Politico: Erdogan planira rat i obračune kako bi sačuvao svoju kožu

Predsjednički izbori u Turskoj, zakazani za 23. juni, nedvojbeno su najvažniji izbori na svijetu ove godine. Odredit će hoće li ova nacija od 85 miliona građana, na rubu Evrope, Azije i Bliskog istoka, nastaviti hrliti putem prema autoritarnoj vlasti ili će izabrati liberalniji put.

Po prvi put otkako je Erdoganova konzervativna stranka pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine, postoji ozbiljna perspektiva političkih promjena. Inflacija je preko 80 posto godišnje, turska lira je pala u odnosu na dolar, a popularnost vlade je pala kako su ekonomske poteškoće rasle, stoji u analizi Politico-a.

Prema anketama, Erdogan je u ozbiljnim je političkim problemima, s AKP-om jedva da dobiva podršku od 30 posto. Naravno, njegov je odgovor bio brutalan i na domaćem i na međunarodnom planu.

Uprkos protivljenju i Washingtona i Moskve, Erdogan je govorio o pripremama za slanje tenkova u Siriju, s ciljem istjerivanja kurdske milicije koje Ankara povezuje sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom strankom (PKK). Čini se da je odlučan dovršiti tampon zonu s druge strane turske južne granice.

U međuvremenu, turski predsjednik također prijeti da će udariti NATO saveznicu Grčku usred sporova oko rezervi plina, Kipra i militarizacije grčkih otoka u Egejskom moru.

Otkako je započela ruska invazija na Ukrajinu, Erdogan je postavio Tursku kao nezamjenjivog posrednika između Moskve i Kijeva, pomažući u sklapanju poslova i ugošćujući razgovore između američkih i ruskih šefova sigurnosnih službi. Također je uspio podržati Ukrajinu, uključujući i prodaju vojnih bespilotnih letjelica, istovremeno održavajući trgovinske i energetske veze s Rusijom i bez ugrožavanja svog osobnog odnosa s predsjednikom Vladimirom Putinom ili izazivanja gnjeva Zapada.

U međuvremenu, kod kuće, turski predsjednik upotrijebio je pravosudni sistem koji nije baš poznat po svojoj neovisnosti kako bi pokušao diskvalificirati svoje najjače potencijalne protivnike.

Gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, popularna figura iz sekularne Republikanske narodne stranke lijevog centra (CHP), koji bi mogao biti zajednički kandidat opozicije za predsjednika, nedavno je osuđen na više od dvije godine zatvora zbog “vrijeđanja javnosti”.

Podrška opoziciji je sve snažnija (Foto: EPA-EFE)

Također, više od 100 političara iz glavne prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) i dalje se sudi za djela terorizma, što bi moglo dovesti do toga da pokret bude zabranjen. HDP nije dio opozicionog saveza šest stranaka koji sastavlja zajedničku izbornu platformu. Međutim, mogao bi biti jezičak na vagi, kao što pokazuju ankete, ako ni AKP ni opozicija ne osvoje većinu u parlamentu.

Erdogan je u 20 godina od politike “nula problema sa susjedima” došao do otvorenog ili latentnog sukoba sa Sirijom, Grčkom, Izraelom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i Armenijom. Međutim, posljednjih mjeseci započeo je približavanje sa nekoliko od navedenih protivnika, dijelom zato što ga je neuspjeh ustanaka u Arapskom proljeću koje je podržala Turska prisilio da prilagodi svoju vanjsku politiku, ali i zato što mu očajnički treba arapski i zapadni kapital da se podupre privredu, uništenu nepromišljenom politikom održavanja niskih kamatnih stopa.

Kopneni upad u Siriju koji bi izazvao reakciju SAD-a ili Rusije, mogao bi mu se obiti o glavu, kao što bi moglo i njegovo korištenje pravosuđa da gurne opoziciju u stranu. S druge strane, ograničena prekogranična operacija s malo turskih žrtava zapravo bi mogla biti prihvatljiva glasačima, na isti način na koji se izraelski napadi na Gazu u znak odmazde za raketne napade palestinskog Hamasa smatraju policijskim operacijama, a ne ratovima.

Erdogan će htjeti pokazati obnovljenu moć Turske u multipolarnom svijetu u kojem sile srednje veličine mogu imati više utjecaja, budući da su SAD i Rusija manje voljne ili sposobne djelovati kao globalni policajci. Ali nakon intervencija u Libiji i podrške Azerbajdžanu protiv Armenije, mogao bi odustati od kopnenog napada u Siriji, ako ga velike sile nastave upozoravati.

Evropska unija će vjerojatno biti promatrač, a ne sila za umjerenost ili promjenu. EU je najveći trgovački partner Turske, ali je izgubila utjecaj u Ankari, budući da je proces pristupanja zemlje EU-u na izdisaju, a Brisel mora redovno “potkupljivati” Tursku kako bi zadržala gotovo 4 miliona sirijskih izbjeglica na svom tlu.

Zapadu bi nedvojbeno laknulo kada bi Erdoganu vidio leđa. Ali vlade se ne upuštaju u eksperimetisanje, te još drže komunikacijske linije otvorene za moćnika na Bosforu i nudeći malo javne pomoći opoziciji, dok se tiho mole za umjereniju, prozapadnu Tursku u junu ove godine.