačno je, dakle, da se svaki član Predsjedništva BiH može u legitimacionom smislu pozvati samo na građane entiteta koji ih biraju.10 Ni u jednoj ustavnoj varijanti ovo trojstvo nema ulogu predstavnika tri naroda.

Ko vjeruje da je građanski princip produkt bošnjačkog nacionalizma, morao bi od ove tačke razmisliti o konačnom zaključku: članovi Predsjedništva se slovom „izvornog Daytona“ biraju prema građanskom principu. U legitimaciono-proceduralnom smislu oni predstavljaju sve građane entiteta i to je njihova temeljna politička funkcija. Drugim riječima, ko zahtijeva striktno poštovanje Daytonskog mirovnog sporazuma ili slova i duha Daytonskog ustava on zahtijeva striktnu primjenu građanskog principa kod entitetskog izbora članova BiH Predsjedništva. Od tog nalaza padaju u vodu i svi prigovori nelegitimnosti upućeni na izbor Komšića. Niti je on predstavnik Hrvata niti zastupa hrvatske interese u Predsjedništvu. On je predstavnik građana Federacije i legitiman je onoliko koliko je bio legitiman i Ivo Miro Jović ili Dragan Čović, odnosno koliko je danas legitiman Šefik Džaferović. Svako razuman će se ovdje zapitati u kojoj mjeri legitimiteta Milorad Dodik danas zastupa Bošnjake, Hrvate i ostale iz Republike Srpske i dobiće isti odgovor: on je legitimni predstavnik entitetskih građana! Upravo je ovo ključni element mirovnog sporazuma na kojem insistiraju hrvatsko-srpski političari i njihova medijska pratnja.

Sadržaj politike spomenutog Hrvata u BiH Predsjedništvu je pri tom predmet opravdanog interesa. Treba je analizirati u javnim raspravama i podvrgnuti najstrožijim provjerama, također i s obzirom na artikuliranje specifično hrvatskih političkih zahtjeva, ali ne argumentom legitimiteta ili legitimnog predstavljanja Hrvata u Predsjedništvu BiH.

Poruke s onog svijeta

Milanovićeva objašnjenja, vraćam se na njih, ne dolaze, ipak, iz pozicije važećeg ustavnog prava BiH. Ona dolaze iz pozicije političkog projekta koji se oslanja na realnu snagu i ideologiju „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“. Ne mislim da se radi o elementarnom neznanju jer se, zasigurno, nekadašnjem odličnom studentu i dobitniku rektorove nagrade Pravnog fakultetu u Zagrebu, magistru Flamanskog univerziteta u Belgiji i svršeniku postdiplomskog studija evropskog i komparativnog prava u Briselu11 ne može docirati o važećem ustavnom pravu BiH. On je vičan čitanju i razumijevanju javnopravnih normi i ima iskustvo u hrvatskoj diplomatiji i internacionalnim organizacijama, vješt je i inteligentan govornik. Vjerovatnije je da je riječ o vidljivim elementima jednog projekta (dakle, ne samo jednokratne državne operacije).

Njegov trajni supstrat može biti revitalizacija predratne zamisli o „dogovoru narodâ“, a dugoročan cilj de-facto-podjela BiH u tri teritorijalne cjeline prema pravilu faktičke kontrole teritorija. Prema tome, uvijek isto: stižu li nam ovo poruke s onog svijeta? Stoji li to nad kostima pobijenih, nad imanjima protjeranih, nad praznim stajama i halama bivših logora sam nečastivi i promijenjenim glasom priziva oprobanu formulu pakla? Ili se s onog svijeta javlja europsko-zapadni rodonačelnik projekta podjele iz onog trijumvirata što je dijelio Bosnu i pravio granice ognjem i vjerom u civilizirajuću misiju svog naroda? Ne, riječ je o još jednom projektu koji samo artikulira glasove s onog svijeta.

Ovozemaljski predradovi su već završeni i rezultati su prihvaćeni bez relevantnog otpora. Republika Srpska u političkim predstavama Srba je teritorijalno ovaploćenje pravedne borbe srpskog naroda da bude „svoj na svom“. Herceg-Bosna je preživjela u formama vladavine dva kantona, paradržavnoj praksi i ideologemima Hrvatskog narodnog sabora. Bošnjačku političko-teritorijalnu jedinicu obrazuju još-neomeđen muslimansko-bošnjački teritorij, koji će prema uhodanom motu ratne politike Alije Izetbegovića „nismo mogli ništa“ nominalnu tezu o republici realizirati kao muslimansko-bošnjačku paradržavu u vlasništvu nekoliko porodica.

