„Kada prvi put osjetim u sebi strah radeći svoj posao, istog dana ću prestati da ga radim“, izjavio je jedne prilike.

 

 

 

Rijetke su danas sudije pred kojima strahopoštovanje osjećaju optuženi i njihovi advokati, tužitelji, ali i javnost

 

 

 

Prije nekih 20-ak godina, kada sam kao novinar crne hronike tek počinjala da pratim pravosuđe, skoro svi optuženi, pa i pojedini advokati, strepili su da njihov predmet ne dođe pred sudiju Salema Misu.

 

 

 

Miso, poznat po oštrim kaznama koje je izricao, preminuo je 2009. godine i za njim je u bh. pravosuđu ostala velika praznina. I tek danas, dvije decenije nakon reforme pravosuđa, shvatam da su presude ovog sudije jedina reforma koja nam je ikad trebala, piše Zinaida Đelilović za Žurnal.

 

 

 

“Krivi su”

 

 

„Krivi su“, odjeknulo je 4. februara 2001. u sudnici Kantonalnog suda u Sarajevu, a sudija Salem Miso je nastavio čitati presudu kojom je za ubistvo u fast foodu Brajlović na Ilidži izrekao ukupno 67 godina zatvora.

 

 

 

Na moju žalost nisam imala priliku slušati ovu historijsku presudu, kako je i danas nazivaju, jer sam suđenja počela pratiti dvije godine nakon nje, kada je Miso već imenovan za sudiju Suda BiH. Ali, starije kolege su često prepričavale da se u momentu kada je Miso izgovorio da je Ismet Bajramović Ćelo osuđen na 20 godina zatvora u „sudnici i zrak zaledio“. Potom je nastao haos, optuženi su prijetili sudiji kojeg ništa nije moglo pokolebati i presudu je sigurnim glasom pročitao do kraja.

 

 

 

Ne treba zaboraviti da je Bajramović u to vrijeme bio na vrhuncu svoje moći. Pojedini mediji su pisali da su Miso i njegova porodica i dan prije presude primili prijetnje, ali ga ni to nije moglo uplašiti. Ostao je dosljedan sebi i slovu zakona kojeg se slijepo držao.

 

 

 

„Kada prvi put osjetim u sebi strah radeći svoj posao, istog dana ću prestati da ga radim“, izjavio je jedne prilike.

 

 

 

Pred Sudom BiH sam prisustvovala većem broju suđenja u kojima je predsjedavajući Vijeća bio Salem Miso i jedno je sigurno: svi u sudnici su, od optuženih i njihovih advokata, do tužitelja i prisutne javnosti, osjećali dozu strahopoštovanja prema tom sudiji.

 

 

 

Nije se dovodio u vezu ni sa jednom političkom partijom
Da li danas postoje ovakve sudije? Da, ali ih je jako malo.

 

 

Vjerujem da se sudiji Misi ne bi mogla dogoditi situacija iz predmeta „Pravda“: da je od podizanja optužnice prošlo sedam godina, a da suđenje nikada nije počelo. Ubijeđena sam da bi svi oni koji na bilo koji način, direktno ili indirektno, odugovlače proces već odavno bili kažnjeni: optuženi vraćeni u pritvoru, a advokati novčano kažnjeni.

 

 

 

Sigurna sam da ovaj sudija nikada ne bi dozvolio da optuženi u sudnici vrijeđa sudskog policajca ili da kaže „j**o to“ i da prođe nekažnjeno, kao što je to slučaj sa Miloradom Dodikom u Sudu BiH.

 

 

 

Osim hrabrosti, ovog sudiju je krasilo i to što ga nije bilo briga ko je optuženi, da li je to neki političar, kriminalac ili neko treći. Nije se dovodio u vezu ni sa jednom političkom partijom i bio je nepotkupljiv, što danas nažalost ne možemo reći za veći broj sudija.

 

 

 

Da budemo iskreni, ni u Misino vrijeme nije sve savršeno funkcionisalo. Dokaz za to je ukinuta presuda Ćeli i novo suđenje u kojem je oslobođen optužbe, pa je ispalo da je Rahman Ajdarpašić „sam sebe upucao“. Ovo suđenje sam već i sama pratila, a Vijećem je u to vrijeme predsjedavala sutkinja Aleksandra Martinović. Ona je ubrzo nakon toga imenovana za sudiju Ustavnog suda BiH.

 

 

 

No, uprkos ovom rijetkom izuzetku. tih godina su u Kantonalnom sudu u Sarajevu bile vrsne sudije od kojih su neki danas sudije Suda BiH. Jedna od njih je i nedavno imenovana vršiteljica dužnosti predsjednika Suda BiH Minka Kreho. I ona je, kao i Miso, bila poznata po dugogodišnjim zatvorskim kaznama koje je dijelila optuženima, a nije se ustručavala novčano kažnjavati one koji su narušavali red u sudnici.

 

 

 

Zato, u njenim sudnicama nije bilo mjesta za predstave i drame strana u postupku.

 

 

Ovakvih sudija imamo još, ali nam ih treba mnogo više. I to bi vjerovatno bila jedina reforma koja nam je potrebna. Jer, nikad više reformi nismo imali i nikad više afera među predstavnicima pravosudne zajednice. Otkako smo se počeli baviti reformama u pravosuđu dobili smo razne milane tegeltije i ostale potkovane.

 

 

 

Reforme pravosuđe skoro pa u potpunosti zatvorile za medije i javnost
Koliko god mi danas pričali o transparentnosti, činjenica je da su reforme pravosuđe skoro pa u potpunosti zatvorile za medije i javnost. Danas je teško i zamisliti da sam nekad kao novinar slobodno ulazila u Tužilaštvo BiH i Sud BiH. Imala sam pristup svim tužiteljima i sudijama u državnom, ali i općinskom i kantonalnom sudu i tužilaštvu.

 

 

 

Danas zvuči kao laž i to da su nam svojevremeno dvije državne tužiteljice (već odavno su u penziji) na kopir aparatu, koji je stajao ispred njihovih kancelarija u hodniku Tužilaštva BiH, kopirale naredbe o sprovođenju istrage i davale nam.

 

 

 

„Znate i sami šta smijete objaviti“, upozorile bi mene i kolege.

 

 

Nevjerovatno zvuči da sam nekad kao novinar prisustvovala i prepoznavanju osumnjičenog u prostorijama Tužilaštva KS ili da sam imala priliku gledati fotodokumentaciju s mjesta zločina.

 

 

 

Za sve navedeno imam svjedoke, kolege novinare iz različitih redakcija, s kojima sam skupa pratila suđenja.

 

 

 

Postojalo je povjerenje između predstavnika pravosudne zajednice i nas novinara. I ono, barem u to vrijeme, nije zloupotrijebljeno. Kako smo se počeli baviti raznim reformama, tako se urušavalo ne samo povjerenje, već kompletno stanje u pravosuđu. Ipak, to ne znači da nam reforme nisu potrebne: jesu, ali reforme u smislu kvalitetnih i visoko moralnih sudija i ostalih predstavnika pravosudne zajednice i izricanje što oštrijih krivično-pravnih sankcija.

 

(Fokus)

Postoji li danas sudija kojeg se plaše kriminalci i korumpirani političari?