Kako je propao državni udar oligarha protiv Putina: ‘Da svrgnete cara, morate biti u palači. A nas sankcije guraju natrag k njemu‘

 

 

Piše: Tomislav Šoštarić

 

Dok je prošlog proljeća bjesnila ruska invazija na Ukrajinu, ruski oligarh, milijarder Mihail Fridman, nazvao je Kristinu Kvien, tada najvišu američku izaslanicu u Kijevu, kako bi joj predložio nešto. Fridman – koji je odrastao u gradu Lavovu, u zapadnoj Ukrajini, ali ima rusku i izraelsku putovnicu te je većinu svog bogatstva procijenjenog na 13 milijardi dolara, stekao u Rusiji – želio je donirati dio svog bogatstva za popravak ratnih šteta.

 

Zauzvrat, zamisao je bila da mu SAD pomogne izbjeći sankcije nametnute ruskim oligarsima, za koje su se zapadni političari nadali da će ih natjerati da raskinu odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Nakon što je Kvien postavila Fridmanu pitanja o tom njegovom prijedlogu, razgovor je postao zapaljiv, tvrde tri osobe upućene u priču. Fridman je počeo vikati i psovati Kvien te je inzistirao na tome da on nema moć utjecati na Putina, piše Financial Times.

 

“Govorio je o svojoj ljubavi prema rodnoj Ukrajini”, kaže jedan od izvori. “No, onda je postao emotivan, definitivno. ‘Želiš mi uzeti sav novac!‘”.

 

Kvien je potom rekla Fridmanu da je njihov razgovor završio i poklopila slušalicu. Fridman joj je zatim napisao SMS kako bi se ispričao, ali nije dobio nikakav odgovor. State Department je bio jasan da neće komentirati “diplomatske razgovore”. Fridman je, pak, zanijekao da je ikada razgovarao s Kvien, lobirao kod SAD-a da mu pomognu izbjeći sankcije ili ponudio pomoć u naporima Ukrajine za obnovu.

 

 

Suprotan učinak sankcija

 

Otkako je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, desecima ruskih tajkuna zamrznuti su bankovni računi na Zapadu, a neki od njih bili su prisiljeni odreći se svojih udjela u zapadnim tvrtkama te su izgubili svoje vile na Mediteranu. No, šest mjeseci kasnije, vrlo je malo znakova da su sankcije izvršile pritisak na oligarhe da započnu pripremati “državni udar” protiv Putina.

 

Umjesto toga, imale su posve drugačiji učinak. Sve ljući na zapadne vlade, ruski oligarsi pokušavaju pronaći načine da zadrže ono što je ostalo od njihovog bogatstva, uključujući i vrste prijedloga kakav je pružio Fridman. Mnogi oligarsi koji su nekoć uživali u tome da provode vrijeme na Zapadu, sada su se pomirili s povratkom u Rusiju. Oni koji su bili u Moskvi, šutke su prihvatili svoj umanjeni status u zemlji koja je u ratu.

 

Kroz intervjue sa sedam sankcioniranih ruskih tajkuna – kao i viših bankara, sadašnjih i bivših viših rukovoditelja velikih kompanija, bivših dužnosnika te prijatelja i obitelji – stvara se slika o skupini oligarha koji se protive Putinovom ratu i ogorčeni su što im je uništio bogatstvo. No, istovremeno su ogorčeni i na Zapad, za koji vjeruju da ih je pretvorio u žrtvene jarce za događaje koji su izvan njihove kontrole.

 

“Da biste izvršili državni udar unutar palače i svrgnuli cara, morate prvo biti u palači. A nitko od tih ljudi nije tamo”, kaže jedan sankcionirani ruski biznismen. “Kako bi Fridman trebao utjecati na predsjednikove odluke iz Ujedinjene Kraljevine? I da je Fridman u svojoj kući u Moskvi, on i dalje ne bi imao nikakav kontakt s predsjednikom. Kako je mogao utjecati na njegove odluke?”, upitao je on.