Nezgodno mjesto

Ostalo je jedno nezgodno mjesto: Ustav i odluke Ustavnog suda BiH. Oboje je dejtonske entitete, Republiku Srpsku radikalno, odvojilo od de-facto i fiktivno-pravnih režima i uspostavilo ih u građansko-narodnjačke jedinice federalne države. Republika Srpska je u ustavnom smislu nastala sa mirovnim sporazumom, do tada je predstavljala de-facto režim12 koji je prema svemu što znamo egzistirao u nekoj vrsti Hobbesovog prirodnog stanja. Ustavnosudski nalozi su od konstitutivnih naroda, državne imovine, preko vjerskih praznika do izbornog prava i institucionalne zaštite nekonstitutivnih uspostavljali elemente građanske demokratije koju nadopunjuje, dakle, samo nadopunjuje, etno-narodnjačka komponenta: vijećem i vitalnim interesima naroda. I to se mjesto intenzivno napada. Jednom, višegodišnjim političkim divljanjem zagrebačkog gosta i njegovih mentora, drugi put tumačenjima zagrebačkih gostoprimaca i njihovih skrbnika u hercegovačkoj Bosni.

Upravo prisustvujemo intenzivnom političkom radu na obesnaživanju ustavnih zapreka, dakle, na falsificiranju ustavnih naredbi i obesmišljavanju elemenata građanske demokratije u bosanskohercegovačkim prilikama. Optužbe za bošnjačku majorizaciju ili, primjerice, za unitarizaciju, osporavanje nominacije jezika, upiranje prstom na navodne muslimanske terorističke jedinica, na potencijal muslimanskih migranata u federaciji, najčešće dolaze sa političkih govornica i u pojedinim slučajevima predstavljaju političke podvale susjedstva i njihovih domaćih izvršilaca. One dovode u defanzivu sve koji govore jezikom ustavnog prava i plediraju za pravnu državu i njenu pretpostavku: građanski princip.

Milanovićeva objašnjenja su u tom pogledu i poučna i ilustrativna. No, iza ilustracije, i to brine, postoji sistem koji se samo u metodi razlikuje od uigravanja ratnog rješenja iz 1992. godine: „dogovor narodâ“. Tu nema nevinih. Iz „inozemnih garanta“ i „domaćih pregalaca“ koji danas rade na navodnom vraćanju „izvornom Daytonu“ progovara velikohrvatska i velikosrpska politika, kao što iz simptomatičnog zamuckivanja muslimansko-bošnjačke politike predstavljanja bošnjačkog naroda govori privatiziranje državnih funkcija u demokratiji familijâ. Oba fenomena, naravno, nisu usporediva, usporedivi su samo njihovi efekti: uništavanje građanske demokratije kao najveće opasnosti za sistem neodgovornih političara.

Vulgarizacija građanskog

Suštinski je netačno pripisivati Bakiru Izetbegoviću borbu za građansku BiH ili bilo kakve spomena vrijedne pokušaje primjene građanskog principa u praktičnoj politici. Sve što je dolazilo i što dolazi iz njegovih usta, iz njegovog kabineta, iz partije i političke prakse predstavlja najčistije otjelotvorenje ideje o predstavljanju naroda. Pri tom on, već u porodičnom maniru, u SDA i sebi vidi jedinog legitimnog predstavnika Bošnjaka. Samo ih to i zanima. SDA je od svog utemeljenja slijedila ideju „dogovora narodâ“ (A. Izetbegović: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti sami narodi, na slobodnim izborima“13) a zalaganje za građanski princip, najavljen pred kraj života Sulejmana Tihića i na zadnjem SDA kongresu (7. Kongres SDA od 14.9.2019) i to kao periferni eho, do danas nije imao nikakvu praktičnu referencu, nikakav dodatni sadržaj i nikakav politički učinak koji bi nešto mogao značiti.

