AGRESIJA NA BiH: O ZLOČINIMA SILOVANJA I SE*SUALNOG ZLOSTAVLJANJA BOŠNJAKINJA

Ocevici pricaju najgroznije stvari koji su cinili agresorski vojnici.”Okupili su nas u nekom dvoristu. Ispred nas su cetvorica cetnika silovala neku mladu djevojku. Njeni roditelju su to gledali. Kad su zavrsili, poceli su tjerati njenog oca da to uradi. Jadni covjek je preklinjao da ga ubiju. Uz jeziv smijeh svukli su mu pantalone… (…) Uspio se oteti. Bio je mrtav nakon nekoliko koraka.”

…Maloljetnica A. E. svjedocila je kako su njezine dojucerasnje skolske drugarice Srpkinje upadale u bosnjacke kuce i naoruzane nozevima prisiljavale bosnjacke djevojcice, djevojke i mladje zene da s njima idu na srpske polozaje na brdu Zuc, gdje su ih onda Srbi silovali. U tom podrucju svaka cetnicka kuca bila je pretvorena u mucilista Bosnjakinja. Prilikom oslobodjenja Zuci od cetnika, vojnici Armije RBiH naisli su u nekoliko srpskih kuca na gole djevojcice, a u rovovima na nekoliko izmasakriranih zenskih leseva bez glava. Vojnici komandanta Muzafera Mesica u jednoj su srpskoj kuci na Zuci, odakle su cetnici u strahu pobjegli, pronasli sest djevojaka koje su bile na ivici smrti. Sve su bile vise puta silovane, a neke su od njih ostale trudne…

Na Grbavici su Srbi iz stanova Bosnjakinje odvodili na razna mjesta gdje su ih silovali, a potom dalje i do Pala i na druge lokalitete medju svoje vojnike. U svojoj izjavi jedan od stradalnika s Grbavice prica: “Cujem jednom oko 22.oo sata zenski glas kako zove u pomoc – jednom, dva puta, tri puta. Sutradan cujem da su staricu od 83 godine silovali. Trazili pice, pa kad nisu nasli, daj sta das. A njoj 83 godine.”

Bosnjakinja B. predstavnicima Human Rights Watcha -Helsinki i Women's Rights Projecta ispricala je svoje stradanje u Doboju: “Uzivali su u tome da smisle sto ogavniji nacin da nas ponize… Jednoj zatocenici doveli su cetrnaestogodisnjeg sina. Natjerali su ga da siluje majku. Gledale smo to svojim ocima… Ako neko od vojnika fizicki nije bio u stanju da izvrsi s*******e, koristio bi bocu ili pistolj ili bi me pomokrio. Ne mogu reci tacno koliko su me puta silovali za tih 28 dana. Cini mi se bezbroj.” Mirjana Sainovic, Srpkinja iz Doboja, tokom agresije na BiH bila je upletena u upravu dva konclogora za s*******e nesrpskih zena. Ti logori su bili u Srednjoj skoli u Doboju i u hangaru kod “Bosanke” u Usori gdje je ona dovodila srpske vojnike da odaberu zene za s*******e, kaze se u Izvjestaju Human Rights Watcha-Helsinki.

U Foci je postojao poseban zenski logor “Partizan”, ranije “Sareni mejtef”, kroz koji je proslo na stotine Bosnjakinja. Tu je rodjeno i vise djece koja ni poslije pet mjeseci nisu imala imena, jer su i ta djeca bila zatocenici iako su tek dosla na ovaj svijet. Njihova je jedina krivica bila sto su Bosnjaci. Ovaj je koncentracioni logor bio specijaliziran za mucenje Bosnjakinja. Trinaestogodisnjoj djevojcici je u Sarajevu operativnim zahvat-om na genitalijama i abdomenu u posljednjem trenutku spasen zivot od posljedica seksualnog zlostavljanja. Nakon oporavka ispricala je kako su je u julu 1992. godine Srbi odveli u koncentracioni logor “Partizan” u Foci. Iste su noci nju, zatim njezinu majku i jednu djevojcicu, odveli i silovali. Nju su silovali pred majkom. Tukli su je i tjerali da gleda. “Poslije su me opet odveli na s*******e i devet puta silovali u narednih devet noci. U tome su ucestvovali pripadnici srpske vojske. Imali su kokarde, brade, nozeve i bombe, sa redenicima preko prsa. Mamu su silovali dva puta a N. N. su svo vrijeme tukli i svaku vecer silovali. N. N. iz Rogatice imala je bebu od dva mjeseca koju je rodila u sumi. Beba je u logoru umrla”, svjedoci ova nesretna djevojcica.

