U Izrael je otišao smatrajući da je riječ o čistoj diplomatskoj pobjedi, kecu iz rukava, o malom ali važnom trijumfu nad snagama države. A sve se pretvorilo u seriju ponižavajućih poraza…

 

 

 

Aktuelna zbivanja u Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu za portal Analiziraj.ba komentira novinar Ozren Kebo.

 

 

Gaza kao sumrak zapadne demokratije

 

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata George Orwell napisao je, među svim ostalim, i rečenicu koja nadilazi gabarite tadašnje klanice: »Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma.

 

 

Mogli bismo danas ustvrditi nešto slično, grijeh mnogih zapadnih intelektualaca je što bi htjeli da su energično protiv nasilja, ali da istovremeno ne budu protiv Izraela. E to dvoje teško je spojiti. Masovni i dugotrajni pokolj djece, žena i staraca jedan je rukavac aktuelnog genocida, a drugi se provukao kroz rafinirano ubojstvo globalnog javnog mnjenja.

 

 

Zemlje i demokratije koje su se busale svojim političkom dostignućima i oholo držale lekcije ostatku svijeta, deevoluirale su do nivoa Sovjetskog saveza, postale su svojevrsne tamnice javne riječi. Posredstvom klasičnog nasilja nad javnošću rat se nameće kao neminovnost. Što u suštini i jeste. Rat je neizbježan jer je vladajućim strukturama potreban kao glavna alatka vladanja, eksploatacije i moći. Ekonomije, berze, industrije oružja, medijska produkcija, sve su to proizvodno-manipulativne grane koje direktno zavise od one ubijene djece u Gazi i toliko se u tom užasavajućem procesu otišlo daleko da više nema nazad. Još mališana mora biti masakrirano kako bi se pomenuti klasteri održali u životu. Ono što je najgore – izvođači radova svoje zadatke obavljaju s takvom samouvjerenošću kao da nikakvo sutra, nikakav sud historije, niti Bog ili karma ne postoje. A kad nema tog straha, onda su vrata novih pokolja širom otvorena.

 

 

Kako danas isprazno zvuče frazetine “nikad više”, “mir iznad svega” i “savjest čovječanstva”, a kako tek porazno odzvanja spoznaja da su za njihovo suštinsko dezavuiranje krivi oni koji su trebali bdjeti nad mirom. “Savjest čovječanstva” propala ko kauč, kao lamela uz Mahmutovac, nema joj u ovom trenutku ni spasa ni oporavka. Kako ćete najbrže razljutiti zapadnog demokratu? Pa tako da mu kažete da je jedan od najvećih heroja našeg doba izraelski novinar Gideon Levy. Ako postoji išta nalik savjesti 21. stoljeća, onda je to taj čovjek. E takva tvrdnja mnogima je prst u oko.

 

 

Potmuli nacizam ljudi koji su javno potpisivali granate prije njihovog ispaljivanja na Gazu za sada je vjerovatno najniža razina savjesti koju je čovjekova vrsta dosegla. I takvi se sumanuti činovi javno slave. Njemačka, Britanija, Francuska, demokratske perjanice modernog svijeta, zajedno s vodećim im medijima trenutno su u takvom stanju da bi im neko iz Informera ili s Pinka komotno mogao učestvovati u okruglom stolu o profesionalizmu i etici; tu su negdje, u pet deka.

 

 

Zapadna demokratija, “istrošena nakaza” koja smrdi na pokolje, smrt i opsadu, spala je na najniže grane. Nerješiv problem je što nema ko da je zamijeni, osim ako neko misli da su Rusija i Kina dostojne ideološke i civilizacijske alternative. Ni do sada se kao vrsta u ekspanziji nismo mogli pohvaliti besprijekornom moralnom odgovornošću, a to na šta je danas globalno stanje svijesti svedeno brutalno će obilježiti godine koje dolaze.

 

 

Razorna koncepcija svijeta u kojem niko neće biti siguran na svom je krvavom vrhuncu. Gaza nije jedini pokolj u ovom trenutku, ali jeste najizvikaniji. S pravom. Svako ima svoj Izrael, tu iza ugla, ili iza prve granice, koji samo vreba priliku. Ne vjerujete? E pa sačekajte koju godinu ili deceniju. U svijetu u kojem je na očigled svih moguća ovakva destrukcija, moguće je i sve drugo.

 

 

Beogradska revolucija

 

 

Sve revolucije ovog svijeta uglavnom su propale, neke odmah, a neke nakon što su uspjele. U srži je revolucije da ne može donijeti dugotrajni berićet. Ovo ne važi samo za jednu u dugom povijesnom nizu – onu seksualnu, jer tu su nenasilnost akcije i ljepota proklamiranih ciljeva napravili sretnu sintezu, pa je sve moralo svršiti kako treba. I davno je rečeno, svaka revolucija ima za politički cilj da obori nešto staro, samo je seksualnoj bio motiv oboriti nešto mlado.