Prema tome, pothranjivanje uvjerenja da je forsiranje građanskog koncepta izraz bošnjačkog nacionalizma je promašen nalaz, jer ovo što se danas naziva „političkim bošnjaštvom“ niti je nosilo niti danas nosi građanski princip. Nepregledan red aspekata koje građanski princip obuhvata u političkom i pravnom statusu jedne države obuhvata i državni nacionalizam. Mislim na isticanje vrijednosti građanskog principa u uspostavljanju pravednog društva, pravne države i demokratije koja ne vara birače. Sve to podrazumijeva državni narod, dakle, naciju lojalnih građana. Političko bošnjaštvo upravo u tom smislu nije pokazalo nikakvu sposobnost da formira neki spomena vrijedan nacionalistički stav. Sve je to zamuckivanje koje ne zna šta je vjera a šta narod, šta je država a šta partija, šta je kriminal a šta patriotizam i u formalnom smislu predstavlja reakciju na hrvatsko-srpske trikove sa konstitutivnim narodima. Građanski koncept je vezivanjem za bošnjački SDA i navodni nacionalizam vulgariziran i obezvrijeđen, i nešto više, izbačen je iz svog prirodnog sjedišta. Odvojen je od one strukture, u koju ubrajam i sebe, koja ga je u BiH nosila i zagovarala: odvojen je od dijela akademske zajednice i intelektualaca.

Kontrola vlasti putem „dogovora narodâ“ koja se, evo iz evropske Hrvatske, traži kao kontrapunkt građanskom uređenju danas je najbolji empirijski dokaz o neuspješnosti etno-demokratija ili modela konstitutivnosti. Upravo onako, kako to inzistira političko-diplomatska operacija Plenković/Milanović, a mediji tumače, vladavina u ime narodâ je ključna smetnja ekonomskom razvoju i usvajanju stečevina Evropske unije, ujedno i čvrst garant da se korupcija, privredni kriminal i politička kontrola pravosuđa mogu održavati do u nedogled.

Neću nabrajati ništa iz bilansa dosadašnje vladavine „u ime narodâ“ uvjeren da je očigledno u kojoj je mjeri, zahvaljujući upravo tom postulatu, ova država postala nepodnošljiva za život svima koji žele živjeti od svog rada. Hrvati koji su se zadnjih godina masovno iselili iz vlastitih kantona, upravo iz onih u kojima su „prekonstitutivni“, odlučili su se za život u zapadnim državama iako tamo uopšte nisu konstitutivni. Ta ih činjenica nimalo ne smeta, posebno ih ne inspirira na optužbe nacija-domaćina za nacionalizam i posvemašnju neodgovornost prema vlastitoj zemlji. Ali, u Bosni se gubi svaki orijentir i napušta svaki standard modernih država i lupetanje postaje ozbiljnim političkim stavom.

Negiranje građanskog

I tu smo ponovo na tlu građanskog ustroja BiH. Nije se zgoreg, za kraj, podsjetiti izjave specijalnog izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan, Matthews Palmera: „Naša vizija Zapadnog Balkana je da sve zemlje budu građanske, a ne samo vlasništvo određene etničke grupe. U BiH to bi poboljšalo osjećaj za nacionalni, državni identitet za razliku od njegove tradicionalne etničke pripadnosti“.14 Ovaj stav sažima poruke Evropske unije, Vijeća Evrope, Evropskog suda za ljudska prava i uglednih intelektualaca, kako iz crkvenih tako i iz sekularnih krugova. „Osjećaj za nacionalni, državni identitet“ u ustavnopravnom aspektu ne može biti predmet pravne obaveze, jer osjećanja to ne mogu biti. Zbog toga ovaj identitet podrazumijeva nekoliko elemenata u koje ulazi pravilo „jedan čovjek jedan glas“, parlamentarni dom građana sa širokim spektrom zakonodavnih nadležnosti i predsjednik/predsjedništvo koje se bira na cijeloj teritoriji opštim izbornim pravilima. On podrazumijeva također mehanizme apsolutne zaštite unaprijed određenog kruga pitanja kojima se štite interesi naroda, bilo u formi zakonodavnog veta, bilo u formi parlamentarnog tijela, bilo u kombinaciji oba elementa. Građanski princip ne isključuje, prema tome, narodnjački profilirane politike i njihov respektabilan status u političkom sistemu. Ali, isključuje „diktat naroda“ kao vladavinu prema pravilu „jedan narod – jedna partija – jedan glas“.

