Zaražena Covidom-19 za boravka u Švedskoj, književnica je ovog proljeća šest tjedana provela u bolnici, od toga šest dana na respiratoru

 

 

Piše: Slavenka Drakulić

 

 

Ležim na podu bolničke sobe. Blijedožuti linoleum još je vlažan jer malo prije oprala ga je čistačica kojoj sam vidjela samo čelo i oči, sve ostalo bilo je pokriveno zaštitnom opremom. Ipak, uz samu nogu kreveta primjećujem tamnocrvenu kap osušene krvi, mali trag nekog tko je ovdje ležao prije mene. Rano je jutro tri tjedna nakon što sam primljena u bolnicu s dijagnozom infekcije koronavirusom.

 

 

Sinoć su me iz odjela za intenzivnu njegu, na kojem sam, kažu mi, provela dvanaest dana, od kojih šest na respiratoru, prebacili u ovu jednokrevetnu sobu, iako sam se tome odupirala koliko god sam mogla.

 

 

Kad su mi rekli da odlazim s odjela intenzivne, neočekivano me preplavio strah, grlo se još više stisnulo i oblio me znoj.

 

 

Odlučno sam odmahivala glavom: ne, ne! Ta promjena bila je za mene veliki šok jer je nisam očekivala. Moj krevet, moje mjesto na koje sam se danima navikavala, stvorenja s crnim maskama koja su se o meni brinula, to je, otkako sam se probudila iz narkoze, bila moja izvjesnost, ono što mi je davalo osjećaj sigurnosti.

 

 

Dok su me vozili kroz dugačke hladne bolničke hodnike obasjane plavičastim svjetlom, panično sam se bojala izlaska iz odjela intenzivne njege, izvan dohvata sestara i doktora koji su me danonoćno okruživali, i prostora koji sam poznavala.

 

 

Nastavila sam protestirati odmahivanjem dok su me dva ravnodušna bolničara vozila prema novom odredištu, ne vjerujući da igdje drugdje mogu biti zaštićenija.

 

 

Na podu nove sobe vraćam se tom strahu od odvajanja od onog što je bio moj prvi doživljaj stvarnosti nakon buđenja iz narkoze. Pri dolasku u bolnicu nisam osjetila strah, čak ni nakon što su mi priopćili dijagnozu. Moguće je da više ništa nisam ni razumjela, jer je bolest već bila uzela maha, no sjećam se da sam se tresla u groznici te kako me glava užasno boljela, kao da je probada tisuće sitnih, oštrih iglica. Osim boli, nisam osjećala ništa. Paraliza emocija očito je nužna za preživljavanje.

 

 

Nakon što su me smjestili na novi odjel, u trenu sam zaspala, iscrpljena preseljenjem. Ujutro sobu vidim sasvim drugačije, kao prvi korak prema povratku u normalan život. Velika je i zračna, s prozorom koji gleda na bolnički kompleks okružen blijedozelenim drvećem, ali pogled prema vanjskom svijetu mijenja ritam tijela koji više ne određuju zamaskirani ljudi niti besmislene kazaljke na zidnom satu, nego svjetlost koja kroz njega ulazi ili se gasi. Ipak, ne mogu se sasvim pouzdati u svoje procjene vremena prema vanjskoj svjetlosti. Teško razlikujem zoru od sumraka, no svjesna sam da je svibanj i da su dani sve duži.

 

 

Dvorana u kojoj je smještena intenzivna njega izgleda poput ogromne montažne tvorničke hale s plavozelenim zavjesama koje odjeljuju pacijente. U polumraku tog prostora, za koji mi se činilo da je smješten u podrumu, bilo je malo znakova prema kojima sam mogla odrediti doba dana. Od stvarnoga svijeta nakon buđenja vidjela sam ljude s crnim plinskim maskama i prozirnim štitovima preko lica, pokrivenih glava, cijelog tijela zamotanog u zaštitnu odjeću, zastrašujućih jer nisu nalikovali na ljudska bića.

 

 

Ta bića su mi prilazila, točnije, prilazila su aparatima na koje sam bila priključena, vadila su mi krv, mjerila tlak i količinu kisika u krvi, davali lijekove i infuzije. Ako bih bila budna, davali bi mi znakove: palac gore umjesto osmijeha. Ili bi me potapšali rukom u debeloj, plavoj gumenoj rukavici. Ako bi mi i pokušali nešto reći, zvuk njihova glasa teško se probijao kroz masku. I ja sam imala čvrsto pričvršćenu masku za kisik koja mi je pokrivala usta i nos, onemogućujući mi da govorim. Iz narkoze probudila sam se gotovo sasvim gluha pa sam im morala rukama pokazivati da ne čujem. I da sam žedna: prvo bih kažiprstom pokazala uho i zavrtjela rukom, zatim bih palcem pokazala prema ustima.

