Zagrepčanka Suzana Rešetar odlučila je ispričati svoju mučnu priču o bolničkom sistemu. Kaže da ne želi da se ovo ikad više dogodi ijednoj drugoj ženi u Hrvatskoj.

 

 

Ovo nisam gotovo nikome ispričala. Osim mojih prijateljica, vi ste prvi ljudi koji ovo slušate, počinje Suzana isprepletenih prstiju. Sjedi na kauču u svom domu. Kraj nje su slike s ultrazvuka nastale prije nekoliko godina. Na njima je njena nerođena beba. Morala ju je abortirati u petom mjesecu trudnoće.

 

 

Suzana Rešetar već ima jedno dijete, sina Ivana, dječaka s autizmom. Noć prije smo razgovarali o ovoj priči. Pristala je ispričati je, bez obzira koliko bila mučna, za dobrobit svih žena koji će se možda naći u njenoj situaciji.

 

 

Ivano trči po svojoj sobi. Suzana priča tiho, da je sin ne čuje. Gleda u pod.

 

 

Zatrudnjela sam prije dvije godine. Iz jedne normalne, planirane i željene trudnoće došlo je do teške malformacije ploda. Saznali smo da s djetetom nešto nije u redu na redovnom pregledu u 12. sedmici trudnoće. Uočeno je da djevojčica na vratu ima veliku vodenu cistu, što je potencijalno značilo da su u pitanju hromosomske anomalije. Ljekar mi je odmah dao do znanja da situacija nije dobra. Trebalo je napraviti dodatne testove i uputio me u bolnicu. O vlastitom trošku sam platila Nifty test 5.5 hiljada kuna (oko 1.400 KM). Nalaz je pokazao da djevojčica ima Edwardsov sindrom, i to 94 posto – priča Suzana. Radi se o rijetkoj bolesti, višku osamnaestog hromosoma.

 

Koliko znam, takve djece nema žive u Hrvatskoj. Bilo je par slučajeva i nespojivi su sa životom. Ako se i rode, imaju velike teškoće i ne požive drugo. Pate. Javila sam se u Sveti Duh i naišla na predivnu liječnicu koja me odmah primila. Sjećam se, dok sam čekala, pogledala me i okrenula ekran. . .

 

 

Suzana plače. Treba joj je nekoliko trenutaka da se sabere.

 

 

Okrenula je ekran od mene da ne vidim koliko su velike malformacije. Rekla mi je, Suzana, jako mi je žao, ali ovo jednostavno nije spojivo sa životom. Prevelike su teškoće koje bi dijete imalo da se rodi, ako bi uopće izdržalo do kraja trudnoće. Sama ta trudnoća je opasna i za majku. Pitala sam, hoćete li mi reći što je djetetu. Htjela me poštedjeti, da ne vidim tu sliku na ultrazvuku. Rekla mi je da joj je trbušna šupljina otvorena. Srce joj je bilo u ošitu. Nožice su joj. . . Srce je kucalo. Pitala sam šta da radim. Rekla je da imam dvije opcije. Ili pustiti da dijete umre u meni, što je vrlo opasno jer porod vjerovatno neće dočekati. Ili prekid trudnoće. Nisam mogla doći sebi. Bilo mi je loše. Rekla sam da ne želim prekinuti. Rekla sam da ću roditi. Znala je da imam dijete s autizmom. Rekla mi je da mislim na sebe i na dijete koje imam doma – priča Suzana. Uporno gleda u pod.

 

Doktorica joj je objasnila da, ako želi prekid, mora postupiti po zakonu iz 1978. godine. Mora podnijeti zahtjev i čekati šta će reći etičko povjerenstvo bolnice.

 

 

Otišla sam doma. Porazgovarala s mužem. Bila sam uvjerena da ću roditi. I da će ona izdržati. Čuješ na ultrazvuku kucanje srca svog djeteta. I znaš da je ono živo. Ali znaš da je nespojivo sa životom. Da neće dočekati. . . To je najgori osjećaj koji jedna žena može doživjeti. Strah, krivica, neizvjesnost. . . Šta ako stvarno odlučim prekinuti trudnoću? Nije moguće da ću ubiti vlastito dijete. To su osjećaji s kojima se dan danas nosim i borim – nastavlja žena. Plače. Trudi se artikulirati svaku riječ.