Ako se konkretnim porukama „da nema ni približno saglasnosti o budućnosti BiH, da se govori o otcijepljenu od Bosne i Hercegovine, da neki govore o osnivanju trećeg entiteta, neki traže ukidanje entiteta“ (Goran Marković, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo) hoće svaki govor o građanskoj državi prikazati nemogućim, dolazi se do institucionalizacije folklora i stručnih udruženja kao razloga koji opravdava antigrađanski stav: „Recimo, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, imaju svoje različite institucije i organizacije, i kulturne, profesionalne, akademske, sportske, itd. Kao da imate tri društva u jednom. Podijeljenost je toliko velika, a nacionalno nepovjerenje, pa i nacionalna mržnja, u priličnoj mjeri su izraženi, da jednostavno, ovo društvo ne odgovara građanskom ili unitarnom konceptu države. Prosto, te dvije stvari su nespojive, inkompatibilne“.15

Takvo stajalište je neuvjerljivo, budući da se u institucionalnom i stručnom smislu vrlo uspješno održavaju i neetnička udruženja – ANUBiH je za područje nauke i kulture klasičan primjer. Osim toga, teza o velikoj podijeljenosti i nacionalnoj mržnji, čak i ako je tačna, ne stoji u korelatu sa građanskim ustrojem, naime, jedno drugo ne isključuje. Građansko uređenje podrazumijeva postojanje socijalnih napetosti, netrpeljivosti pa čak i rasnih animoziteta (npr. USA) i upravo kao mehanizam javnopravne amortizacije služi artikulaciji demokratskih procedura i pravila kojima se ne krše prava jednih na uštrb drugih. Biti jednak u pravima podrazumijeva nejednakost koju pravo ispravlja. Vladavina koja se usmjerava prema etnički neutralnim vrijednostima i koja se rukovodi blagostanjem svakog pojedinca nije ništa drugo do primjena građanskog principa. O tome se konačno, i to npr. Marković previđa, ne može pogađati, posebno ne upiranjem prstom na institucionalne i parainstitucionalne ostatke rata. Jer, svjetska zajednica nacija (UNO) u kojoj je BiH ravnopravan član, uspostavlja pravne standarde koji važe kao obaveza. Presude Evropskog suda za ljudska prava, od Sejdić-Finci, do Baralija, artikuliraju ovu obavezu kao zahtjev da se od predstavljanja etnija pređe u državu predstavljanja građana.

O poduci u plivanju

Prema tome, jedino je građanska država sistem koji obećava i prema kojem se praktične politike moraju okretati. Anahroni iskorak političko-diplomatske operacije hrvatskog vodstva ne treba više objašnjavati, niti se treba vraćati ustavnim propisima. Sve je to mučno i podsjeća na poduku u plivanju, u rijetkim situacijama, kada se podučavani pravi da ne zna plivati.

Svaki Sanjanin, tu se bilježim ovim potpisom, zna kako se u takvim slučajevima postupa: plivač se mora pustiti usred sanskog brzaka, da propliva ili da se počne gušiti. Nisam siguran da li će spomenuti političari „proplivati“ prema građanskom uređenju BiH. Jedno od mogućih rješenja je plivaje uz struju ili gušenje u etno-narodnjačkim receptima za BiH koji, i tu je sva muka, opet prema hrvatskoj političkoj premisi ne bi smjeli biti recept za statusa Srba u Hrvatskoj. Premda zdrav razum, moral i kategorički imperativ koji baštinimo od Kanta traži da se postupa prema onoj maksimi za koju se želi da postane opšti zakon, nisam čuo da bi hrvatsko državno vodstvo željelo da se Srbima vrati status konstitutivnog naroda i da se, jednako do u dlaku sa Bosnom, hrvatski i srpski narod dogovaraju npr. o sadržaju hrvatskog izbornog zakona, o uređenju pravosuđa, sukoba interesa, korištenju prirodnih potencijala i tako dalje.

Prema tome, građanski princip u svim svojim nijansama na jednak način ulazi u elementarne zahtjeve za preuređenje Bosne i Hercegovine, kao što se nalazi u temeljnim pretpostavkama državnosti zemalja iz regije i svih demokratskih uređenja koja se orijentiraju prema ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima. Građanski princip je u BiH i nešto više, izraz potrebe za pravdom i put za uspostavljanje opšteg dobra. On je neodvojiv od ljudskog dostojanstva.

Zbog toga se mora pružiti otpor diktatu etno-standarda, vulgariziranju građanskog principa i lupetanju sa političkih i akademskih pozicija koje apodiktičkim tonom stvaraju nove standarde za Bosnu. To bi moralo biti razumljivo hrvatskom državnom vodstvu s obzirom na vlastitu ustavnu strukturu i principe na kojima počiva ustrojstvo vrijednosti Evropske unije. U dogovoru naroda nestaje sam čovjek, njegova nepovrediva prava i njegovo dostojanstvo.

