Majka Srebrenice u Muzeju genocida: Evo, ovdje ubijaju mog sina Azmira.

Muzej genocida u Potočarima. Na vratima Nura Alispahić, kreće se posrćući korak naprijed, dva nazad. Pridržavaju je dvije žene, vele, nije joj dobro, šećer “skočio do vrha”, četiri puta dnevno prima injekcije inzulina. Sjeda u prvi red, hoće, kaže, do Hajre, ako joj bude loše. Znoj joj kipi s čela.

– Kako si, Nuro – pitamo nakon što se završila ceremonija otvorenja Muzeja.

Odgovara da nije dobro, nema joj ko ni čašu vode dodati, ali došla je, hoće da vidi ima li njenih u Muzeju. Tetura od panoa do panoa, razgleda, malo stane pa opet nastavi.

Plačni pogled

– Evo, ovdje je slika kad ubijaju mog sina Azmira. Ne znam što nisu metnuli još koju, da mi se dijete dobro vidi – objašnjava novinaru fotografiju na kojoj “Škorpioni” kod Trnova ubijaju zarobljenu srebreničku djecu, među kojima i njenog sina.

Stoji i gleda. Pita nas znamo li gdje odoše žene što su joj pomogle da dođe u Potočare, jer sama ne smije dugo hodati. A želja joj je da sve vidi. Krenusmo skupa. Kako razgleda eksponate, tako joj pogled zastade na fotografiji snimljenoj 12. jula 1995. godine u Ravnama kod Kladnja, s koje prodire plačni pogled nepoznate žene.

Zaplaka. Veli da zna ženu što “na slici plače”. Ubijena su joj dva sina. Krenusmo hodnikom, pita nas možemo li s njom na sprat, htjela bi da vidi “ko gore ima”. Teško joj se popeti, guši je…

A na spratu, u sobi s lijeve strane, mrak. Ulazi Saliha Osmanović. I ona i oni što je prate kao da ne spuštaju stopala na pod. Šute. Sa zidova kao da vreba smrt.

Odjednom se na displeju ukaza poznata scena užasa: Zarobljenik Ramo Osmanović, suprug Salihin, zove sina Nermina da slobodno dođe “kod Srba”. Snimak je nastao u julu 1995. godine u okolici Konjević-Polja.

– Nermineeeee… Hajd dolam… Ja sam dolam… Slobodno kod Srba svi hajte… – prolama tišinu Ramin glas, a Saliha, kao u zemlju ukopana, ni da mrdne, da bar jednim damarom sugerira je li živa, čuje li, vidi li.

Nakon dvije, tri, pet… više niko ne zna koliko minuta vremena u kojem je uređaj ponavljao scenu Raminog dozivanja, samo joj se oteo jedan uzdah. Krajičkom mahrame podiže otežale očne kapke, pogleda oko sebe i krenu prema vratima. I mi za njom. Muzejska prostorija u kojoj se može vidjeti i čuti snimak na kojem Ramo Osmanović iz Dobraka prije 22 godine doziva sina Nermina, ne zajući da će zajedno otići u smrt, od prošlog četvrtka zove se “Ramina soba”.
Prazna sala

Desetak minuta poslije, nađosmo Salihu kako se sa još dvije svoje poznanice iz Dobraka odmara u sada već praznoj velikoj sali muzejske zgrade, u kojoj je sat ranije održana ceremonija otvorenja Muzeja genocida.

Oči joj još sjaje tugom, ali priznaje, nakon što je vidjela “Raminu sobu”, kao da joj je “malo olakšalo”. Poziva nas u Dobrak, veli, ko da nas odnekud poznaje, ali ne može da se sjeti imena. I krenu. I mi, opet, za njom.

Ispred Muzeja, naslonjenu na zid zgrade, opet ugledasmo Nuru Alispahić. Čeka svoje komšinice, zajedno će taksijem kući u Srebrenicu. I ona, kao i Saliha, zahvaljuje što smo došli na otvorenje Muzeja. Razumijemo i zašto. Muzej je kuća koja čuva posljednje žive slike njihove ubijene djece…
Vapaj Nine Ćatića

Prekoputa “Ramine sobe” na jednoj od polica, ispod snimaka deportacije žena i djece iz Potočara, Hajra Ćatić podiže slušalicu, pritišće dugme koje sugerira bosanski jezik i po ko zna koji put sluša posljednji vapaj svog sina Nine, u kojem moli za spas Srebrenice. Lakše joj je, kaže, kad je sve to na jednom mjestu. Kad god svrati u Potočare, moći će ponovo čuti njegov glas. A kosti mu još nije našla…