Herojski su se od prvog dana, kako su obukli bijele mantile, borili za zdravlje i živote svih kojim je ljekarska pomoć trebala.

 

 

Niti su znali za umor, niti su izgovarali “ne mogu”. Kada bi došli najteži trenuci, nalazili su razlog za osmijeh i putokaz za rješenje.

 

U njihovom okruženju svi su se osjećali sigurno, bili su neumorni i maksimalno požrtvovani.

 

Nevidljivi neprijatelj ostavio je bh. građane bez vrsnih stručnjaka, koji su izgubili vlastitu bitku sa virusom korona.

 

Od doktora Marka Pekije i Dragana Vojvodića te medicinskog tehničara Džebraila Šišića oprostile su se njihove radne kolege i prijatelji, uz poruku da će uspomene na njih živjeti vječno.

 

 

DR MARKO PEKIJA: Pokazao nam je kako se i u bolesti bude čovjek, hrabar i dostojanstven

 

Doktor Marko Pekija, ljekar Klinike intenzivne medicine za nehirurške grane Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, preminuo je u 37. godini nakon više od mjesec dana borbe sa posljedicama infekcije virusom korona.

 

Rođen je 8. septembra 1983. godine u Banjaluci, živio je i odrastao u Prijedoru. Na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci 2013. godine stekao je zvanje doktora medicine. Profesionalnu karijeru započeo je u Domu zdravlja Prijedor 2013. godine. U Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane UKC RS zasnovao je radni odnos 1. marta 2019. godine. Tako o Marku čitamo svih ovih dana.

 

A naša priča je ovakva: Klinika intenzivne medicine za nehirurške grane je mjesto gdje se, privučeni idejom humanosti i energijom timskog rada, okupljaju entuzijasti koji su završili medicinski fakultet, doktori medicine, da bi liječili kritično oboljele pacijente, one za koje većina misli da su nepovratno izgubljeni.

 

Jedan takav doktor pridružio nam se tog 1. marta 2019. godine. Marko Pekija, plavooki momak, došao je sa rancem na lijevom ramenu, pomalo uplašen, ali sa širokim osmijehom.

 

I kako to već biva na surovim mjestima gdje, ili morate brzo stati na noge, ili ćete nestati, uplašeni, plavooki momak sa širokim osmijehom je ostao i opstao. Brzo je Marko ovladao znanjima i vještinama koje su neophodne da bi jedan doktor radio u intenzivnoj njezi i još brže je pokazao da možda i ponajbolje od svih nas već vlada vještinom koja je u našoj maloj porodici, svima poznatoj kao “Mi iz KIM-a”, najcjenjenija – biti dobar čovjek, drug i kolega.

 

Naučili smo od Marka da ne možemo biti umorni, jer on to nikad nije bio. Naučili smo od Marka da uvijek mora da postoji neki razlog za osmijeh i dobro raspoloženje, jer smo to od njega uvijek dobili.

 

Naučili smo od Marka da u uslovima velikog opterećenja, kakvi u intenzivnoj svakako jesu, uvijek postoji neka dobra šala i vesela riječ, i u najtežim trenucima.

 

Naučili smo od Marka kako se bude požrtvovan roditelj, najbolji tata na svijetu, najbolji muž na svijetu i pored teškog posla i ogromnog opterećenja. Empatija, dobrota, pozitivan duh, ambicija, želja za životom, sjaj u oku… to smo sve dobili u Marku, mladom čovjeku sa dušom anđela.

 

Dana 21. marta primili smo prvog korona pozitivnog, kritično oboljelog pacijenta… I onda smo naučili od Marka kako se bude najbolji drug i radni kolega. Među prvima je prihvatio izazov borbe sa novom pošasti, radio neumorno, požrtvovano i samostalno, činilo se, bez imalo straha i bojazni.