Podsjetio bih zbog toga državno vodstvo ultra-katoličke Hrvatske na suštinu enciklike Fratelli tuti pape Franje16 („kao dokument o papinoj politici, enciklika je vrlo obvezujuća za 1,3 milijarde katolika širom svijeta“) koja u mračne strane svjetske situacije unosi ideologije i ideje o narodu i naciji u novim formama egoizma i gubitka svakog socijalnog osjećaja. Ovdje se upozorava na manipulaciju pojmovima demokratije i slobode, pravde i jedinstva, na njihovo korištenje za golu vladavinu, pljačku i opšte obespravljivanje. Enciklika nas vraća na vrijednost čovjeka kao takvog, na smisao apstraktnog građanina, koji ima pravo da živi bez ikakvih identitarnih ograničenja, bez utapanja u kolektivne identitete koji ga guše kao individuu i obespredmećuju njegovo dostojanstvo. Dostojanstvo je pretpostavka socijalnog prijateljstva. Ako znakovi vremena pokazuju „da ljudsko bratstvo i briga za stvoreni svijet predstavljaju jedini put prema cjelovitom razvoju i miru“,17 ono se po logici stvari može uspostaviti samo od čovjeka koji odgovara za „povrijeđenog“ pojedinca, za svoj narod i za sve narode na zemlji. Ljudska prava su ovdje izraz ljudske odgovornosti i pravni dokument ljudskog dostojanstva. Ona su pretpostavka od koje se tek može polaziti prema kolektivnim pravima ljudi, prema pravima naroda. Ako prvo nije osigurano, drugo će preći u odbranu „nacionalnog insteresa“ koji pod demokratijom podvaljuje ozakonjenje terora, nasilja ili kolektivnog iživljavanja: „Iz ovog slijedi nužnost da se pronađe rješenje za sve to što ugrožava ljudska prava. (…) Da bi jedno društvo imalo budućnost, ono mora razviti duboko poštovanje prema istini ljudskog dostojanstva kojem se potčinjavamo. (…) To je istina o kojoj se ne pogađa, koju spoznajemo našim umom i preuzimamo savješću“.18

U datim, bosanskim okolnostima se socijalna i mirovna etika enciklike Fratelli tuti ne može ni zamisliti bez ugradnje građanskog principa u državni model BiH. Enciklika je svojevrsno ogledalo savjesti i odgovonosti za političare. Nema nikakve sumnje da spomenuto hrvatsko vodstvo na visokoj razini, prema Bosni, trenutno, pliva protiv ove struje.

Autor je doktor habilitatus pravnih nauka i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Leipzigu (Njemačka).

Related posts:

IVO KOMŠIĆ O FENOMENU MRŽNJE: Pet faza mržnje koje diktiraju politika i mediji FRATAR IZ HERCEGOVINE UZBURKAO DUHOVE: “Ubijajte, varajte i bit ćete ministar; Sad je i najnaivnijima jasno da bošnjačkim liderima nije na pameti očuvanje BiH…” Dragan Lukač tvrdi: Svaki teroristički akt u Evropi, pa i u SAD, ima vezu s BiH! Kroz paradžemate su organizovani mnogi odlasci na strana ratišta IZETBEGOVIĆKA REAGOVALA NA SAOPĆENJA OPĆE BOLNICE: “Oni samo izmišljaju…” DODIK VJEČITO NAMRGOĐEN: Zasmetale mu reakcije iz BiH na događaje u Pljevljima DODIK NAKON SASTANKA U MOSTARU: “Više ne želimo da budemo…” DODIK GURA HRVATE POTIV BOŠNJAKA: “Ja preko Izetbegovićeve uvrede Hrvatima da su manjina ne bih… OVAKVOG ŠPIRIĆA JOŠ NISMO VIDJELI: “Šta bi bilo da je Komšić otišao u Zagreb…” ČUVENI AMERIČKI STRUČNJAK ZA BALKAN ŠOKIRAO HADŽIFEJZOVIĆA: „Rat je moguć na štetu BiH; Mogući nacionalistički sukobi paravojnih formacija; Rusi i Dodik uvlače Vučića u rat!“ BORENOVIĆ UVJEREN U PROPAST SNSD-a: “Promjene dolaze u Republiku Srpsku, Dodika “bole” rezultati u Crnoj Gori…”

Powered by YARPP.

PROF. EDIN ŠARČEVIĆ ZA “PEŠČANIK”: “Izetbegović iz bošnjačkog naroda crpi svu političku snagu, politički um, čak i opravdanje za SITNI I KRUPNI KRIMINAL”