 

Najmanje 21 ruski poduzetnik sada tuži Europsku uniju u pokušaju da ponište sankcije protiv sebe, prema podnescima na Europskom sudu pravde u Luksemburgu i osobama upoznatim s time. No, privatno, neki od njih priznaju da ti pravni postupci možda neće biti dovoljni da povrate svoju imovinu na Zapadu.

 

Ipak, mnogi su spremni osporiti sankcije do kraja – ponajviše Fridman i njegov poslovni partner Petr Aven, koji su obojica na zlu glasu po vođenju brutalnih sudskih bitaka, od londonskog Cityja do naftnih polja u Sibiru. “Momci su doista ljutiti i frustrirani”, kaže jedan stariji bankar, koji dobro poznaje dvojicu ruskih oligarha. “Oni su energični ljudi i borci, ali to je vrlo teška borba”.

 

 

Bijeg od ruke Kremlja

 

Samo nekoliko mjeseci nakon što je prvi put preuzeo predsjedničku dužnost 2000. godine, Putin je okupio najistaknutije oligarhe zemlje u raskošnoj Dvorani reda svete Katarine u Kremlju kako bi im objasnio nova pravila prema kojima će poslovati u njegovoj Rusiji. Mogli su zadržati bogatstvo koje su stekli u često mutnim privatizacijama, rekao je, sve dok su “na distanci” od politike.

 

Kad je pozvao skupinu vodećih oligarha u istu prostoriju na dan invazije na Ukrajinu u veljači, Aven je bio jedan od samo dva člana ‘semibankirschine‘, skupine od sedam moćnih bankara koji su financirali ponovni izbor Borisa Jeljcina za predsjednika 1996. godine, koji su još uvijek bili u zemlji. Drugi, koji su se protivili Putinu, odavno su otišli – neki u egzil, poput bivšeg naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog, ili su bili mrtvi, poput Borisa Berezovskog. Televizijska tirada upućena biznismenima ponizno poredanim abecednim redom, bila je znak koliko su postali podređeni tijekom Putinova dva desetljeća u Kremlju.

 

Od svih oligarha, Fridman i Aven učinili su najviše da se etabliraju na Zapadu. Potpomognuti bogatstvom stečenim u ruskoj naftnoj, bankarskoj, maloprodajnoj i telekomunikacijskoj industriji, osnovali su privatnu ulagačku tvrtku LetterOne u Londonu 2013. godine, stvarajući tako novo carstvo u Europi, koje uključuje britanski trgovački lanac zdrave hrane Holland & Barrett, njemačku energetsku grupu Wintershall Dea i španjolski Dia supermarket.

 

Fridman je kupio nekretninu vrijednu 65 milijuna funti u sjevernom Londonu i dobio je neograničenu dozvolu da ostane u Velikoj Britaniji, prije nego što je zbog sankcija izgubio taj status. Također, on je prije rata razmišljao o podnošenju zahtjeva za britansko državljanstvo. Aven, s druge strane, čuva svoju kolekciju moderne umjetnosti vrijednu 300 milijuna funti u svojoj vili u Surreyju i St James pied-à-terre.

 

Za Fridmana je etabliranje u Londonu značilo da je konačno stupio na svjetsku pozornicu, kaže njegov bivši poslovni suradnik. “Fridman je uvijek mrzio Rusiju. Nije mogao podnijeti živjeti tamo. Želio je otići i preseliti se na Zapad prvom prilikom kako bi tamo poslovao”, kaže ta osoba. “On želi biti svjetski čovjek”.

 

Ipak, sankcije Londona i EU-a zamrznule su udjele Fridmana i Avena u njihovim tvrtkama i ograničile im pristup fondovima, iako im SAD nije nametnuo sankcije. Oligarsi su podnijeli ostavke u upravnom odboru LetterOnea i prepustili kontrolu timu koji se bori spasiti imovinu. “Sve što smo gradili 30 godina sada je potpuno upropašteno. I sada moramo nekako započeti novi život”, rekao je Aven za Financial Times u ožujku.