 

 

Te tri geste ponavljala bih svakome tko bi mi prišao, uporno. Grlo mi je bilo nepodnošljivo suho, i nadala sam se da bi me možda manje boljelo kad bih ga navlažila. Silno sam se željela napiti vode, iako mi je svaki gutljaj sline bio bolan. Ali ma koliko mahala i pokazivala da sam žedna, bolničari, koji su me sasvim sigurno razumjeli, nisu reagirali. Napokon sam, na njihov užas, smogla snage i maknula masku: vode, dajte mi vode! Na to je jedna bolničarka uzela spužvicu na štapiću, umočila je u čašu s vodom i ovlažila mi usta iznutra, pazeći da mi ni jedna kap ne sklizne niz ranjeno grlo. Kad sam posegnula za plastičnom čašicom koju je držala u ruci, brzo ju je izmaknula izvan mog dohvata i, mašući prstom kao da se radi o djetetu, pokazala mi da ne smijem piti.

 

 

Kasnije, kad sam se već vratila kući, dvije noći zaredom sanjala sam isti san. U bolnici sam, oko mene zabrađeni ljudi, a ja vičem na svom jeziku: dajte mi vode, žedna sam! Oni se okreću i gledaju me, govore mi nešto, ali ja ih ne razumijem jer je njihov jezik različit od mojeg. Okreću se i odlaze. Budim se uz intenzivan osjećaj žeđi, kao u snu.

 

 

Od predmeta koji su me trebali vratiti svakodnevici, bio je tu samo sat. Visio je na betonskom stupu točno preko puta mog kreveta. Velik, s golemim brojkama, kako bi i kratkovidni pacijenti poput mene mogli vidjeti koliko je sati. Je li sat bio na tome mjestu kako bismo se mogli orijentirati u vremenu? Jer, za mene, kružnica kojom kazaljke na satu opisuje vrijeme, pretvorila se u ravnu crtu.

 

 

Svjetlo se u dvorani palilo i gasilo, osoblje je dolazilo i odlazilo, u nekom neuhvatljivom ritmu koji nije, kao što to obično biva, određivala svjetlost koja dolazi izvana i dijeli dan od noći. Jedanaest sati, koliko pokazuju kazaljke na tom satu, moglo je biti jedanaest ujutro, ali i jedanaest navečer – kako sam to mogla znati? Moram li svaki novi dan iznova osvojiti? Jedini pouzdani znak da je dan prošao ili započeo, bilo je pranje zuba. No nisam mogla znati kad je jutro, a kad večer, ako mi netko to ne bi rekao. Vrijeme koje je sat pokazivao nije bilo moje, određivali su ga drugi, a ja sam samo u njemu postojala.

 

 

Moje je vrijeme prolazilo u snu u koji sam utonula shrvana nekom posebnom vrstom umora koji mi nije dopuštao da se probudim. To nije bio dubok, čvrst san, nego neka vrsta polusna, kao kad ponekad popijem preslabu dozu tableta za spavanje. San u kojem sam bila napola svjesna onoga što se oko mene događa, ali ipak se nisam osjećala budnom. U kratkim razdobljima kad bih bila budna, bila bih u čudnom stanju polusvijesti, u kojoj ne postoji ništa osim tjelesnih osjećaja: mokro, hladno, neudobno, prevruće, bolno…

 

 

Svijest o tijelu prethodila je svijesti o sebi kao osobi, o vlastitom Ja. Na intenzivnom odjelu osobnost postaje tako mala i nevažna. Jedino je važno da tijelo funkcionira poput mašine. U prvim trenucima polusvijesti, osjetila sam samo da postojim.

 

 

Da jesam. Oči su mi bile širom otvorene, vidjela sam dvoranu, bila sam tamo, ali niti je to bila dvorana niti sam to bila ja, već biće uronjeno u postojanje, još bez identiteta, još prazno, bez sjećanja, bez želja i misli – samo bivanje, budna prisutnosti u bezvremenu. Poput balona koji se postupno puni.

 

 

Prvu večer u novoj sobi, nakon oduševljenja, javila se jaka nelagoda. Nervozno sam opipavala dugme za alarm, željela sam biti sigurna da ga mogu dohvatiti jer dotad ni na trenutak nisam bila bez nadzora. Ali već ujutro, ohrabrena činjenicom da više nisam toliko ovisna o drugima, pokušala sam sama ustati iz kreveta, iako su iz mene virila barem tri katetera, a i dalje sam imala masku za kisik povezanu s bocom pored kreveta, zbog čega se baš i nisam mogla pomicati. Ipak sam nekako, uz veliki napor, uspjela sjesti na rub i spustiti noge na pod. Ali čim sam, držeći se za krevet objema rukama, pokušala stati na noge, složila sam se na pod. Alarm je ostao s druge strane mog ležaja i nisam ga mogla dohvatiti.

