Na današnji dan se u bivšoj Jugoslaviji obilježavao Dan mladosti. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, donosimo tekst iz 1986. godine o Josipu Brozu Titu.

 

 

Na današnji dan se u bivšoj Jugoslaviji obilježavao Dan mladosti. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, donosimo tekst iz 1986. godine o Josipu Brozu Titu.

 

 

Svibanj 1986.: Možda najznačajniji Titov govor izrečen je na Petom kongresu Komunističke partije Jugoslavije, u sudbonosnim danima kada je rezolucijom Informbiroa Staljin pokušao obezvrijediti slavom ovjenčanu borbu naših naroda i osporiti put u socijalizam kojim naše društvo ide.

 

 

Rečeno mu je NE, a Peti kongres, održan u Domu garde u Topčideru, vrućeg ljeta 1948. godine, predstavljao je veliku manifestaciju jedinstva Partije i naroda. I veliku pobjedu!

 

 

Krleža i Nazor na Kongresu

 

Mnogi znameniti suvremenici ostavili su sjećanje na te dane, a jedno od najupečatljivijih sigurno je ono koje je zapisao veliki pisac Miroslav Krleža, član KPJ od 1919. godine, pisac koji je inspirirao čitave generacije revolucionara da krenu na težak put radničkih boraca i boraca za novo društvo.

 

 

 

 

Krleža se rado sjećao kako je tih dana u vrijeme najžešćeg sukoba s IB-om boravio u Beogradu kao Titov gost i to u jednoj kući u Užičkoj ulici, u neposrednoj blizini generalnog sekretara KPJ.

 

 

“Ubrzo nakon toga – Kongres u Beogradu”, sjeća se Krleža. “Na tom Petom kongresu promatram ljude. Zabrinuti su, a, bogami, širom otvorenih očiju gledaju što će se dogoditi. Radi se o biti ili ne biti. Nitko kasnije nije opisao tu atmosferu, a nije bila ni laka ni jednostavna.

 

 

Ljeto, neviđena suša u Jugoslaviji, pripeklo sunce, u hladu 38 stupnjeva, bez ventilacije u dvorani s preko dvije hiljade ljudi. Dvorana je prizemna u samom parku topčiderskom, a okolo vojska pod punim naoružanjem. Moje sjedalo je do samih vrata.

 

 

Izađem na trenutak i šetam parkom. Napolju zvučnici i slušam diskusije. Sustigoh Vladimira Nazora. Njemu ništa nije jasno. On je prije svega pjesnik i nije svjestan dramaturških trenutaka koji se događaju ovdje u Topčideru, ali vidi da nešto nije u redu, vidi da je ozbiljno. Stegla ga artroza, jedva hoda. Uhvatio me ispod ruke.

 

 

‘E, moj Krleža, što ćete vi još doživjeti… Nimalo vam ne zavidim. Naš se brod valja i nagnuo se dvadeset stupnjeva.’

 

 

Nagnuo se, velim, ne dvadeset već četrdeset stupnjeva, ali se neće prevrnuti.

 

 

U dvorani dramatična situacija, trebalo je promatrati te ljude koji su sjedili, a nisu znali što se događalo, nisu znali što se sve spremalo i događalo izvan dvorane, samo su Titova željezna ruka i njegov kurs mogli brod spasiti, da nije bilo njegova genija da prodre u narav i biti ruskih akcija i namjera.

 

 

Odmah nakon Kongresa, dakle istog dana, večerao sam s Titom u najintimnijem društvu. Sjeli smo u automobil i odvezli se na malu željezničku stanicu u Topčideru. Tamo je čekao plavi vlak. Sjeo sam u plavi vlak kao jedini Titov sugovornik te noći i krenuli smo još iste večeri na Brdo kod Kranja. Tito nije mogao spavati. Pričali smo gotovo cijelu noć”.

 

 

Tako je u Krležinim sjećanjima ostao ovaj veliki, povijesni skup i govor koji je održao Tito. To su riječi koje se pamte, povijesno gledano riječi koje se nikad ne zaboravljaju.

 

 

 

 

Bugarska armija “bolja” od jugoslavenske?

 

Prvi Staljinovi napadi pismima uslijedili su u proljeće 1948. godine, kasnije su napadi postajali sve žešći, jer je na njih odgovoreno s NE, bez idolopoklonstva na koje je Staljin navikao.

 

 

Međutim, postoje kazivanja suvremenika da se još 1947. godine predviđalo kako će Staljin napasti Tita i Jugoslaviju.

 

 

U knjizi “Enigma Kopinič”, kojoj se može dosta toga osporiti, šef Kominterninog obavještajnog centra za nekoliko zemalja, Josip Kopinič, koji je cijelo vrijeme rata ostao neotkriven u Zagrebu, tvrdi da je radeći poslije rata kao naš ataše za trgovinu pri ambasadi u Turskoj saznao kako će Staljin napasti Tita po 17 točaka i sve je to, navodno, saopćio Titu koji nije vjerovao da je tako što moguće.

 

 

A grupa jugoslavenskih generala, koja je u okviru delegacije posjetila Moskvu u zimu 1945. godine, dugo će pamtiti večeru kod Staljina.

 

 

“Poštene budale s Balkana”, kako je jedan sovjetski visoki funkcioner nazvao naše generale, prišli su razgovorima iskreno, bez skrivenih namjera, vjerujući da se nalaze u krugu bliskih prijatelja, a onda je Staljin iz čista mira rekao:

 

 

“Blgarskaja armija lučša čem jugoslavljanskaja” (bugarska armija je bolja od jugoslovenske) – što je izazvalo zaprepašćenje među našim predstavnicima. Uzalud uvjeravanja, jedan general je čak rekao:

 

 

“Pa, jes, druže Staljine, oni su bolje nahranjeni od nas, ljepše obučeni, ali zar ste zaboravili da su ti vojnici sve do jučer bili Hitlerova rezerva, bili okupatori i činili zlodjela u našoj zemlji. Kako nas možete usporediti, druže Staljine?”.

 

 

Ništa!

 

 

Drug Staljin je samo kažiprstom lupkao po stolu i smijući se po tko zna koji put rekao: “Svjotaki, blgarskaja armija lučša čem jugoslavljanskaja.”

 

 

Mnogima je već tada bilo jasno da to nisu čista posla, da Staljinu nije stalo do dobrih i ravnopravnih odnosa među zemljama koje nastoje graditi socijalizam.

 

 

(Ven, 1986)

 

(SB)

NEKADA SMO SLAVILI DAN MLADOSTI: Najznačajniji govor Josipa Broza Tita i velika pobjeda