 

 

Ipak, odlučili su se na prekid. Kaže da su htjeli smanjiti agoniju djetetu. Suzana je vjernica. Ne boji se govoriti o ovome.

 

 

 

 

Svaki vjernik vjeruje u vječni život. Najviše me motivirala činjenica da moje dijete ne bi u ovoj državi imalo život. Imam već sina s teškoćama, znam o čemu govorim. Odluka je bila teška. U glavi sam složila da ću to dijete imati u vječnom životu. A ako sam u nečijim očima donijela krivu odluku, to je moj grijeh i to meni ide na savjest. Mislim da se niko u to ne bi trebao petljati – čvrsto govori.
Predala je zahtjev. Obavila administraciju. Zaokružila sve što je morala. Doktorica joj je rekla da će se osobno založiti na povjerenstvu. Prošlo je.

 

 

Vidjela je da sam užasno emotivno rastresena. Agonija koju niko ne bi trebao preživjeti. Otišla sam doma, izvadila od ginekologa uputnicu i javila se u bolnicu. Došla sam s torbom i higijenskim potrepštinama kao da idem roditi. Tada sam ušla u peti mjesec trudnoće. Smjestili su me na odjel ginekologije. Tamo su žene operirane od raznih karcinoma. U mojoj sobi je bila djevojka koja je prijevremeno rodila i imala je bebu u inkubatoru. Dojila ju je. Bila je i djevojka koja je imala spontani pobačaj. Bila je i jedna koja se oporavljala od operacije. Smjestili su me u krevet – opisuje Suzana.

 

 

Tek tada krenulo je najgore.

 

 

Čekanje je bilo užasno. Nosiš to dijete u sebi, a znaš da ga nećeš vidjeti. Imati. Nositi u rukama. Da nema planova o kupovini kolica, ko će biti krsna kuma i takve stvari. Ležala sam u krevetu i čekala da dođu nalazi krvi. Proces se pokrene medikamentima. Kad sam išla na toalet, sestra me upozorila da ne idem sama, da se ne tuširam sama. Da zovem njih. Kasnije sam saznala razlog – prepričava.

 

 

Gleda u pod. Trudi se zadržati stabilan ton.

 

 

Počneš krvariti. Dobiješ jednu tabletu navečer i nakon par sati ti daju drugu. Ispod tebe stave podmetač za prematanje beba. Ležiš i čekaš da lijekovi počnu djelovati. Krvarenje postaje sve veće i veće. Uskoro ne možeš sam na toalet, prate te, imaš vrtoglavice. Sestra je u jednom trenutku došla provjeriti kako sam. Kroz suze sam pitala zašto me toliko boli. Samo me pogladila i pitala jesam li već rodila. Rekla sam da jesam. I onda je ona rekla: Sve znate.

 

 

Daju ti infuziju i lijek protiv bolova. S lijevom rukom sam bila spojena na infuziju, a s druge strane sam preko kreveta povraćala po podu. Tu je cijelo vrijeme bila mlada majka koja je u šoku gledala. Bila je i djevojka koja je imala spontani pobačaj. Nisu mi mogle pomoći, samo su zvale sestre – opisuje Suzana.

 

 

U tom trenutku smo morali nakratko prekinuti razgovor. Uskoro je nastavila, piše 24sata.hr.

 

 

Sestra je došla, otkrila plahtu, pogledala i prekrila. Sve je bilo puno krvi. Zvala je doktoricu. Došla je, vidjela sve. Rekla da malo podignem trticu. Dizala sam se, ona me stalno spuštala. U jednom trenutku sam mislila da sam umrla koliko mi je bilo loše. Sve oko mene je bilo bijelo.

