NAJSTROŽE ČUVANA RUSKA TAJNA: Ovo su gradovi kojih nema na kartama i u koje ne smije niko da uđe, a pročitajte i zašto!

Diljem Rusije postoje tajni gradovi koji su “zatvarani” za vanjski svijet, okruženi su bodljikavim žicama, a za posjet jednom od njih je potrebna posebna dozvola. Srbin M. I. posjetio jedan ovih gradova i ispričao nam više o njima.

Bodljikava žica, Rusija Foto: sxc.hu/tkobosz

Zatvoreni grad je naziv za naselja u Sovjetskom Savezu i nekim njezinim državama-nasljednicama ograničenjima glede boravka ili putovanja u ili iz njih. U današnjoj Rusiji, takva mjesta su službeno poznata pod imenom “zatvorene administrativno-teritorijalne formacije” (ZATO).

Gradovi su bili “zatvarani” jer su se u njima nalazile tajne industrijske i vojne ustanove. Nisu bili predstavljeni na mapama, osim na onim najpovjerljiviji. Nije bilo nikakvih putokaza ili slični oznaka zatvorenih gradova, izostavljeni su iz željezničkih redova vožnje.

Ljudi koji nisu živjeli u njima su zaustavljani na sigurnosnim punkotvima i provjeravana su im dokumenta, a za posjet gradu je bila potrebna izričita dozvola. Da bi se netko preselio u zatvoreni grad, morao je dobiti odobrenje od KGB-a.

Foto: Wikipedia / Clh288F

Zatvoreni gradovi su i danas okruženi sigurnosnim bodljikavim žicama, kulama i naoružanim stražarima, pa život u njima podsjeća na logore. Od žitelja se očekivalo da ne otkrivaju svoje mjesto stanovanja, zbog toga što je postojanje ovih gradova bila tajna.

Ovaj nedostatak slobode je često bio kompenziran boljim uvjetima stanovanja i većim izborom robe u trgovinama, nego što je to bio slučaj na drugim mjestima u zemlji. Također, u Sovjetskom Savezu osobe koje su radile s povjerljivim podacima su pored plaća primali i bonuse. Jedan zatvoreni grad prije nekoliko godina posjetio je i Srbin M. I. koji je za Telegraph opisao svoje dojmove o životu u ovakvom mjestu.

– Sigurnost je na najvišoj mogućoj razini i kontrole su rigorozne. Morao sam čekati dva mjeseca za dozvolu. Cijeli grad je “opkoljen” bodljikavim žicama, a ljudi koji tamo žive nemaju čak ni putovnice. Potrebna im je i posebna dozvola da bi mogli izaći iz njega – priča M.I. koji je posredstvom sporta uspio zaviri u jedan od zatvorenih gradova.

Foto: Wikipedia / Dmitry Afonin

On navodi da je vrijeme stalo u ovim gradovima, cijene namirnica su kao u vrijeme SSSR-a, a i troškovi života drastično su manji nego u ostatku Rusije.

– Uvijek sam išao u pratnji jednog čovjeka iz ruske obavještajne službe, koji mi je govorio kuda smijem se krećem. Tamo postoji i kontrola informacija, prati se svaki korak – rekao je M. I. za Telegraph.

Ono što ga je u zatvorenom gradu prilično šokiralo su losovi koji se slobodno šetaju ulicama. Rekli su mu da je to normalna pojava u tom gradu i da ne treba da se čudi.

Foto: Wikipedia / RIA Novosti / Vladimir Fedorenko, jgaray

Tijekom požara koji su bjesnjeli u Rusiji u ljeto 2010. godine, u području gdje se nalazi zatvoreni grad Sarov, sva pozornost bila usmjerena na to da se vatra ne proširi do sjedala ruskih tajnih nuklearnih istraživanja koja su smještena u njemu. Bila su postavljena zaštitna postrojenja, bacao se pijesak oko svih problematičnih dijelova da ne bi došlo do katastrofalnih posljedica.

Zatvoreni gradovi su formirani krajem četrdesetih godina pod eufemističkim imenom “poštanski sandučić”, jer većina mjesta nije imala imena, već samo poštanske kodove.

“Sanduče” je bilo neslužbeno ime za tajne sovjetske objekte nalik na zatvorene gradove, ali manje, obično veličine tvornice. Pravo ime “sandučić” je obično bilo povjerljivo, kao i njegove aktivnosti. Dolazna pošta je upućivana na “poštanski sandučić XXXXX”. Većina sovjetskih biroa za projektoavanje oružja, zrakoplova, vojne elektronike i istraživanje svemira spadali su u takve “sandučiće”.

Foto: Wikipedia / MaxBioHazard

Zatvoreni gradovi su spadali u dvije kategorije. Prva kategorija je obuhvaćala relativno mala naselja s osjetljivim vojnim, industrijskim ili znanstvenim ustanovama, poput tvornice oružja i nuklearni istraživački centri. Čak ni sovjetskim građanima nije bio dozvoljen pristup bez odgovarajuće dozvole. S druge strane, bilo je i većih gradova koji su bili su zatvoreni za strance, dok je sovjetskim građanima pristup bio slobodan.

Druga kategorija su bili pogranični gradovi, čak i cijele pogranične oblasti, kao što su Kalinjingradska oblast, Sarema i Hijuma, koji su bili zatvoreni zbog sigurnosnih razloga. Od stanovnika se tražilo da posjeduju posebne dozvole za ulazak u te dijelove zemlje.

Lokacije prve kategorije zatvorenih gradova su izabrane zbog njihovih zemljopisnih karakteristika. Često su zatvoreni gradovi osnovani u udaljenim krajevima duboko u Uralu i Sibiru, izvan domašaja neprijateljskih bombardera.

Foto: Wikipedia / Latitude

Građeni su blizu rijeka i jezera koji su korišteni da se osiguraju velike količine vode potrebne za tešku industriju i nuklearna istraživanja. U praksi su zatvoreni gradovi vodili neovisan život od ostatka države, a vremenom su postali značajna institucionalna karakteristika sovjetskog sustava.

Politika zatvaranja gradova je pretrpjela velike promjene krajem 80-ih i početkom 90-ih. Usvajanje novog Ustava Ruske Federacije 1993. godine je podrazumijevaju značajne reforme statusa zatvorenih gradova, koji su preimenovana u “ZATO”.

Trenutno postoji 42 poznata zatvorena grada u Rusiji s ukupnom populacijom od oko 1,5 milijuna ljudi. Oko 75 posto gradova upravlja Ministarstvo obrane Ruske Federacije, a ostatkom upravlja ruska Federalna agencija za atomsku energiju, ranije Ministarstvo za atomsku energiju. Vjeruje su da još uvijek postoji oko 15 takvih gradova, ali njihovo imena i lokacije ruska vlada nije javno objavila.

(Telegraf.rs)