 

 

Sankcije ih guraju Kremlju, iako žele biti daleko

 

Aleksej Kuzmičev, njihov partner u LetterOneu, bio je na skijanju u Švicarskoj u ožujku kada ga je EU stavila pod sankcije. To ga je praktički ‘nasukalo‘ u toj zemlji, nije se mogao pridružiti svojoj obitelji u Francuskoj, ali je također bio i nespreman da se vrati u Rusiju, kažu dvije osobe upoznate s njegovom situacijom.

 

Britanska Nacionalna agencija za borbu protiv kriminala izvršila je raciju u Avenovom domu u svibnju u sklopu istrage o mogućim kršenjima sankcija u vezi više od 3,4 milijuna eura koja je prebacio na račune u Ujedinjenoj Kraljevini iz Austrije, samo nekoliko sati prije nego što su sankcije stupile na snagu. Aven nije želio komentirati te optužbe.

 

Dok se žali na sankcije koje su mu nametnute, Aven je ograničen na trošenje ne više od otprilike 3000 eura mjesečno na svoje životne potrebe, iako je sudac u srpnju ublažio nalog za zamrzavanje nekih njegovih računa koji su se koristili za pokrivanje računa. Avenov redoviti mjesečni trošak iznosi 163.000 eura, od čega većina ide na održavanje i osiguranje njegove zbirke umjetnina.

 

Čak i za oligarhe čiji su energetski poslovi bili usmjereni na Zapad, bilo je nemoguće pobjeći oku Kremlja ukoliko su još uvijek posjedovali velike poslove u Rusiji. Prema izvješću posebnog tužitelja američkog Ministarstva pravosuđa Roberta Muellera iz 2019. godine o ruskom uplitanju u američke predsjedničke izbore, Aven je izjavio da je bio jedan od oko 50 oligarha koji su primali “implicitne upute” od Putina na kvartalnim sastancima na kojima bi obično raspravljali o gospodarstvu – uključujući i načine da Alfa-Bank, banku čiji je suvlasnik, zaštiti od sankcija. Aven, pak, poriče da mu je Putin ikada dao “implicitne direktive” i tvrdi da je FBI pogrešno predstavio ono što im je rekao.

 

Sankcionirani oligarsi koji su ostali izvan zemlje od početka invazije redovito dobivaju pozive iz Kremlja, koji ih potiče da se vrate kući, navode dvije osobe koje su primile takve pozive i nekoliko drugih osoba upoznatih s tim pristupom Kremlja prema oligarsima.

 

Mnogi također kažu da ih sankcije doslovno guraju natrag u Rusiju. “Neki ljudi odluče: ‘Trebam li stvarno sve ovo? Vratit ću se u Moskvu gdje ću s veseljem obilaziti restorane i osjećati se dobro‘, navodi jedan biznismen. Sankcije, tvrdi on, prisiljavaju elite da se još više približe Kremlju, čak i ako bi se radije distancirale od njega.

 

Neke osobe u zapadnim političkim krugovima također dijele taj skepticizam prema sankcijama. “U Rusiji postoje dvije vrste oligarha”, kaže Michael McFaul, bivši američki veleposlanik u Moskvi. “Postoje oligarsi iz 90-ih i svi smo jako ponosni kada ih sankcioniramo i kad im se oduzmu jahte. No, budimo posve jasni – ti tipovi nemaju nikakav utjecaj na Vladimira Putina”, kaže on. Tipični pripadnik novijeg ešalona “je doista bogat tip i blizak je Putinu, ali on je doista bogat baš jer je blizak Putinu”, dodaje McFaul. “Tako da on (također) nema alata da izvrši pritisak na njega da zaustavi rat”.