M. B. rodjena 1957. godine, izjavila je kako su je Srbi zarobili na Zelengori s cijelim zbjegom u kome su bili samo Bosnjaci. Dovedeni su u Focu i selektirani. Ona je sa zenama zatvorena u koncentracioni logor “Partizan”. Prvo s*******e nad njom je izvrseno dok je bila u dubokoj nesvijesti od udarca kundakom u glavu, sto je ucinio Dragan Zeljevic, htijuci joj potom usjeci nozem krst na grudima zato sto se branila. “Vise od 40 dana podnosila sam zla i ponizenja od kojih se nikada oporaviti ne mogu”, prica. Odvodili su ih u stanove i nocima se izivljavali nad njima. “Iz logora su nas nocu milicijskim autom vozili po punktovima gdje je bilo cetnika. To su bili hotel Zelengora, Srednjoskolski centar, Velecevo… Grupa cetnika bi se redala i na najokrutniji nacin izivljavala na zenama i djevojcicama koje su gotovo bez svijesti lezale na podu”, svjedoci ona. Desetak mladjih zena i djevojaka dvadeset su dana svakodnevno odvodili. Jednog dana vise ih nisu vratili i od tada im se izgubio svaki trag.

U Miljevini kod Foce postojalo je vise manjih zenskih logora u kojima su se nalazile i djevojcice od 10 godina. Takodjer je Motel u Miljevini bio kazamat. Za neke od komandanata tih logora sve Bosnjakinje preko 14 godina bile su prestare i valjane samo za jednokratnu upotrebu. Jedna djevojcica iz Foce koja je bila zatocena u stanu zlocinca Zorana Samardzica izjavila je: “Sutradan je dosao Zoran Samardzic i odveo me u stan, gdje sam bila u zatocenistvu sest mjeseci, a vec od drugog mjeseca mog zatocenistva pocela su silovanja. Prvo me je silovao Pero Elez i stalno sam bila izlozena njegovim silovanjima do 10. decembra 1992., do njegove pogibije. Prijetio mi je da ce me cijela garda silovati ako se budem opirala. Poslije njegove pogibije pa do mog prelaska u Sarajevo, pod prijetnjom, pritiskom i maltretiranjem, silovali su me Nedjo Samardzic iz Bilece, Nikola Brcic iz Trebinja i Dalibor zvani Daca iz Pljevalja. Sredinom februara 1993. prebacili su me u kucu Karamana, gdje sam u zatocenistvu zatekla dvije djevojcice od 15 i 16 godina. U toj kuci takodjer su me silovali, a vidjela sam kad i ostale dvije djevojcice vode na s*******e i pricali su mi o tome…”

N. N. iz Cerske kod Vlasenice zarobljena je 15. maja 1992. godine i odvedena na farmu u selu Pilica. Imala je dvoje djece. Drzali su je u sali s jos 20 djevojaka, uglavnom iz Vlasenice, Zvornika i Bratunca. Najmladja od njih imala je 15, a najstarija 22 godine. Prvu noc silovalo ju je sedam Srba. Tukli su je i grizli, a potom su joj naredili da se obuce i ponese “svoje pasce”. Iza zastora je lezala njezina malodobna kcerka bezivotna, modra, krvava i u pjeni. I to dijete bilo je silovano. Pricala je da su svaku noc odvodili po nekoliko djevojaka radi silovanja. One koje su se odupirale najgore su prosle. Neke su i zvjerski ubijene. N. N. je tu provela dva mjeseca gladna i zedna, satrvena i ponizena. Potom su je odveli u sljedeci koncentracioni logor Batkovic kod Bijeljine, na raspolaganje novim srpskim zlocincima.

Suadu M., koja je sama s majkom zivjela u zapadnome dijelu Mostara, silovalo je deset hrvatskih vojnika. Jedne veceri dvojica vojnika dosli su na njihova vrata, istjerali ih napolje i odveli do linije fronta. Trazili su zlato i novac, prijeteci da ce ih ubiti. Zene su dale ono sto su imale. Majku su zatim odgurnuli, a Suadu odveli u obliznju rusevinu i tamo je silovali. U istom tom gradu svaku su se noc, po svjedocenjima, culi krici izbezumljenih majki (“Pustite mi dijete!” ) i zrtava, djevojcica (“Spasi me, majko, ne daj me majko! Sta mi ovo rade!?”). Hrvatski fasisti Bosnjakinje su ucjenjivali njihovom djecom: obecavali su im da ce im dati potvrdu da ih niko ne smije dirati osim njih, te da im nece ubijati i klati djecu. Ali, poslije mjesec dana, bojeci se svjedoka, ubijali su i njih.