 

 

Nisam trebala biti tako poduzetna, pomislila sam kad sam se udobnije namještala na tvrdom podu. Pala sam, ali se nisam udarila. Ne, osjetila sam samo kako mi se noge, kao da su od gume, savijaju u koljenima i kako klizim i dotičem linoleum. A samo sam htjela otići u kupaonicu, jer imam čak i svoju kupaonicu, do koje, doduše, ne mogu niti dopuzati jer za to nemam snage, ali ipak me veselila pomisao da ću možda uskoro sama umiti lice i oprati zube, čak se i otuširati.

 

 

Prvi put pomislila sam na budućnost – u bezvremenu u kojem sam dotad boravila, budućnosti nije bilo. Nisam pomislila na to kada ću iz bolnice otići kući, ta mi je misao još uvijek bila sasvim daleka i apstraktna. Budućnost je u tome trenutku značila domoći se tuša. Bio je to dohvatljiv cilj. Mogu im reći da me posjednu u stolicu s kotačima, odvezu u kupaonicu i otvore tuš.

 

 

Da mi je samo otuširati se nakon dvadesetak dana ležanja, osjetiti jaki mlaz tople vode koja ispire znoj i zadah bolesti, pustiti da mi krupne kapi udaraju u lice, da bubnjaju po ramenima i klize niz noge, niz masnu slijepljenu kosu. Da mi je sjediti pod tušem dugo, dok se ne isperu svi tuđi dodiri.

 

 

Nisam bila prljava, prali su me svaki dan – po tome sam znala da je prošao još jedan dan – dvije bolničarke ili dvojica bolničara, uvijek ih je trebalo dvoje jer su me morali okretati na bok. Sama sam jedva pomicala ruke. Tijelo je bilo odrvenjelo, umrtvljeno i nije me slušalo.

 

 

Zatim bi jedno od njih tkaninom namočenom u toplu vodu i sapun čvrsto i sistematično prebrisalo najprije jednu stranu tijela pa drugu, leđa, stražnjicu – pogotovo pažljivo prali su stražnjicu zbog pelena koje je to tijelo bilo primorano nositi – pa noge i na kraju ruke. Tek kad bi me ušuškali u čistoj spavaćici, oprali bi mi lice i namazali usne vazelinom, tijelo bi mi dopustilo da budem Ja. Nečiji bi prsti na usnama bili nježniji od drugih, i tada bih osjetila kako mi suze vlaže tek obrisane obraze.

 

 

Ne pokušavam ustati s poda jer sam preslaba. Osjećam da ću zaspati, svako malo svladava me umor kojem ne mogu odoljeti. Pokušavam ostati budna jer, ako zaspim na podu, mogla bih navući kakvu novu bolest i oduljiti oporavak. A ne mogu ni vikati i nekoga dozvati. Kad pokušam nešto reći, grlo prvo ispušta čudne zvukove, poput krkljanja, a riječi koje pokušavam izgovoriti izlaze s mukom i pretvaraju se u teško razumljivo mumljanje. Ipak, ne paničarim jer znam da će se uskoro otvoriti vrata i ući će sestra koja je zadužena za vađenje krvi ili ona druga, koja donosi lijekove.

 

 

U bolnici nema mira, svatko malo netko ulazi i popravlja, provjerava, nudi, pita. Možda tako i treba, radi se o bolesnici koja je preživjela novu strašnu bolest – bolest koja sije strah i ubija, o kojoj se ništa ne zna. U ovoj situaciji od svakog se pacijenta nešto može naučiti, baš kao i od bijelih miševa na kojima eksperimentiraju u laboratoriju.

 

 

Ležim i promatram vlastite ruke. Mršave, obješene kože, kao da nisu moje. “Izgubili ste deset kila”, rekla mi je sestra. Kada u mojim godinama osoba toliko izgubi na težini, koža postaje prevelika. Višak se objesio i sa svakim pokretom leluja na kostima, posve prazan, kao dva broja preveliki kaput. Moglo bi ga se škarama odrezati na pravu mjeru. Nema više mesa, mišića, koji su ga ispunjavali. Polako, s naporom, podižem ruku u zrak i gledam tu ispražnjenu, namreškanu vrećicu koja se objesila s nadlaktice. Kako ležim nasuprot prozoru, svjetlo pada tako da vidim svaki njen nabor, ubod igle i modricu od podljeva.

 

 

Tako je tanka ta moja koža.

 

 

Ostatak ispovijesti čitajte na  Jutarnji.hr.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

PRIČA UGLEDNE KNJIŽEVNICE Slavenka Drakulić: Kako sam preboljela koronu i preživjela šest dana na