 

Nikada nismo pričali o tome, valjda zbog bojazni da se to stvarno i ne desi, ali desilo se. Jedan od nas se teško razbolio. Bio je to Marko. Pokazao nam je kako se i u bolesti bude čovjek, hrabar i dostojanstven, iako su plave oči bile uplašene i tražile nadu u svima nama. Borba je bila duga i neizvjesna, nadasve teška, ali nadali smo se svim srcem. Nismo mogli drugačije poznajući Marka.

 

Dana 13. septembra stigla je nemila vijest, Marko više nije sa nama. Ljude kao što je Marko bio ne možete izgubiti, oni ne mogu nestati. Takvi ljudi, pošteni, iskreni, požrtvovani, koji čine dobra djela, a ne očekuju ništa za uzvrat, zbog kojih ste naučili prepoznati svoje mane i vrline, žive uvijek i svagdje. Oni žive u svima nama.

 

Tako će biti i sa doktorom Markom Pekijom. Dok god je kraljevskoplavih uniformi u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane, živjeće i uspomena na najboljeg među izvrsnima.

 

Tvoji prijatelji, Klinika intenzivne medicine za nehirurške grane UKC RS

 

 

PRIM. DR DRAGAN VOJVODIĆ: Imao plemenitu i toplu dušu djeteta, srce ratnika i mudrost pravednika

 

Prim. dr Dragan Vojvodić, specijalista interne medicine, supspecijalista nefrolog, ljekar Odjeljenja nefrologije Klinike za unutrašnje bolesti Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, preminuo je 25. aprila 2020. godine, u 61. godini, od komplikacija infekcije virusom korona, nakon duge i teške borbe.

 

Rođen je 4. januara 1959. godine u Vrbljanima, opština Ribnik. Gimnaziju je završio u Sanskom Mostu, Medicinski fakultet na Univerzitetu u Sarajevu, specijalizaciju iz interne medicine na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, a supspecijalizaciju iz nefrologije u Novom Sadu.

 

Profesionalnu karijeru započeo je u Domu zdravlja u Ključu, a potom nastavio u “Medicinskoj elektronici” u Banjaluci, Internacionalnom dijaliza centru u Banjaluci, a od 2009. godine na Odjeljenju nefrologije Univerzitetskog Kliničkog centra Republike Srpske.

 

Za izuzetne zasluge i humanost, kao učesnik Otadžbinskog rata, odlikovan je Ordenom krsta milosrđa. U tri mandata biran je za narodnog poslanika Skupštine Republike Srpske. Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje djece.

 

Ovo je kratka biografija jednog uspješnog i po svemu izuzetnog čovjeka, čiji put je bio istkan od svakodnevnog mukotrpnog rada i odricanja. Iza nje stoji jedan drugačiji pogled, onako kako smo ga mi vidjeli i doživljavali.

 

Za one koji su poznavali dr Vojvodića bilo je dovoljno reći Vojvoda. Za njemu najbliže bio je Dragiša. Za medicinske sestre i pacijente bio je “naš doktor”. I nije trebalo reći niša više.

 

Bio je sinonim za sigurnost. S njim su se svi osjećali sigurno: porodica, saborci, kolege, prijatelji i pacijenti. Bio je stub koji se nije mogao slomiti, ratnik koji se ne predaje i saborac koji nikada neće izdati. I bilo je potrebno da dođe neka nova bolest da bi mogla da slomi takvog čovjeka. Svojim primjerom ostavio je putokaz uzornog života doktora na putu milosrđa i života po Hipokratovoj zakletvi.

 

I nikada mu ništa nije bilo teško. Za sve i svakoga je imao vremena, da sasluša, pomogne, da učini nemoguće kako bi napravio iskorak naprijed za dobrobit svih. Bio je čovjek koji se radovao svačijem uspjehu, koji je doživljavao kao vlastiti. Takav je bio naš Vojvoda.

 

Najsrećniji je bio kada je govorio o svojoj porodici, Vrbljanima i rijeci Sani. Istinski patriota, svoju zemlju je gledao najblažim očima, spreman da oprosti sve mane i da učini sve što može da bude još ljepša i blagorodnija.

