Pročitajte kako izgleda jedna noć dežure medicinske sestre na odjeljenju za mentalna oboljenja: Osjećam se kao stražar za samoubice.

Moji prijatelji nemaju predstavu šta moj posao sve uključuje, kroz šta sve prolazimo. Prije neko veče, jedna pacijentkinja mi je stavila nož pod grlo. To je bio samo nož za mazanje, ali traume su ogromne.

Radim kao medicinska sestra na odeljenju za akutna mentalna oboljenja. Svakog trećeg mjeseca sam u „noćnoj”, to je dvanaestosatna smjena koja traje od 7:30 uveče do 7:45 ujutru.

Počinjem sa radom tako što odlazim u obilazak i radim stvari koje vi zamišljate da medicinske sestre inače rade: razgovaram sa pacijentima, provjerim kako su, provjerim njihove lijekove i onda počnem da radim na dokumentaciji. Ponekad postoji potreba za pažljivom opservacijom, kada nekog pacijenta ne treba ispuštati iz vida, ili u najekstremnijim okolnostima, biti na dohvat ruke, sve vrijeme. To je u osnovi straža za samoubice, iako mi to tako nikada ne nazivamo.

Nož pod grlom

Papirologija mi oduzima više vremena nego bilo šta drugo. Ovih dana, zbog toga što nas menadžeri kontrolišu individualno, moramo da se postaramo za to da nam planovi njege budu odgovarajuće sastavljeni. Svakoj sestri je dodijeljen određeni broj pacijenata, i oni su naša odgovornost, kao što smo odgovorni i za ažuriranje planova njege. Moja njega pacijenata definitivno trpi zbog intenziteta ove obavezne aktivnosti. Ne mogu da se staram o nekome kada sam suviše zauzeta pišući o njemu.

Papirologija na stranu, sve noći se razlikuju. Potpuno su nepredvidive i često ima hitnih slučajeva. Prije neko veče, jedna pacijentkinja mi je stavila nož pod grlo. To je bio samo nož za mazanje, tako da nije bilo toliko dramatično, ali znate… svejedno je bilo uznemirujuće. Kada se dogodi ovakav incident, moraš da reaguješ veoma brzo. Oduzela sam joj nož, a ona je, srećom, bila otvorena za to da uzme lijek. Nije bilo potrebno da je obuzdavam, jer sam imala pomoć. Ne ispada uvijek tako.

Situacija u državnim bolnicama trenutno je takva da u noćnim smjenama uvijek ima premalo osobolja. Ni odjeljenja za mentalna oboljenja nisu izuzetak. Imala sam sreće prilikom tog incidenta sa nožem, ali u gluho doba obično dežura samo troje profesionalaca na odjeljenju. Ponekad sam, sa 23 godine i jednogodišnjim iskustvom, ja zaposleni sa najvišim rangom koji je u tom trenutku u zgradi.

Ima situacija kada neko pozvoni na dugme za uzbunu, a niko nije dostupan da mu pruži pomoć. Naravno, obučeni smo kako da postupamo u potencijalno rizičnim situacijama u našoj praksi. Postoje propisi. Pravno gledano, možemo da uradimo bilo šta, u granicama zdravog razuma, da bismo zaštitili sebe. Ako neko ubija boga u nekome, ne moramo da postupamo delikatno.

Prijetnje ključalom vodom

Naravno, niko od nas ne želi da učini ništa što bi povrijedilo nekog od naših pacijenata, upravo suprotno. Ali ponekad situacija zahtijeva drastične akcije koje su za dobro pacijenta.

Nivo fizičke prijetnje od strane pacijenta ponekad može da bude zastrašujući. Prije nekoliko nedjelja, jedan moj stariji kolega je morao da ostane zaključan u prostoriji i nije mogao da ode kući poslije svoje smjene, jer mu je jedan pacijent prijetio ključalom vodom. To je kolega koji me savjetuje, i koji je inače veoma miran i opušten. Kada je on zabrinut, onda znam da je situacija loša.

Ali nije u pitanju samo strah od fizičkog zlostavljanja. Verbalno je mnogo češće i često ostavlja veće posljedice. Radim u jednoj bolnici u centru Londona, koja pruža njegu veoma multi – kulturalnoj zajednici. Kao rezultat toga, ima dosta rasizma, koji je uvijek šokantan, naročito kada se manifestuje na tako nehajan način. Iako našim pacijentima stvarno nije dobro i mnogi od njih ne znaju šta govore, izgovorene riječi su i dalje brutalne. Šokantne su.

Mada, neke znaju da budu i prilično zabavne. Jedna kineska pacijentkinja je rekla jednom bolničaru da će da mu odsiječe muda i da sutra napravi čop sui od njih. Ja sam se smijala, a i on je. Ona bi možda i bila u stanju to da uradi, ali moraš da se smiješ. Moraš da ideš dalje.

Tokom moje poslednje ture noćnih smjena imali smo hitan prijem jednog pacijenta, koji je morao da spava u čekaonici. To je bila jedina moguća opcija. U takvim situacijama smo kao vatrogasci, radimo najbolje što možemo, i čekamo da ujutru strigne konjica. To su veoma bolesni pacijenti. Većina njih su privedeni, i potrebna im je hitna, intenzivna njega, baš kao kod pacijenata koji nekontrolisano krvare. Mentalno oboljeli pacijenti mogu spontano da postanu psihotični; sestre i bolničari ne mogu da ih kontrolišu, pored odjeljenja prepunog drugih pacijanata.

Ćelije

Neizbežno je pitanje zatvorskih ćelija i da li su uvijek najbolje okruženje za nekoga ko je mentalno obolio. Na naše odjeljenje dobar dio pacijenata privede i policija. Sigurna sam da policija želi najbolje ljudima, ali i dalje postoji snažan biljeg koji okružuje mentalno oboljele. Ljudi kojima nije dobro nisu kriminalci, bez obzira što predstavljaju rizik za sebe i druge.

Provoditi vrijeme u zatvorskoj ćeliji je iskušenje za svakoga, ali za one koji su zaista ranjivi, to je zastrašujuće. To takođe može i negativno da utiče na mogućnost nečijeg oporavka.

Nažalost, sa mentalnim bolesnicima se nekad postupa pogrešno, namjerno ili ne. U više navrata sam morala da pomažem pacijentima da napišu žalbu. S druge strane, kako policajci mogu da znaju šta treba da rade?