 

 

‘EU pomaže Putinu više nego mi. Sebe bi trebali sankcionirati‘

 

Budući da su im mogućnosti ‘zarobljene‘ sankcijama, oligarsi osjećaju da su zaglavili između prihvaćanja svoje sudbine u Rusiji ili suočavanja s odmazdom zbog istupa protiv rata. “Kažu kako se boje da će biti otrovani, ali ono za što su stvarno zabrinuti je da će izgubiti novac i reputaciju” koju su tako naporno njegovali, kaže jedan istaknuti ruski biznismen. Sada “ne znaju kako se ponašati u toj situaciji”, dodaje ovaj poduzetnik. “Potpuno su dezorijentirani”.

 

Na pitanje zašto nisu učinili više da ustanu protiv rata, nekoliko je oligarha ukazalo na slučaj bankara Olega Tinkova. Taj ekscentrični tajkun rekao je da je bio prisiljen prodati svoj udio u svojoj banci Tinkoff u “fire sale” stilu (rasprodaja robe ili imovine po znatno sniženim cijenama, op.a.) u svibnju, nakon što je osudio Putina i “suludi rat” na Instagramu. Tinkov je u intervjuu Juriju Dudu rekao da ga je Fridman nazvao i rekao: “Stvarno si poludio. Trebao si prvo prodati prije nego što bilo što kažeš”.

 

Za neke je oligarhe taj slučaj predstavljao upozorenje da bi ih osuda rata mogla koštati bogatstva. Ali Tinkovu je važnije bilo slobodno iznijeti svoje mišljenje. “Rekao sam mu, Miša, boli me dupe. Ovako se osjećam. Ne mogu šutjeti”. Fridman, koji je odbio komentirati taj poziv, opisao je rat kao “tragediju”, ali napominje da bi eksplicitnije kritike dovele u opasnost njegove zaposlenike u Rusiji.

 

Većina oligarha ograničila je svoje javne istupe na Visoki sud EU-a u Luksemburgu, gdje se njihove tužbe nastavljaju gomilati. “Mogao bih učiniti nešto korisno i oduprijeti se državnom preuzimanju gospodarstva. Ali ja više nemam nikakve imovine”, kaže jedna osoba koja je prisustvovala sastanku s Putinom. “Sada sve svoje vrijeme provodim tužeći EU”.

 

Oni koji su podnijeli žalbe tvrde da su pravna opravdanja korištena za nametanje zabrana putovanja i zamrzavanje njihove imovine unutar EU-a neutemeljena ili manjkava. Čini se da su mnogi dokumenti kojima se opravdavaju sankcije koje je nametnula EU, prema dokumentima u koje su uvid imali Financial Times i osobe upoznate sa situacijom, na brzinu prikupljeni iz novinskih članaka, korporativnih internetskih stranica i objava na društvenim mrežama.

 

Intenzivan pritisak na EU i saveznike poput SAD-a i Velike Britanije da brzo pokrenu sankcije nakon invazije, značio je da su dužnosnici morali ići ‘prečicom‘ kad su sastavljali popise pojedinaca koji će biti na meti sankcija, kažu osobe uključene u te procese za Financial Times. Sada, u mnogim od tih slučajevima, EU dodaje više materijala u spise s dokazima protiv sankcioniranih pojedinaca, kaže jedan sankcionirani oligarh.

 

U nekoliko je slučajeva Bruxelles naveo poreze koje plaćaju ruske tvrtke kao opravdanje za sankcioniranje njihovih vlasnika, na temelju tvrdnje da je to pomoglo financiranju Putinovog ratnog stroja. To je razbjesnilo neke oligarhe, koji vjeruju da plaćaju samo mali dio onoga što su europske zemlje potrošile na rusku naftu i plin od početka invazije. “EU pomaže Putinu više nego mi”, kaže jedan od onih koji osporavaju njihovo uvrštavanje na popis sankcija. “Trebali bi sami sebe sankcionirati”.

