Elem, kada se čulo da će Sarajevo dobiti Zimsku olimpijadu valjalo je osnovati i klubove, ekipe koje će svijetu pokazati da će kasaba ligura postati velegrad bobova. Ali, kako kada tih bolida još u Rajvosa nema, niti je ikada iko sjeo u te uske oklopnjake, gospodare ledenih zidova smrti?

 

 

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ/Foto: Privatna arhiva

 

 

Uh, jesam bio važan kada sam jedva nekako zakucao halku na mojIm ligurama. Ponosno sam ih poslije vukao na dugačkoj špagi. Bio sam glavni na onoj Trnovskoj u sarajevskim Kovačićima, dok se nisu pojavili neki sa pravim zečijim kožama na njihovim ligurama. Raja se odmah počela skupljati oko njihovih jurilica niz strmu ulicu što nas je nosila do Zagrebačke, gdje smo jedva kočili pred bijesnim šoferima Lejland busova.

 

 

 

Onda su i te ligure sa zečijom kožom postale manje za puhanje kada se nekoliko starije raje iz Gornjih Kovačića zafuralo prema nama po zaleđenoj džadi, panično vičući čampraz, čampraz! Ide bob! Od straha smo se bacali u snježne nanose, što ih je prije koji sat napravila komunalna grtalica. Iz kojih smo, kao u zaklonima, sa strahom gledali na metalno čudo koje nam je proletilo pred očima. Praveći bol u našim ušima škripom saonica po popucalim ledenim plohama.

 

 

 

 

 

 

Nikada većih sanki i nikada većeg boba do tada nisam vidio. Skovala ga starija raja uz pomoć njihovih očeva koji su radili u onom Vasi Miskinu Crnom, gdje su pravili vagone. Vazda su imali željeza za bacanje. I tako nastade džaba, bez kinte ulaganja, ponos Kovačića i tog dijela Sarajeva. Dolazili onda iz drugih područja grada da sa čuđenjem gledaju taj tajanstveni bob.

 

 

 

Poslije kako su zime prolazile i kada smo već imali crno bijele televizore prvi put sam skužio šta je i kakav je bob. Ni nalik onim mamut sankama koje su jurile kao munja odozgo s Trebevića, preko Drljepana sve do Trnovske i često za dlaku profurale ispred zahuktalih dvospratnih autobusa u ravnini Kovačića. Prvi put sam vidio i te sulunare smrti niz koje su se strmoglavljivali oni što se ni boba ni Boga bojali nisu.

 

 

 

Poslije su stigli kolor televizori, nove slike svijeta i na oklopne bolide sa leda sam već zaboravio. Sve do jednog dana. Sretnem osamdesetih godina pred prostorijama FK Želježničar na Marijin Dvoru, dragu drugaricu Dubravku Čečuru. O, vozdra, školska, gdje ćemo to? Pa, zna se, u Želju. A, i ti kantičarka, navijačica protivničkih nogometnih komšija? Kako ne bih bila, od malih nogu, a posebno sada, kada radim u Direkciji Željezničko transportnog preduzeća.

 

 

 

Rađenović i Stojnić u Cortini d’ Ampezzo

 

 

 

I onda krenu priča, što je više kazivala, onako mangupski kako je uvijek znala, meni oči sve šire. Čuj, sekretarica je nekog bob kluba?! Ona koja se sanjkala najčešće na blagoj nizbrdici naše livade djetinjstva, na mjestu gdje su danas neboderi Momo i Uzeir, postala maher za one paklene saonice što jure ihihi kilometara na sat niz ledene oluke. Mene kavara gledati, a kamoli se nešto motati oko tih uskih sanduka sa kamikazama.

 

 

 

I priča dalje Dubravka ovako. Dane Maljković, jedan od legendarnih gradonačelnika Sarajeva i dekana Elektrotehničkog fakulteta, te direktor tog Čečurinog ŽTO, još jednom se pokazao kao incijator ideja koje su poslije postajale zlatne. Eto, recimo, prof. Maljković je osnovao svojim studentima onaj nezaboravni Steleks. Bilo je toga još, ali ovo sa bobom je vrh. Zamislite, koliko hoćeš raje tada sanjalo da nauči voziti auto, a neki bi, ništa drugo, nego bob. Dane naredi, Dubravka stavi na papir, a ekipa budućih pilota se već formirala. Na čelu ludo hrabrih što će nas 84. oduševljavati stao je trener Vladimir Pajić Paja.

 

 

 

 

 

 

Elem, kada se čulo da će Sarajevo dobiti Zimsku olimpijadu valjalo je osnovati i klubove, ekipe koje će svijetu pokazati da će kasaba ligura postati velegrad bobova. Ali, kako kada tih bolida još u Rajvosa nema, niti je ikada iko sjeo u te uske oklopnjake, gospodare ledenih zidova smrti?

