Nakon sramotnog vojnog poraza ruske vojske na rijeci, svi se pitaju čija je to bila ideja? Informacije ukazuju na samo jedno ime

To je rat Vladimira Putina – ili barem tako ga zapad karakteriše. Ne samo da je odluku o invaziji na Ukrajinu donio ruski predsjednik, već zapadni vojni zvaničnici sada kažu da je Putin angažiran na donošenju odluka na bojnom polju „na nivou pukovnika ili brigadira“ kako se odvija ofanziva u Donbasu na istoku Ukrajine.

Djelomično, zapažanje nije mnogo iznenađujuće. Bilo bi nemoguće povjerovati u bilo kakvu ideju da ruski predsjednik – kao vrhovni komandant – neće biti uključen u planove bitke, posebno kada je rat u Ukrajini počeo loše. Autokratski režimi ne favorizuju vojnu decentralizaciju, piše Guardian u svojoj analizi.

Ali to također dolazi do tačke sramotnog vojnog neuspjeha. Pokušaj opkoljavanja ukrajinskih snaga prošle sedmice rezultirao je sa skoro 500 poginulih i gubitkom preko 70 oklopnih vozila u katastrofalnom pokušaju prelaska rijeke Siverski Donec, koji se dogodio, kažu zapadni izvori, ne pod okriljem mraka, već usred bijela dana.

Dakle, ako je vjerovati tvrdnjama Zapada, Putin bi odobrio plan borbe. Donošenje odluka na “nivou pukovnika ili brigadira” podrazumijeva komandu na nivou brigade od dva ili više bataljona, kretanje od 1.500 ili više vojnika: upravo ona vrsta snaga koja je pokušala, ali nije uspjela, da prebrodi stratešku rijeku.

Profesor Sir Lawrence Freedman sa Kraljevskog koledža u Londonu, rekao je da procjenjuje da je vojna izjava o Putinovom nivou umiješanosti uvjerljiva: „Putin je jurio vojnu operaciju, prvo tako što je vrlo malo obavještavao da će krenuti u napad, a zatim se snažno zalagao za brze pobjede. To je posebno bio problem druge faze rata, u Donbasu.”

Ipak, tvrdnje o Putinu idu i dalje. Podsjeća na ideju političkog vođe koji je nestrpljiv ili više ne vjeruje svojim generalima – prije svega pad Adolfa Hitlera, koji je u kasnijim fazama Drugog svjetskog rata, kako je opisao biograf Ian Kershaw, odbio da posluša njegove pozivali generale na taktičko povlačenje na istoku i umjesto toga insistirali na preoptimističnim kontraofanzivama, kao u Ardenima u zimu 1944/5.

Ali ne manjka ni drugih primjera. U ranim fazama rata u Vijetnamu, američki predsjednik Lyndon Johnson i njegova administracija započeli su kampanju bombardovanja usmjerenu na komunistički Sjeverni Vijetnam 1965. godine pod nazivom Rolling Thunder, koja je definirala ciljeve koje je moguće napasti kako bi se izbjegla uvreda Kine ili Sovjetske Rusije.

Zbunjena strategija bila je pokušaj da se slomi odlučnost Hanoja bombardiranjem manjih ciljeva iz zraka, i korak u eskalirajućem ratu koji bi SAD na kraju izgubile.

Uoči konačnog rata u Iraku, državni diktator Sadam Husein odlučio je da ratno vazduhoplovstvo zemlje ne bi trebalo da igra nikakvu ulogu u ratu, sa svojim avionima „u palminim šumarcima ili ih zakopanim u pesku“ prema izveštaju za Foreign Affairs napisano tri godine nakon rata. Vjerovalo se da iračko ratno zrakoplovstvo neće biti par sa zapadnim osvajačima – i da je najbolje sačuvano za poslijeratnu budućnost pod njegovim vodstvom koja se nikada nije dogodila nakon zauzimanja Bagdada.

No, uprkos svim pričama o miješanju, odnos između političkog vodstva i vojne komande uvijek je bio složen i ponekad pun. Freedman, također autor knjige o ovoj temi koja će uskoro biti objavljena pod nazivom Komanda, kaže da su vojne odluke tokom rata “intenzivno političke” i da je na političkim rukovodstvima da “postave ciljeve, guraju više komandante, postavljaju pitanja”.

Cilj je, tvrdi Freedman, osigurati da postoji “dijalog između političara i vojske” i da lideri ne poništavaju legitimne prigovore ili pokušavaju mikroupravljati planovima borbe u vrijeme kada bi se trebali koncentrirati na šire diplomatske ili političke strategije.

Za Putina, kako se rat u Ukrajini bliži svojoj dvanaestoj sedmici, postavlja se pitanje da li ruski lider ima vremena da se fokusira na sve što je pred njim ako je umješan u taktičko donošenje odluka u ofanzivi na Donbas koja odugovlači – i uticaj da bi dalji vojni neuspjesi imali na njegovom položaju.

Proteklih dana neki ruski vojni blogeri i stručnjaci počeli su dovoditi u pitanje strategiju. Jedan popularni ruski bloger koji na svom Telegram kanalu koristi pseudonim Vladlen Tatarzky napisao je: „Dok ne saznamo ime ‘vojnog genija’ koji je postavio bataljonsku taktičku grupu pored rijeke i za to ne odgovara javno, onda nikad neće doći reforme u vojsci.”

Ispostavilo se da je pisac možda kritikovao samog Putina.

(Raport)