Pogled iz Australije: Zaboravljena i neshvaćena dijaspora!

Iako više od 25 godina egzistira izbjegličko-prognanička dijaspora, još uvijek moćnici u Bosni i Hercegovini i brojne diplomate tu dijasporu tretiraju kao “kesu bez dna”, ili kao radnike na privremenom radu u inostanstvu?

BH dijaspora uložila je u Bosnu i Hercegovinu ,u posljednjih deset godina, kroz razne vidove, više od 40 milijardi dolara! Koliko se to u vladajućim strukturama uvažava?!

Piše: Alija Resulović, publicist

U ona, rekao bih, davna socijalističko samoupravna vremena ljudi koji su iz političkih ili ekonomskih razloga odlazili u zapadne zemlje, tretirani su kao radnici na privremenom radu u inostranstvu! Nikada mi nije bio potpuno jasan taj termin, (jer kako se neko može tretirati kao privremeno a on, recimo, boravi u Njemačkoj ili Australiji 40 godina?!) Namjere su bile jasne, držati te ljude na uzdi i u strahu da im je uvijek Udba nad glavom i da paze šta rade, kako, gdje i šta govore?! Reklo bi se, bilo pa prošlo.

Međutim, ako danas konstatujemo da preko dva miliona Bosanaca i Hecegovaca, koje je ratni ali i poratni vihor i ekonomska neimaština otjerala sa kućnog praga u brojne zemlje ove planete, mora da se zna da još uvijek u glavama onih koji kao prate tu iseljeničko prognaničku armiju, smatraju da je riječ o dijaspori “kesi bez dna“ – ali i prije svega, o radnicima na privremenom radu u inostranstvu.

Odakle takav zaključak!?

Ako se samo analiziraju s kraja rata brojni, sada sve rijeđi kontakti predstavnika institucija vlasti, ministarstava, ministara, nosilaca krupnih titulara u Vijeću ministara ili entitetskim vladama sa ljudima u dijaspori, shvatiće se da je na djelu ogroman nesporazum, neshvatanje pa i razlaz!

Bio sam na tri kongresa SSDBIH, naših ljudi koji žive školuju se, rade, imaju zavidne i prestižne pozicije u zapadnim ekonomijama i društvima. Nikada na tim skupovima ljudi dobrih namjera, spremnih da pomognu svojoj prvoj domovini, nisam primjetio prisustvo ijednog pitajućeg člana vlade ili Vijeća ministara a da ne govorim o članu Predsjedništva države. Da se razumijemo; dolazili su neki sitni ne pitajući i nebitni činovnici i time je, izgleda, zadovoljena forma, ali duboko povrijeđeni svi oni koji su u Sarajevo stizali iz Kanade, USA, Švedske, Velike Britanije, Australije, Turske…

Povrijeđeni prije svega jer oni nisu došli da mole, nego da ponude programe, saradnju, uvezivanje sa ekonomijama prestižnih država. To na najilustrativniji način pokazuje gledanje nosilaca vlasti na ljude, naše ljude, koje je, ponoviću, rat natjerao da napusti svoj grad, svoj zavičaj ali i poratna teška ekonomska zbilja. Ti ljudi, po zvaničnim podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine kroz razne vidove, godišnje ulože blizu četiri milijarde dolara u Bosnu i Hercegovinu. Pomnožimo to samo za proteklih deset godina doći će se do jedne fantastične istine; u Bosnu i Hercegovinu dijaspora, naši ljudi, uložili su blizu 40 milijardi dolara! I sada onaj neshvaćeni i neviđeno bezobrazan šlamperaj; ljudima koji ulažu toliki novac niko od Predsjedništva, Vijeća ministara, vlada entiteta i kantona, gradskih skupština ne posvećuje ni minut pažnje, ali zato kada neki investitor iz arapskih ili onih zemalja zatrese sa kesom od pola miliona KM kao veliki ulagač slete se svi oko tog navodnog spasioca?!

Nisu imali vremena za ulagače?!

Navest ću ovdje i dva primjera kojima sam i sam svjedočio. Prije 15 godina jedna australijska kompanija koja se bavi (što bi se kazalo od ledine do konzerve) proizvodnjom mesa, željela je da u Bosnu i Hercegovinu uveze destine hiljada teladi, junadi, krava, da otvori tri ogromne mesne industrije i da zaposli hiljade radnika. Predstavnike te kompanije niko u Sarajevu nije imao vremena da primi, a oni na lokalnim nivoima, kako su poslije ovi biznismeni izjavljivali u australijskim medijma, kao da su željeli da im tutnu desetine hiljada dolara u džepove, kako bi Australci realizovali to što su planirali?! Posao je propao!

Drugi primjer; naš čovjek, biznismen sa visokim rejtingom, također iz Australije želio je da dvije fabrike teksas materijala i odjeće instalira u nekim bh. gradovima. Konkretno radilo se o Konjicu, Jablanici, Kladnju. Obećavao i granatovao zapošljavanje 250-350 ljudi, pretežno ženske radne snage, otvaranje više prodajnih mjesta. Svuda opet ista priča; dobro došli, ali šta mi dobijamo ispod stola?! Naravno, posao je propao.

Diplomatija i njena uloga!?

Ovoj sumornoj slici, svakako i ne sva, silno doprinose bh. diplomatska predstavništva. Malo se povezuju sa biznismenima, ljudima koji imaju vrlo naglašen ugled u australijskom ekonomskom životu. Većina diplomata ili najveći broj ambasadora koji je prodefilovao Camberom, izuzev praznih priča i velikih obećanja, sijeljenja uglavnom i isključivo sa bošnjačkim zajednicama, prisustvovanjima, fudbalskim turnirima, nije ugovorio nijedan veći posao bh. ekonomije i australijske moćne privrede? To sijeljenje, samo sa predstavnicima jednog naroda, i to redovno i uglavnom u islamskim zajednicama, ima i velike negativne posljedice. Poslovi se ne sklapaju. Nedovoljno se poznaje problematika naših ljudi koji žive u Australiji, a u brojnim slučajevima gubi se korak, neophodna komunikacija i prema Srbima i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Nova generacija rasla, školovana u dijaspori!

