Od pobjede u par dana do brutalnog rata iscrpljivanja: Kako je propao ruski plan

Potpuno krivo procjenjujući situaciju i spremnost Ukrajinaca na obranu domovine, Putin je bio siguran (a nitko mu se nije usudio usprotiviti) da će se ruske postrojbe prošetati Ukrajinom.

Za malo više od mjesec dana ruska agresija na Ukrajinu ući će u drugu godinu. Dostatno je to vremena da se načine analize i izvedu prve pouke.

Prva i vjerojatno najvažnija pouka je da suvremeno ratovanje, bez obzira na svu tehniku, još uvijek zahtijeva vojnike-ratnike. Mnogo njih. U slučaju Ukrajine i Rusije stotine tisuća s tendencijom rasta na više od milijun.

Potpuno krivo procjenjujući situaciju i spremnost Ukrajinaca na obranu domovine, ruski politički i vojni vrh sam je sebe uvjerio da će se ruske postrojbe prošetati Ukrajinom. Vjerovali su da će ih “porobljeni” i “napaćeni” Ukrajinci dočekati cvijećem, votkom, kruhom i solju. Sve je trebalo biti gotovo za nekoliko dana, najviše par tjedana.

Deset mjeseci kasnije ruska agresija na Ukrajinu, uslijed obostrano teških gubitaka koji su značajno smanjili ofenzivne kapacitete obje vojske, pretvorila se u rat iscrpljivanja. Na prvu bi se reklo da u takvom ratu Ukrajina nema šanse s obzirom na to da je Rusija nekoliko puta veća (43.5 milijuna naspram 142 milijuna). Međutim, Ukrajinci se bore za opstojnost jer bi za njih ruska okupacija značila potpuno zatiranje ne samo države već i naroda.

S druge strane, u Rusiji malo tko razumije zašto su napali Ukrajinu. To je osobni rat Vladimira Vladimirovića Putina, starca koji je želio osvajanjem Ukrajine ući u krug najvećih ruskih vođa. Postati novi Petar I. Aleksejevič, tj. Petar Veliki.

Umjesto toga postat će Ivan IV. Vasiljevič Grozni. Putin je navršio 70 godina i najvjerojatnije je načet bolestima, pa mu je jasno da više nema puno godina na čelu Rusije te su mu okupacija i pripojenje Ukrajine trebali biti vrhunci vladavine.

Potpuno krivo procjenjujući situaciju i spremnost Ukrajinaca na obranu domovine, Putin je bio siguran (a nitko mu se nije usudio usprotiviti) da će se ruske postrojbe prošetati Ukrajinom. Onako kao što se dogodilo na samom početku agresije u Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti.

Po procjenama ruskog vojnog vrha nešto manje od 200 tisuća ruskih profesionalaca potpomognutih s oko 34 tisuće vojnika pobunjeničkih skupina iz Donjecka i Luhanska trebalo je bez problema pobijediti 209 tisuća ukrajinskih vojnika. Jer su sami sebe uvjerili da će ih porobljeni Ukrajinci dočekati cvijećem, votkom, kruhom i solju.

Sve je trebalo biti gotovo za nekoliko dana, najviše par tjedana. Tako bi i bilo da je ruska vojska napala s 500 tisuća vojnika, ali ruski generali na početku 2022. godine na raspolaganju su imali vojsku od 900 tisuća, od čega je u kopnenoj vojsci bilo tek 280 tisuća. Ruski su generali za invaziju odvojili sve što su mogli, pa čak i više od toga.

Nakon ni mjesec dana ratovanja postalo je jasno da tih dvjestotinjak tisuća neće biti dovoljno. Kako kampanje privlačenja dobrovoljaca nisu bile odveć uspješne, Putin je 21. rujna morao objaviti djelomičnu mobilizaciju 300 tisuća pričuvnika. Tek toliko da se popune gubici te omogući da se dio izmorenih postrojbi pošalje na odmor i popunu. No to je tek prva od mnogih mobilizacija koje će Putin morati odobriti ako želi pobijediti.

Jer najveća odlika rata iscrpljivanja je stalna potreba za dopunom snaga ljudstvom i tehnikom. Od prvih 300 tisuća mobiliziranih Rusa već je pola upućeno u Ukrajinu. Do proljeća ruska vojska će “potrošiti” i drugu polovicu. Jer ruski se gubici, po ukrajinskim tvrdnjama, dnevno kreću od minimalno 300 pa sve do 800 vojnika. Tih 300 tisuća mobiliziranih bit će dostatno tek za držanje bojišta. Za neke buduće velike ofenzive ruska vojska treba nove stotine tisuća vojnika.