 

 

Srbijanski protesti otvorili su sasvim novo poglavlje u političkom životu Balkana. Tu je mladost udarila na okoštale obrasce kapitalizma, na korupciju, klijentelizam, elitizam te demokratsku, pravnu, medijsku i svaku drugu propast društva. Kombinacija spontanog otpora, dobre unutrašnje organizacije i dugotrajne postojane motiviranosti rezultirala je masovnošću o kojoj druge države iznikle iz Jugoslavije mogu samo sanjati. Nezamislivo je još od 2014. godine da se u Sarajevu okupi više hiljada ljudi, iako povoda za otpor i nenasilnu akciju ima na dnevnoj osnovi, u svakom kutku zemlje.

 

 

Srbija je u većini relevantnih parametara poseban slučaj. Već godinama stenje pod jarmom općeprisutnog gospodara koji je osvojio sve pore javnog života. Ta višesatna dnevna obraćanja, ta hipersonična opsjednutost sopstvenom ulogom, ta iritirajuća prisutnost eskalirale su u posjeti mladim Makedoncima koji su nakon tragičnog požara prebačeni na liječenje u Beograd. Bilo je ranjenika i u drugim državama, ali nigdje ni jednom od vladajućih političara nije palo na pamet da se eksponira i koristi tuđu tragediju za sopstvenu promociju. Samo je jedan bolesnik u neiskazivo sramotnom naletu samopromocije bahnuo u njihov narušeni imunološki sistem i prostor, sve sa novinarskim ekipama koje hroničarski vjerno prate njegovu satnicu. Čovjek je uspostavio takvu političku paradigmu protiv koje se digla cijela država, došli su na pola puta i sav demokratski svijet, tj. ono što je ostalo od njega, sada je uz tu mladost.

 

 

Dok je politička i ideološka irelevantnost njegovih intervjua svima jasna, ovaj Happy efendija, najegzemplarniji mitoman naših prostora, i dalje se ponaša kao žrtva masovnih protesta, a ne kao njihov uzrok, povod i glavna pokretačka činjenica. U vođinom ponašanju odavno je nešto mračno i nepopravljivo.

 

 

Po Sarajevu je pucao iz kišobrana.

Po Beogradu iz zvučnog topa.

Novi Sad, jeste li očistili skloništa?

Ljubazno ga istjerali

 

 

U najnovijoj krizi koja se plete oko pravnog i političkog statusa Milorada Dodika najveće razočarenje je – vjerovatno pogađate – Milorad Dodik. Dok je prijetio otcjepljenjem, vladao je i međunarodnim i domaćim političkim faktorom u Bosni i Hercegovini. Kad je na red konačno došla realizacija višedecenijskih prijetnji, sve se raspalo. Već godinama slušamo kako njegova RS ima spremnu kompletnu zakonsku regulativu da u roku od 24 sata profunkcionira kao država. Ispostavilo se da – nema ništa. I da po njega zastrašujuća 98 postotna većina državnih službenika više vjeruje Bosni i Hercegovini nego Republici Srpskoj. Ljudi su bez dileme odbili da se s državnog prebace na prezaduženi, ekonomski uništeni entiteski nivo.

 

 

U Izrael je otišao smatrajući da je riječ o čistoj diplomatskoj pobjedi, kecu iz rukava, o malom ali važnom trijumfu nad snagama države. A sve se pretvorilo u seriju ponižavajućih poraza. Niko još ne komentira žensku ruku koja ga gura dok on – ljubazno zamoljen da se udalji – ustaje i napušta sjedište do Netanjahua. Mada, objektivno govoreći, baš tu mu je bilo mjesto, šteta što ga otpremiše.

 

 

Toliko je sve loše pripremio i odradio da bi se mogao u budućim političkim udžbenicima proučavati kao antiprimjer. Dobar primjer lošeg primjera.

 

 

Kada je kriza tek krenula, američki državni sekretar Marco Rubio osudio je svaki pokušaj separatizma i pozvao sve strane na dijalog. E na ovaj drugi dio poruke zakačio se Dodikov savjetnički i Twitter tim, zaboravljajući da se poziv ne odnosi na bjegunca od zakona.

 

 

On je već u dijalogu sa Senom.

 

 

Ali ovakve tipove ne valja prerano otpisivati. Oni se uvijek tuku do posljednjeg daha, a ne odustaju ni kada sudija svira kraj.

 

 

Čovjek se bori za sopstvenu egzistenciju i niko, pa ni on sam, još ne zna na šta je sve spreman. Što se tiče ostatka države, naša sudbina je u rukama likova koji samoinicijativno zakazuju sjednice vlada, proglašavaju neradne nedjelje, određuju visinu plata i na intervjue dolaze u maskirnim uniformama. Znači, mirno spavajte, sve je pod kontrolom…

 

(Analiziraj.ba)

OZREN KEBO O “BJEGUNCU” I DRUGIM PITANJIMA: Tipove poput Dodika ne valja prerano otpisivati, takvi se tuku do posljednjeg daha…