 

 

Jedna sestra me cijelo vrijeme milovala po glavi. Samo sam molila Boga da prestane, da završi. U jednom trenu je doktorica dala znak sestri. Ona je donijela bubrežnjak, onu posudu. U to je stavila moje dijete. Doktorica je samo rekla: formaldehid i patologija. Sestra mi je skinula spavaćicu i rublje. Vidjela sam u jednom trenutku da time skuplja ostatke. Katastrofalan prizor. Nemaju osnovne stvari u bolnici. Doktorica me primila za ruku, rekla mi da sam hrabra i da će sve biti u redu. Ispričavala mi se što se to dogodilo u bolničkoj sobi, na krevetu, na podmetaču za bebe, što sam vidjela da su dijete stavili u bubrežnjak. . . Samo je ponavljala da joj je žao. Vidjelo se da joj je vidno neugodno. Dali su mi sredstvo za smirenje. Zaspala sam – priča Suzana. Gleda nas u lice.
Njene cimerice su za to vrijeme bile u sobi.

 

 

Iznad prozora sobe je rađaonica. Izbrojala sam da se tu večer kad sam bila pripremana rodilo 27 djece. Svaki plač sam ispratila. Tu večer, kad se to dogodilo, u sobu u tri ujutro je došla trudnica koja je tek rodila. Sestre su došle do mene i rekle da oprostim, ali jednostavno na odjelu nemaju mjesta. Morali su je tu staviti. Okrenula sam se na drugu stranu. Ona je cijelo vrijeme vikala da hoće svoje dijete, da joj ga donesu. Smirivali su je. Nastavila je vikati da joj donesu dijete. U jednom trenu sam se digla, došla do njenog kreveta, prodrmala ga i rekla joj da začepi jer će dobiti dijete. Ja sam svoje morala izgubiti. Ona mi je rekla da je imala spontani prije toga i jako joj je to važno. Otišla sam do hodnika. Sestre su me otpratile da se umijem. Vratila sam se. Glavna sestra mi je rekla da joj je jako žao, ali da joj moraju donijeti bebu na dojenje. Donijeli su je. Rodila je prekrasnu, zdravu curicu – priča Suzana. Lice joj sjaji od suza.

 

 

 

 

Sjediš na krevetu, na plahti su još tragovi krvi, i gledaš cimerice. Jedna doji dijete, druga spava jer ujutro mora dojiti. Iznad glave ti je otvoren prozor. Slušaš plač djece u rađaonici. Nema nikoga da ti dođe i kaže da će sve biti u redu. Čekaš jutro i čistačicu koja te pita hoćeš li čaja. U njoj vidiš sve. Ljekara nema, u salama su ili na porodima. Love ih sestre po odjelu. Sestre rade 500 poslova. Ostavljen si i čekaš da te puste kući – priča tiho žena. Sin joj se i dalje igra u sobi.

 

 

Kaže da je odlučila istupiti jer ne želi da se tako tretira nijednu ženu u Hrvatskoj. Želi da se zakon promijeni, da se politika ne petlja u odluke koje bi se trebale ticati samo roditelja. Želi da im barem bolnički dio priče bude manje stresan.

 

 

Želim da svaka žena kojoj se dogodi ovakva tragedija bude tretirana kao ljudsko biće. Slušaj me, dok čekaš da se odradi sva ta birokratija sa zahtjevima i odlukama i testovima, ti cijelo vrijeme nosiš to dijete u stomaku i znaš šta će se dogoditi. A znam, zbog dosadašnjeg iskustva, da život djece s teškoćama ovdje vrijedi ravno nula. Mi nemamo palijativnu njegu za tu djecu. Ako se rode, od tog trenutka su palijativni bolesnici. Na vjetrometini si, ostavljen na milost i nemilost sistema koji ti ne pruža apsolutno nikakvu podršku – govori Suzana sjajnih očiju.

 

Ne pada joj na pamet spustiti pogled.

 

(Hayat)

MUČNA ISPOVIJEST KOJU NIKOME NIJE ISPRIČALA: RADILI SU MI ABORTUS U BOLNICI DOK SU DRUGE ŽENE GLEDALE