Broj pripadnika Vučićeve pretorijanske garde koja ga je štitila na skupu vlastitih pristaša govori o tome da je autoritarni vladar Srbije svjestan da hoda po rubu i da ni u koga ne može imati povjerenje.
Dva su prosvjedna skupa jučer održana u susjednoj Srbiji. Jedan u Beogradu, u organizaciji Pokreta za narodu i državu u znak podrške srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću – Ne damo Srbiju, a drugi, onaj studentski, u Novom Pazaru, pod nazivom – Čaršijom vlada sloboda.
Istina, beogradski se ne bi mogao nazvati prosvjednim skupom jer ga organzirala vlast, pa se onda postavlja pitanje protiv koga je prosvjed usmjeren.
Na beogradskom skupu, a prema podacima Arhiva javnih skupova, bilo je prisutno oko 55.000 ljudi. Skup je zauzeo plato ispred Doma Narodne skupštine, Trg Nikole Pašića i Bulevar kralja Aleksandra do raskrsnice s Ulicom Desanke Maksimović“, objavio je svoju procjenu Arhiv. Podsjetimo, prema procjenama Arhiva javnih skupova na studentskim demonstracijama održanim prije gotovo mjeseca dana u Beogradu okupilo se više od 300.000 građana.
O skupu u Beogradu za „Slobodnu Bosnu“ govorio je politolog i nezavisni konsultant Davor Gjenero.
Koliki je fijasko za režim bio kontramiting što ga je autoritarni vladar Srbije Aleksandar Vučić organizirao u Beogradu 12. aprila, najbolje pokazuje činjenica da režim nije niti pokušao objaviti broj sudionika što ih je doveo na taj skup.
Ipak, skup je bio platforma na kojoj je Vučić mogao najaviti početak razdoblja dodatno zaoštrene represije prema svakom otporu. Groteskno je da je on sačinio popis od pet zahjteva, dakle jednako koliko je inicijalno bili studentskih zahtjeva režimu, radi stvaranja izlazne strategije iz krize stvorene korupcijom izazvane tragedije u Novom Sadu 1. novembra. Pet Vučićevih zahtjeva moguće je svesti na jedan, rušenje svih naznaka ograničenja njegove samovlasti, stvaranja potpune pokornosti tužiteljstva i njegovog uklapanja u represivni aparat, i surovo gušenje slobode svih preostalih društvenih institucija, poput autonomije sveučilišta, kazao je Gjenero.
Broj pripadnika Vučićeve pretorijanske garde koja ga je štitila na skupu vlastitih pristaša govori o tome da je autoritarni vladar Srbije svjestan da hoda po rubu i da ni u koga ne može imati povjerenje.
Izgleda da je shvaćao i to da je skup na kojem je sudjelovao za njega skup visokog rizika i da nije siguran može li do kraja vjerovati ljudima koje je režim primorao da budu u centru Beograda u vrijeme koje je Vučić zakazao.
Možda ga je instinkt preživljavanja na vlasti „podsjetio” na temišvarsko iskustvo, u kojem se masa, dovedena da bude lojalistička, da podrži diktatora Ceaușescua, otela kontroli. Pitanje je, međutim, je li Vučić izvukao lekciju iz njegove sudbine, jer da je, znao bi da se prije svega mora plašiti svog „unutarnjeg kruga”, pa i onih silnih pripadnika Kobri, koji su ga čuvali od svjetine što ju je sam doveo. Rumunjska surova egzekucija diktatora nije bila dio demokratske revolucije i rezultat vala demokratizacije koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih zapljusnuo Istočnu Europu. Upravo suprotno, to je bila operacija unutarnjeg kruga oko totalitarnog vladara, kojom je val demokratizacije zaustavljen i kojom je kupljeno vrijeme za model „vođene tranzicije”, što su je bez dotadašnjeg vođe uspostavili njegovi dotad najbliži suradnici.
Vučić iznio pet zahtjeva i poručio da je obojena revolucija završena
Vučiću masa što ju je sam okupio ovog puta nije „izmakla kontroli”, ljudi uništenih nesretnih egzistencija, ovisni o režimu, nisu u masi stvorili političku volju suprotnu onoj autoritarnog vladara, masa nije stvorila svoj „moral” i nije stvorena snaga te mase. Režim je, dakle, evidentno na zalazu, ali taj zalaz može trajati još dugo, možda i te dvije – tri godine, koliko je Vučiću potrebno da završi operaciju prijenosa državne imovine u privatne džepove posredstvom projekta EXPO. Koliko god potpora što ju je dobio u subotu 12. aprila od mase okupljene u Beogradu bila „mlitava”, ona će biti pogonsko gorivo zaoštavanja represije. A koliko je Vučić zapravo slab, govori i to što je u Beograd morao dovoditi besprizornoga Milorada Dodika, osobu koja je na međunarodnoj razini doživljena kao netko izvan zakona. Manevrima očuvanja privida vlastite moći Vučić samo sužava prostor onima na Zapadu koji ciničnim odnosom „postkolonijalne politike” toleriraju njegov autoritarni režim zbog vlastitih ekonomskih interesa.
Nakon skupa 12. aprila, kojeg je bilo nemoguće ne usporediti sa masovnom dinamikom od pred četiri tjedna, 15. marta, očito je da je Vučićev autoritarizam na zalazu, ali spreman na represiju i zaoštravanje protudemokratskih odnosa u Srbiji.
Diktatori su najopasniji u razdoblju kad sami shvate da im moć kopni, pa se, što bi rekla Vučićeva sljedbenica Ana Brnabić, režim lako „laća mati”, kazao je Gjenero.
(SB)