Na Marsu pada snijeg, na Uranu dijamanti

“Meteorologija” Sunčevog sustava luđa je nego što ste mogli i sanjati.

Prije pet godina Ray Bradbury došao je na svoje kada je NASA mjesto slijetanja svog rovera “Curiosity” na Marsu nazvala po njemu. Slavnoj ZF-starini, koja je još 1946. ušla u povijest svojim romanom “Marsovske kronike, da je živ, bilo bi to jako drago.

No, vjerojatno bi mu bilo još i draže da je dočekao čuti da je toliko toga čime je on opisivao Mars bilo točno. Snijeg, primjerice. Još tijekom marsovske zime 2006/ 2007. NASA-in orbiter uočio je na tom planetu pahulje, točnije na južnom polu, doduše takve pahulje koje su potjecale od CO2.

Još je jedino “Phoenix” imao adekvatnu opremu za laserima uočiti snijeg 2009., samo ovaj put to je bilo to, a sada je to konačno dokazao Aymeric Spiga, istraživač na Laboratoriju za meteorološku dinamiku u Parizu. Ovaj “meteorološki prognostičar za druge planete” objasnio je u članku u Nature Geoscience kako to funkcionira. Od ranije je bilo jasno da snijeg na Marsu pada samo noću, da nekad Marsom noću čak divljaju prave sniježne višesatne oluje.

Najveći dijamanti nastaju u rastaljenom metalu duboko u Zemlji

Spiga je s kolegama utrpao svi silu podataka s “Phoenixa” u kompjuter i shvatio da, prvo, tijekom dana na Marsu nema snijega, uopće nikakvih padalina, zato što čestice u oblacima, a pritom se misli na vodu, upijaju ono malo, ali sasvim dovoljno sunčeve svjetlosti za ostati u plinovitom stanju. Noću se, međutim, sve hladi, čestice vode postaju kristalići leda, počinju emitirati infracrveno, hladi se i atmosfera odmah ispod oblaka, dolazi do vjetrova i počinje padati.

Vrlo često taj snijeg niti ne dosegne tlo, slično kao kad na Zemlji kiša ispari prije nego što uspije pasti na jako zagrijanu površinu. A i onaj snijeg koji uspije pasti na Marsovu površinu, vrlo je rijedak i vrlo je vjerojatno da uvijek ispari već sljedećeg jutra. Tako ispada da Zemlja nema ekskluzivnu čast da ima snijeg. Uostalom, po svoj prilici ga ima i Titan, kao što su u svojim romanima predviđali i Arthur C. Clarke u “Pjesmama daleke Zemlje” i Stanislaw Lem u “Fijasku”, samo što je to snijeg sačinjen od petro- ili nekih drugih kemikalija i još na puno nižim temperaturama.

No, neki planeti imaju nešto što Zemlja definitivno nema. Još i prije Voyagerovih putešestvija, znanstvenici su računali da je vrlo moguće da na Uranu i Neptunu postoji – kiša dijamanata, a istraživanje predstavljeno u Nature Astronomy pokazuje da je to apsolutno moguće, čak praktično neizbježno. Njih 15-oro sa Sveučilišta Stanford provelo je pet dana motajući se u podzemlju tamošnjeg SLAC Nacionalnog akceleratorskog laboratorija i petljajući s elektronskim laserom i rendgenskim zrakama.

A onda, ukočeni od skučenog prostora i užasno neispavani, odjednom su uspjeli ono što su naumili; nabiti ugljikove atome iz plastike u tetraedarsku kristalnu strukturu. Prevedeno na ljudski jezik, od plastike su napravili dijamante. Nije to bilo nešto što se može nekome prikačiti na prsten i dati za zaruke, bili su to kristali oko tisućinke milimetra, ali su znanstvenici time dokazali da u uvjetima kao što su oni u plinovitim planetima kao što su Uran i Neptun, nastaju dijamanti.

Uz tu razliku što kod njih ti kristali u plinovitom i jezivo zgusnutom okruženju, padajući prema čvrstoj, stjenovitoj jezgri, mogu samo rasti, i to do veličina od milijuna karata. To padanje treba shvatiti uvjetno. Poštenije je reći da ti dijamanti tonu kroz sve zgusnutije i sve toplije tkivo tih planeta, a govorimo o tisućama stupnjeva Celzija, prolazeći kroz sve povoljnije uvjete za sve brži rast svoje kristalne, dijamantske rešetke.

‘Se*s u svemiru je kritično pitanje, riješimo to hitno!’

Kada je Arthur C. Clarke pisao svoju “Odiseju u svemiru 2061.”, što je bio treći nastavak ciklusa od tri, uvjetno rečeno četiri knjige, sasvim rubno se pozabavio jednom od krajnje intrigantnih posljedica uništenjem Jupitera na kraju drugog nastavka ciklusa, “Odiseje 2010.”. Tamo je ispričao da je meganapredna civilizacija već duhovnih bića od Jupitera napravila minijaturnu zvijezdu, što fizički nije nimalo nemoguće iz nekih razloga, kako bi bića na Jupiterovom satelitu Europa mogla imati toplinu i ubrzano evoluirati.

Jupiter je, dakle, implodirao i postao zvijezda/sunce koje kruži oko Sunca, Zemljanima je u trećem dijelu bilo najstrože zabranjeno da se spuštaju na Europu, a kad se netko nesretnim slučajem srušio sa svojom letjelicom, naišao je na ogromnu količinu krhotina dijamanata i cijelu jednu dijamantnu planinu koja je uslijed težine potonula u tlo.

Clarke se poslužio teorijom po kojoj je Jupiter tako ogroman i tako bogat raznim kemikalijama, tako i ugljikom, da u svojim plinovitim omotačima uslijed jezivih pritisaka i temperature proizvodi ogromne količine dijamanata. A oni onda zbog svoje težine polako tonu prema središtu.

Clarke je tako zamislio Jupiter poput, recimo, breskve s dijamantnom košticom, odnosno dijamantnom čvrstom jezgrom veličine otprilike Zemlje. Kad je Jupiter u njegovoj drugoj “Odiseji” eksplodirao, Zemljani su naišli na “sićušnu krhotinu” toga veličine Zemlje. S posljednjim istraživanjem kojim su dokazani procesi za nastanak dijamanata u Neptunu i Uranu, dijamantna jezgra Jupitera još je izvjesnija.

Izvor: express.hr