 

 

 

I pored svih tih osnovnih belaja nije se predavala raja. Godinu prije nego će se osnovati Bob klub sa sekretaricom Dubravkom Čečurom, organizovana je prva bob škola. Kandidati za đake testirani su u Fisu i odabrani su Prodanović, Rađenović, Stojnić, Janković i Pajić . Od samog početka, pa do istorijske 1984. Paja je bio i trener. Nakon registracije Bob kluba u Želji prijava je otišla i međunarodnoj organizaciji i uslijedio je poziv hrabrim sarajevskim mladićima za počasnu posjetu na Svjetsko prvenstveno 1981. u Cortini D’ampezzo. Sarajevski sportski odabranici su potom 15 dana vježbali na pravim bob stazama. U tim danima jedino je Nedo Mahić, predsjednik Kluba i višedecenijski prvi čovjek turizma Šehera, stisnuo i provozao svoju prvu i posljednju vožnju. Dosta mu je bilo za cijeli život. Već u Cortini se nazirala stalna postava u budućim strmoglavljivanjima sa bolidima leda. Bili su to Zdravko Stojnić, Nenad Prodanović i Boris Rađenović. Uz njih su se potom iskazivali još brojni takmičari, posebno kao kočničari na pistama sjećanja.

 

 

 

Olimpijci u službenim odijelima

 

 

Organizatori i sponzori nadmetanja u Cortini bili su oduševljeni srčanošću mladih početnika. Zato su im odlučili pokloniti prva dva boba koji bi stigli u BiH. Zbog tadašnjih propisa to nije bilo baš ostvarljivo, ali ko će Bosanca. Rješenje je pronađeno u održavanju Sajma turizma i sporta u Skenderiji na kojem su bili izloženi ti pokloni, što su poslije ostali u Sarajevu. Uz ova dva boba, stigao je i treći koji je bio ukalkulisan u cijenu gradnje Bob staze na Trebeviću. Četvrti je bio poklon našeg gastarbajtera iz Njemačke.

 

 

 

Kada su odjeknule fanafare na otvaranju 14. ZOI započela je istorija bh boba. Nastavilo se i u periodu poslije ZOI 84. Dok je još bilo entuzijazma, a pogotovo direktora u ŽTP-u, Ante Sučića, Dane Maljkovića i Nede Mahića, šefa sarajevskog turizma, koji su od prvog dana finansirali Bob klub. Sportisti su redovno, svake godine , u olimpijskoj postavi, sa malim rokadama, učestvovali na svjetskim i evropskim prvenstvima.Nisu bilježili neke vrhunske rezultate, ali je ondašnja Jugoslavija, zahvaljujući hrabrima olimpijcima iz Sarajeva, postajala sve poznatija i kao zemlja koja osvaja pažnju ljubitelja i ove najuzbudljivije discipline bijelog sporta. Sa malo treninga, jer svaki dinar se morao dobro štedjeti za odlazak na međunarodnu bob scenu, uspjesi su bili, što bi se reklo, solidni.

 

 

 

Sarajevski bob piloti Prodanović, Rađenović, Stojnić, Janković i trener Pajić

 

 

 

Prije svakog spusta niz ledeni oluk panike trebalo je stazu dobro prostudirati. Pomno su se slušale upute mahera bob jurilica za odabir najoptimalnije linije vožnje od preko 100 kilometara na sat. Bob hrabra raja iz Sarajeva pokušavala je tada napamet naučiti tih 1.300 metara duge piste sa petnaestak krivina. Morali su znati na kojoj tački se osvaja okuka, kada je neophodno ići visoko u zavojima jeze, a kada niže. Trebalo je osim snage i malo matematike i geometrije.

 

 

 

Srećom u tim sunovratima straha nije bilo težih nesreća. Pamti se jedino prevrtanje posade dva boba na obuci u Insbruku. Tada su sarajevski piloti Rađenović i Janković završili u bolnici. Povrede nisu bile teške, te su uskoro ponovo jurili niz led na slijedećim međunarodnim takmičenjima. Dok su povrieđeni bili na liječenju njihova mjjesta u bobu dvosjedu zauzeli su trener Vladimir Pajić,a u drugom vozilu jedan Austrijanac koji je dobrovoljno pomogao bosancima.

 

 

 

Pripreme boba Dubravka Čečura

 

 

Zime su prolazile, sarajevski bob klub je postao navika bez kojeg se nisu mogli zamisliti brojna internacionalna nadmetanja. Metalne jurilice imale su i svoje garaže u kojima su pažljivo čuvani, održavani. Često se tada i moja drugarica Dubravka iskazivale u oštrenju čeličnih nosača tih saonica, koje su sijale sve do proljeća 1992. godine u Sarajevu.

 

 

 

U početnim danima rata bobovi su izgorili u garažama na Željinom stadionu na Grbavici.

 

 

 

Ubrzo je uništena i nikada obnovljena Bob staza na Trebeviću. Često sam tada mislio i na mog komšiju sa početka Vilsonovog šetališta, arhitektu Gorazda Bučara, autora projekta tog sarajevskog olimpijskog bisera. Teško je i pretpostaviti kako se osjećao kada su u ratnom Šeheru javljali kako nam smrt stiže sa njegove Bob staze.

 

 

 

…Bob sarajevskog sjećanja postane mi, posebno u ovim jubilarnim olimpijskom danima, skoro jednako drag kao nikada zaboravljene ligure sa halkom, bez zečije kože.

 

(SB)

PAVLE PAVLOVIĆ POVODOM 40 GODINA OD ZOI 84 PIŠE ZA “SB”: Čampraz, piči bob! Kako je Sarajevo od Šehera ligura postalo izgubljeni velegrad bob saonica?