 

Za njega je ona rađala najukusnije plodove, davala najljepšu vodu i najbolje ljude. Za njega je ona bila najljepša i najsigurnija kolijevka u kojoj rastu i stasaju i njegova djeca.

 

“Imamo sve, samo treba da budemo ljudi i da radimo”, govorio je i svojim ponašanjem i radom davao primjer drugima.

 

Ponosan što radi u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, prema svojim kolegama se odnosio kao prema braći i sestrama. Prema mlađima je imao zaštitnički očinski odnos savjetujući ih i pomažući im kad god je trebalo. I ko ga nije znao, kada bi ga upoznao, vrlo brzo bi padale sve barijere pred njegovom skromnošću, dobrotom i dobronamjernošću.

 

Imao je čisto srce, toplu dušu i razumijevanje za svakoga. Imao je dar da u svakom čovjeku traži i vidi samo najbolje. Ponosni smo što je bio naš.

 

Pamtićemo ga kao bezvremeni primjer, doktora i čovjeka koji je imao plemenitu i toplu dušu djeteta, srce ratnika i mudrost pravednika, kao savjesnog i izvanrednog doktora i čovjeka visokih moralnih načela bez premca. Dom zdravlja opštine Ribnik danas nosi ponosno ime dr Dragana Vojvodića. A u našim srcima ostaje zauvijek naš doktor, naš Vojvoda, naš Dragiša. Neponovljiv i jedini.

 

Tvoje kolege i prijatelji, Klinika za unutrašnje bolesti UKC RS

 

 

MEDICINSKI TEHNIČAR DŽEBRAIL ŠIŠIĆ: Bio sposoban i u najurgentnijim situacijama da sačuva pribranost

 

Informacija da je Džebrail Šišić Šile prebačen u izolatorij Podhrastovi sve nas je u Hitnoj pomoći Sarajevo zatekla, jer smo znali o kakvom zdravom i jakom čovjeku se radi.

 

Ali smo svakako bili uvjereni da će vrlo brzo biti izliječen, vratiti se kući i svojim radnim kolegama.

 

Međutim, njegovo zdravstveno stanje se iz dana u dan pogoršavalo, što nas je sve držalo u nevjerici. Kako je moguće da kovid-19 može toliko nauditi tako zdravom i jakom muškarcu? Kada smo saznali da je Šile preminuo, niko u Hitnoj pomoći Sarajevo nije mogao da vjeruje da je to istina.

 

Koliko nas je pogodila smrt našeg kolege Džebraila Šišića, govori i činjenica da smo mi, uposlenici JU ZHMP KS to na zvaničnoj našoj stranici okarakterisali kao najtužniji poslijeratni dan u Hitnoj pomoći Sarajevo.

 

I zaista je tako. Bol i tuga zbog njegove smrti bili su ogromni, neizrecivi. Tim prije što je Šile, kako smo ga odmila zvali, pored toga što je bio mlad, zdrav, sportista, pun života, bio također i neko ko je savršeno dobro poznavao posao koji je radio.

 

Bio je primjer odličnog medicinskog tehničara, koji je sposoban u najurgentnijim situacijama sačuvati pribranost, reagovati racionalno i uliti sigurnost u ostatak ekipe. To je nekada presudno za spasavanje ljudskih života, a to posebno znaju mladi doktori.

 

Zato smo svi mi prazni, prazna je i Hitna pomoć kad se sjetimo Šileta. Događa se da neki ljudi i dalje žive, poslije smrti, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca.

 

Dragi naš Šile je zasigurno jedan od njih. Ostaće zauvijek upamćen u JU Zavod za Hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo. Njegova smrt ogroman je gubitak za njegovu porodicu, JU ZHMP KS, ali i za sve građane KS, prenose Nezavisne.

 

(Novi.ba)

Ovo su medicinari koji su izgubili bitku sa korona virusom: Njihova djela će vječno živjeti!