Potpuno je isto stanje i u ukrajinskoj vojsci, s tim da Ukrajinci nemaju izbora jer im je obrana jedina opcija. Na samom početku rata ukrajinska vojska je mobilizirala 200 tisuća pričuvnika, a potom je nastavila s mobilizacijom sukladno količinama oružja koje je pristizalo sa Zapada. Procjene su da ukrajinske oružane snage trenutno broje najmanje 500 tisuća vojnika te da taj broj usprkos gubicima postojano raste.

Pritom deseci tisuća Ukrajinca prolaze osnovnu i specijalističku obuku u sigurnosti savezničkih država. Ukrajincima su veliki problemi u prvim mjesecima ruske agresije bili iznenadni udari na vojarne i privremene vojarne (studentski domovi, odmarališta…) te prijevozna sredstva (u pravilu vlakove) u kojima su stradale tisuće ukrajinskih mladića i prije nego što su došli do bojišta.

Izmještanje ročnika i pričuvnika iz vojarni u privremene nije donijelo značajno pozitivne rezultate jer je razgranata ruska špijunska mreža (bilo je primjera da su supruge visokih ukrajinskih časnika radile za Ruse) vrlo brzo otkrivala nove lokacije. Stoga se obuka izvan Ukrajine pokazala kao najbolje rješenje.

U nadolazećim mjesecima obje će se strane sve snažnije oslanjati na pričuvu. S obzirom na to da su i Ukrajina i Rusija zadržale obvezu služenja vojnog roka, to ne bi trebalo biti problem. Međutim, u ruskom slučaju očigledno je.

Donedavno ili, preciznije, do prije godinu dana od oko 680 tisuća Rusa koji bi svake godine napunili 18 godina na odsluženje bi bilo upućeno samo 280 tisuća. Svi ostali bi po nekoj osnovi izbjegli služenje vojnog roka. To i ne bi bio problem da je razina obuke bila primjerena i stručna.

Međutim, uvjeti u kojima su ročnici boravili bili su vrlo loši. a fizičko i psihičko zlostavljanje bilo je više pravilo nego izuzetak. Umjesto da dobiju svrsishodnu obuku, najčešće su služili kao jeftina radna snaga, stoga ne čudi da sada mobilizirani pričuvnici zahtijevaju da ponovno prođu barem temeljnu obuku.

Ništa bolja situacija nije bila ni u Ukrajini, koja je 2012. godine ukinula obvezu služenja vojnog roka, da bi je 2014. vratila. Zvuči nevjerojatno, ali 2020. godine tamošnje Ministarstvo obrane je najavilo mogućnost ukidanja vojne obveze jer je popunjenost profesionalnih postrojbi bila zadovoljavajuća. Na sreću Ukrajinaca, to se nije dogodilo.

Umjesto toga vojni rok je skraćen s 12 na 9 mjeseci, stoga ne čudi da je u prvim tjednima ruske agresije većina ukrajinskih ročnika i pričuvnika tvrdila da nema skoro nikakvu razinu stručnosti, a neki su tvrdili da su tijekom vojnog roka ispucali tek nekoliko metaka. I zapovjednici su tvrdili da im u postrojbe dolaze pričuvnici koji ne znaju ni rastaviti pušku, a kamoli se boriti. Kako nije bilo vremena jer su Rusi nadirali, ukrajinski su pričuvnici obuku dobivali u borbi, što je značajno povećalo gubitke.

Usprkos svim nedostacima i ruski i ukrajinski model obveze služenja vojnog roka omogućio je održavanje aktivne pričuve u značajnom broju. Dovoljno da obje vojske u vrlo kratkom roku povećaju brojno stanje s početnih oko 200 tisuća na više od 500 tisuća vojnika, s tendencijom daljnjeg rasta.

Brojna i dobro formirana aktivna pričuva posebno je važna za male države koje nemaju dubinu teritorija, već se moraju braniti od same granice. Ukrajinska i ruska iskustva pokazala su da se dostatno velika aktivna pričuva može održavati samo obvezom služenja vojnog roka. Malim državama ona je još potrebnija.

(Index.hr)