Treba biti svjestan dvije činjenice; emocije koje su držale i ujedinjavale Bosance i Hercegovce, sada su drugačije, one su objektivno i splasnule. Godine svakako čine svoje! Na sceni su sada oni koji su u Australiju došli kao djeca, sa 2 ili 3 godine, koji sada imaju diplome prestižnih univerziteta, ugledna radna mjesta u velikim firmama i kompanijama, mnogi su ljekari, pravnici, inžinjeri, uticajni menadžeri. Objektivno oni traže drugačiji odnos, saradnju na ravnopravnoj osnovi, puno uvažavanje, ali poštovanja svih branši tržišta.

Nova dijaspora traži nove vidove djelovanja!

Plač i suze bile su dugo eksponat na koji se igralo, zapravo tražila se pomoć za Bosnu i Hercegovinu. A kada se to ne shvati dolazi do osipanja, pražnjena pa i ukidanja bh. asocijacija, ali i ispuštenih šansi za ekonomsku saradnju. Navest ću primjer iz Queenslanda. Prije 20 godina ovdje su postojale: bh. zajednica, islamska zajednica, hor, folklorna sekcija, škola bosanskog jezika sa 80 učenika, radio program na bosanskom jeziku (4 puta sedmično dok su ga vodili Mirsada Hadžiahmetović, Mirsad Hodžić, Ahmet Bešić, Samra Maluhija, Emir Joldić, Vernes Bešić i Irfan Mehačević), sportski klubovi Stari most i Zmaj, klub privrednika i intelektualaca, organizovane su izložbe, predavanja, tribine. Sada, djeluju samo Islamska zajednica, dopunska škola bosanskog jezika, radio na Bosanskom samo sa dva programa, sportski klub Stari most.

To jeste indikator neke, ne bih rekao zasićenosti, već prevaziđenosti onih programa okupljanja od prije 20 godina! Žalosno je danas reći da Bosanski jezik koji je prije dvadesetak godina, upornošću bh. zajednica, nastavnika i profesora, prihvaćen i imao svoj značajan udio u informiranju naših ljudi. Danas, bosanski jezik se više ne nalazi, recimo, u izbornim materijalima (za parlamente federalnih država i savezni parlament – kao što je to bilo slučaj sa izbornim materijalima u državi Queensland), što je do samo prije pet, šest godina bilo nezamislivo.

Moja saznanja kazuju da je u skoro svim gradovima zamrla aktivnost bh. zajednica sa časnim izuzetkom Sidneja u kome nekoliko uglednih ljudi poput Inž. Safeta Alispahića, Dr. Nijaza Sofića, Fahira Zečevića uz podršku još nekolicine aktivista, pokušava da ojača sve organizacije i da obnovi rad onih koje su tokom posljednjih godina ugašene!

Da se pogrešno ne shvati; australijska bh. (bolje reći-bošnjačka) dijaspora ima čime da se pohvali. Novcem te dijaspore izgrađena je prelijepa zgrada ambasade Bosne i Hercegovine u Camberi, izgrađeni su brojni islamski bošnjački centri, dopunske škole bosanskog jezika su sve obuhvatnije, sportska aktivost također, i pokrenuto je mnogo čega od koristi za naše ljude.

Država se mora okrenuti bh. dijaspori!?

U svemu tome, diplomatska služba je pomagala koliko je znala, umijela ili osjećala da je ambasada Bosne i Hercegovine u Camberi, prije svega, zbog naših ljudi. Mnogi ambasadori imali su taj neophodan nerv saradnje, bliskih veza i kontakata, mnogi, nažalost, nisu se ni osjećali ni primjećivali.

Ono što jeste činjenica i ova kao nova bh. diplomatija poput one prije 40-50 godina u ovoj izbjegličko prognaničkoj rijeci bh. ljudi vide radnike na privremenom radu u inostranstvu?!

Nikako da se shvati da su to državljani Australije, i da svaki kontakt sa njima treba da uvažava tu činjenicu. Po onome kako su se ponašali pojedini ambasadori Bosne i Hercegovine u Australiji/Novom Zelandu, ispada da je državljanima Australije bh. porijekla čast što bosanskohercegovački ambasadori kontaktiraju sa njima(?!), ili što su spremni da ulažu u infrastrukturne i razvojne programe u Bosni i Hercegovini.

Da zaključim; diplomatska sluzba Bosne i Hercegovine, sigurno je, slika i prilika onoga što se odvija u Bosni i Hercegovini. Okupljanje i kontaktiranje samo sa ljudima iz svog nacionalnog korpusa, može, ako već nije, biti kontraproduktivna. Odnos vlasti u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, prema dijaspori ima odjeka i na tretman dijaspore u bh. medijima. Reći ću, prije 50 godina postojali su čak i listovi, programi na radio stanicama, tv kanalima, posvećeni našim ljudima koji žive u inostranstvu. Danas je to samo lijepa prošlost!

Na kraju, moj je savjet da konačno i privredne komore Bosne i Hercegovine, razni stručnjaci, eksperti, biznismeni krenu ka ovoj razvijenoj zemlji i da koristeći ugled bh. zajednica i uticajnih pojedinaca, sklapaju ekonomske aranžmane od koristi za državu!

Izvor: BHDINFODESK – Birmingham