 

 

‘Mehanizam otkupa‘

 

Peter Stano, glasnogovornik Europske komisije za vanjsku politiku, inzistira na tome da su sankcije “temeljene na kriterijima utvrđenim u relevantnom režimu sankcija, na dostupnim dokazima i na dogovoru svih država članica”.

 

S obzirom na to da će se sudski procesi u EU-u vjerojatno povlačiti godinama, neki su oligarsi prihvatili ideju o ‘mehanizmu otkupa‘, odnosno da bi se tajkuni mogli odreći dijela svog bogatstva i podržali Ukrajinu u zamjenu za ukidanje sankcija. Uz Fridmana, još se nekoliko drugih ruskih poslovnih ljudi također okrenulo Kijevu nudeći slične prijedloge, kažu upućeni u problematiku.

 

“Kad biste imali pravilo da se odreknu 50 posto (svog bogatstva) kako bi poduprli Ukrajinu, a da zadrže ostalih 50 posto, svaki od njih bi se trčeći odazvao”, kaže jedan jaki ruski poduzetnik. “Problem je što nemaju izlaza. Morate im dati neki smjer i nešto prema čemu će raditi”.

 

Unatoč prijetnji odmazde, tvrdi ovaj biznismen, većina bi oligarha iskoristila priliku da povrati svoja sredstva jer im “Putin može ponuditi tek nešto u budućnosti. Sve što žele je vratiti novac koji su imali, a koji su sada izgubili”. U Ukrajini se, međutim, suočavaju sa skeptičnom publikom. Fridman je suvlasnik velike imovine u toj zemlji, uključujući mobilnog operatera Kyivstar, zatim jednu od najvećih banaka u zemlji, koja se sada zove Sense Bank, te posao s flaširanom vodom.

 

Čak i nakon što je Rusija anektirala Krim 2014. godine, on je nastavio redovito posjećivati ​​Ukrajinu, organizirajući jazz festival u svom rodnom Lavovu i financirajući spomenik u sjećanje na zločin nad Židovima u Babij Jaru, koji je 1941. počinila nacistička Njemačka. No, ti doprinosi nisu bili dovoljni da pridobije ured ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Ukrajina je bila otvorena za plan dokapitalizacije banke, ali je odbila ukidanje sankcija njezinim vlasnicima, kažu upoznati sa situacijom.

 

“Ukrajina ne koristi sankcije kao sredstvo pregovaranja. To je stvar principa”, kaže Rostislav Šurma, zamjenik šefa ureda predsjednika Zelenskog. “Glavni cilj sankcija je zaustaviti rat, a ne pronaći neke uvjete za pristanak na njihovo ukidanje”.

 

Zelenski je rekao da će dati svoj pristanak samo ako Fridman osudi Putina, oštrije progovori protiv rata i podere svoju rusku putovnicu, kaže jedna Fridmanu bliska osoba. Fridman, pak, negira da je s vladom u Kijevu ikada razgovarao o dobivanju ukrajinskog državljanstva.

 

Neki su dužnosnici predložili naprosto oduzimanje imovine ruskih oligarha u Ukrajini prema zakonu usvojenom u svibnju. Ukrajina je dosad zaplijenila najmanje 1,1 milijardu dolara od ruskih oligarha, izjavili su tužitelji u srpnju. U Kijevu je, naime, malo suosjećanja za položaj oligarha. “24., 25., 26., 28. veljače – tada je bilo potrebno odlučiti gdje ste”, kaže Oleksij Danilov, predsjednik Ukrajinskog vijeća sigurnosti, misleći na prve dane rata. “Na strani svjetla? Ili na strani tame?”, zaključuje on.

 

(Jutarnji)

Pričalo se da spremaju udar na ‘cara‘, ali sada se sve promijenilo: ‘Da, bijesni su, ali ne na Putina‘